Učenici osnovnih i srednjih škola sudionici državne Smotre LiDraNo 2014. i ove su godine u svojim literarnim i novinarskim tekstovima, radijskim emisijama te scenskim nastupima pokazali ljepotu izričaja, senzibilnost za kritiku i razumijevanje stvarnosti.

Svojim su nastupima i izvedbama vrlo zrelo i kritički progovorili o životu koji ih okružuje. Hrabro su preispitivali mnoge društvene probleme, kao što su obiteljsko nasilje, istospolne zajednice, sustav odgoja i obrazovanja te stereotipi u društvu. Jednako uspješno scenski su uprizorili i u svojim radovima opisali probleme s kojima se svakodnevno susreću u školi.

Na državnoj Smotri literarnog, dramskog-scenskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo, koja se održala od 25. do 27. ožujka 2014. u Primoštenu sudjelovalo je preko 490 učenika i njihovih mentora, učitelja i nastavnika koji su ih pripremali i pratili. Srednjoškolci su predstavili 15 literarnih i 10 novinarski radova, izveli su 14 predstava i 36 pojedinačnih scenskih nastupa te predstavili 10 školskih listova i pet radijskih emisija. Učenici osnovnih škola izveli su 21 dramsku predstavu i 41 pojedinačni scenski nastup, predstavili 15 školskih listova i 9 radijskih emisija te 30 literarnih i 15 novinarskih radova.

Zbornik predstavlja 45 literarnih (proza, poezija) i 25 novinarskih radova učenika osnovnih i srednjih škola, od kojih izdvajamo dva prozna uratka i jedan poetski. Zbornik je dostupan u e-obliku (pdf), na ovoj poveznici.

***

Društvo mrtvih pjesnika
Isprekidane crtice o hrvatskoj književnosti

Te subote krajem listopada završili smo na 'Mirogoju. Jedna poma­lo sumanuta ideja, dozvola Visoke ličnosti, nešto novaca i eto nas. Zagreb je i jesen je i gužva. Stojimo pred ulazom, nas osam i profesori­ca. Ljudi ulaze i izlaze, izlaze i ulaze. Nose se buketi krinzantema, osje­ća se miris voska, šušti lišće, šušte kaputi. Podne je. Udara zvono crkve. Ulazimo. Idemo u posjet pjesnicima. Čujem riječi profesorice: „Dosta je živih, ajmo malo obići mrtve...“ I evo nas tu, u Ilirskoj arkadi. I vidi­mo ih sve. I Gaja, i Vraza, i Preradovića, i braću Mažuraniće... Svi su tu, jedan pored drugoga, jedan ispod drugoga. Sva hrvatska pjesnička elita počiva ovdje. Profesorica priča o gradnji Arkada, Iliricima, Stje­panu Radiću i Gavelli... Glas joj odzvanja u daljini, gubi se, nestaje...

A ja, ja razmišljam o smrti. Mislim, to je sasvim normalno... Ta smrt... Smrt je normalna i moje misli su normalne... Malo me strah. Uvijek me je bilo strah. Još odmalena plaše me grobljima. Sad sam tu, na groblju. Tu sam jer volim pjesnike, ali stvarno... jer smo došli u Zag­reb... jer je subota... I što je ono profesorica rekla? Ništa nisam čula...

Grob 44, 8. polje, I razred... Šenoa, tražimo Šenou, Augusta Šenou. Nema ga... Nestao je... Kao da je u zemlju propao, pomislih. Baš sam si duhovita. Ipak, neću to izreći naglas.

Neki radnici rade; glasni su; viču... Oni su život... Govore nam da su Šenou odnijeli. Mislim, Nije dobro počelo, no idemo dalje. Idemo Matošu. Matošu ćemo zapaliti svijeću... Grobnica mu je neugledna, obiteljska, zapuštena. Mrtvom mu je kao za života, ne vole ga, ne razumiju, preziru... Ču­jem riječ boem i onda čujem Ferić. “Zoran Ferić je ovdje, “prošapta profesorica, „eno ga s nekom gospođom, tamo. Pokaže nam rukom i na brzinu nadoda: „Nemojte se svi odmah okrenuti! tako prođe pokraj nas Zo­ran Ferić, i ja pomislih: „Ajde, da i jednog živog ugledamo!^"

Pričamo o Matošu i o nekim drugim stvarima, a Tara je već našla Ujevića. Nekoliko svijeća, grob iz kojeg raste trava, ...za let si dušo stvorena plastično cvijeće i to je to. Plastično cvijeće?! Ne ide mi to uz Ujevića... Ujević - bio je pravi! A oni, oni mu nose plastično cvijeće... I ta trava... Ima li, zapravo, ikoga Ujević? Imamo li mi, zapravo, Ujevića? Trebamo li se opravdati time da čitajući djela oživljavamo autore?

Sljedeći je Šimić. Šimića volim. Pjesme su mu nježne, čak i kad piše o smrti. A grob? Grob dijeli s braćom. Leži ispod jednog drveta, dugo leži... On se zaista nije naživio. Umrijeti mlad, to je tako romantično, tako pjesnički. Stojim nad njegovim grobom i razmišljam koliko smo danas izgubljeni, trčimo za boljim, bržim, jačim, skupljim... Živimo brzo, sve dok nas jednom neka Nevidljiva Sila ne zaustavi. Ona ista Šimićeva Njež­na Smrt. Odjednom me uhvati neka tjeskoba, želim izaći što prije i disati...

Na povratku zastajemo kraj Krležina groba. Velika je to i masivna grobnica, pomalo hladna crna ploča, zlatnim slovima urezana imena Miroslav i Bela... Vidi se da su hrvatskoj kulturi nekad značila. Tek dvije svijeće gore, najmanje svijeće... Kod obližnjih Visokih ličnosti daleko ih je više...

Tako je to u Hrvatskoj.

Opet gorčina...

Mogli smo obići i Tadijanovića, Cesarića, Vidrića... Mogli smo...

Izlazimo, ostavljamo društvo mrtvih pjesnika. Vraćamo se među žive, nas osam i profesorica. A vi? Što biste vi mogli?

Dovoljno je samo obrisati prašinu s knjiga, otvoriti jednu i...

To uvijek je dobar izgovor!

Bobana Samardžija, 4. r.
Srednja škola Viktorovac, Sisak

***

Na podu u kuhinji leži čovjek

Na podu u kuhinji leži mrtav čovjek.
Ne trune, već odmara,
ne krvari, već razmišlja,
ubi ga riječ, ne oštrica,
ne kljucaju ga vrane, nego pitanja,
ne smrdi trulež, nego izdaja.
nevažno.
Na podu u kuhinji leži mrtav čovjek.

Lovro Maretić, 3. r.
Opća privatna gimnazija, Zagreb

***

Ja i ti - ovdje, sada

Sjediš bezglasno u svom naslonjaču od meke, prave kože i tiho lupkaš prstima lijeve ruke o sljepoočnicu, neprirodno nakrivlje­ne glave, ispijena i primjećujem to danas prvi put, naborana lica. Oči, koje dijete u meni pamti kao zapanjujući bistre, još uvijek pro­dorno plave, upireš u mrtvu točku na nekoj od rubnih pločica hlad­noga kuhinjskoga zida. Zjenice su ti sitne, gotovo ih i ne razabiremod oluje u šarenicama, obrubljenim pulsirajućim, krvavim kapilara ma bjeloočnice. Desnu ruku podižeš k licu naslanjajući kažiprst na obraz, a onda polako privlačiš srednji prst k ustima i, oblizujući ga suhim jezikom, prednjim zubima trgaš zanokticu.

Gledam te netremice, pitajući te nijemo: gdje si? u kakvom si suživotu s vlastitim mislima? lutaš li za njima ili one plaze za to­bom kao moje za mnom? Kako ti nosiš svoj teret uspomena? Hoće li ijedno od nas dvoje uspjeti pregristi ovu šutnju, natruniti tišinu makar uzdahom, uobičajenom frazom, dobačenim pitanjem? Voljela bih da znaš: danas sam ovdje - jednom je to bio i moj dom - jer ne želim dovijeka šutnjom hraniti aveti prošlosti. Danju mi još nekako i uspijeva ukrotiti ih, ali noću! Noću one kraljuju, gnijezdeći se u svakome mome snu.

Kako ću naprijed s tolikom prtljagom prošlosti? Kad bih je ma­kar mogla odložiti tek tako, negdje usput, onako kako se za sobom ostavljaju brzopleto kupljene cipele, one koje jednako žuljaju svaki put kad ih obučeš, bez obzira na vijek nošenja. Kako ići dalje s ovom tjeskobom taloženom u sebi godinama? Kamo s tupom, žarećom boli u želucu pri pomisli na ma koji od mnoštva naših mračnih dana, međusobno toliko sličnih da se čini potpuno nevažno u koji od njih upravo uranjam sjećanjem...

... Čim si ušao u dnevnu sobu - mama je u kuhinji upravo po­stavljala stol, a sestra i ja rječkale smo se oko neke gluposti - od­mah sam vidjela da si nervozan, no pravila sam se da to ne primjećujem. Ovakav si sigurno zbog teškog dana na poslu, tješila sam se gledajući te krišom...

Upućujem nejak smiješak sebi-djetetu motreći se s distance od pet-šest godina: nisam li već tada bila pravi majstor samoobmane, vjerujući svim djetinjim žarom u to da nećeš pogaziti vlastitu, ne­davnu prisegu kako više nikada, ali zaista nikada nećeš ...

... sjeli smo za stol kao i svaka druga obitelj: mama je iz lonca grabila kokošju juhu koje smo se svi zaželjeli, dok su se rezanci lije­pili o zaimaču. Pohrlila sam žlicom u gladna usta i naravno opekla jezik, no da je makar to bilo ono najgore što mi se dogodilo. Tvoja je žlica stružući - i sad jasno čujem taj jezivi zvuk - polako kružila dnom tanjura, a tvoja ruka - činilo mi se da te ne sluša, da nije dio tebe - nikako da se odvaži staviti prvi zalogaj u usta. Skamenjena, znala sam točno što slijedi - scenarij je bio i predobro poznat, postao je našim obrascem življenja - nakon tvog naglog, silovitog pokreta rukom...

Reci mi, znaš li barem danas: tko je (bio?) taj koji bi uvijek izno­va pobjesnio u tebi? Na koga si, i zašto, onako pomahnitalo zavitlao lonac s juhom? Jesi li se ikada zapitao kako sam se ja pritom osje­ćala?

... a ja, tvoja mezimica, sva pretvorena u ubrzane, glasne otku­caje srca, pitala sam se tko zna koji put iznova "zar ti još uvijek nije dosta?" i „nije li te nimalo stid?". Cerio si se i očima i suludim smijehom dok sam ja vrištala: ne zbog straha za sebe, vriskom sam nastojala omesti tvoje šake na putu do mamina lica, vjerujući pritom slijepo da će makar koji od tvojih udaraca promašiti metu...

Pamtiš li kako bi modrice na njenu licu danima iza toga mijenjale boju? Vrijeme je da se izgovori glasno: njeno je lice godinama bilo tvoja paleta! I dok te nijemo motrim ovako zamišljenog, napola od­sutnog, ono što osjećam prema tebi, vjeruj mi, nije ni mržnja ni od­bojnost ni potreba za optužbama. Ali, reci mi, gdje pronaći odgovor na to kako odagnati ...

... strah dvanaestogodišnjeg djeteta pred prizorom tvojih čvrsto stisnutih vilica i škrguta zubi, i pred jezivom zagonetkom: tko to, meni potpuno tuđ, tvojim glasom, i opet, urliče iz tebe? zašto je tome tako? tko je kriv za toj i hoće li to ikada prestati?

Poznaješ li onaj metalni okus straha modrog tijela sklupčanog na podu? A košmar preranog odrastanja umjesto nasmijanog djetinj­stva? I dok su druga djeca svakodnevno smišljala nove igre uživa­jući u njima, ja sam najbolje poznavala onu skrivanja pred tobom, nisam li?

A dani koji bi uslijedili svaki put nakon tvog kajanja i plača zbog učinjenog? Dani u kojima smo uigrano glumili kako se zapravo ni­šta i nije dogodilo i kako živimo urednim životom, baš poput naših uzornih susjeda?! Onih istih koji su žurno zatvarali prozore i spuštali rolete, gluhi za dječji vrisak i lom pokućstva tik do sebe, slijepi za sve ono što je godinama prethodilo jedinom mogućem - našem bi­jegu od tebe???

Ustajem sa stolca, ne skidajući pogled s tebe. Stojim tako trenutak-dva. Vrijeme je. Najnovija podstanarska soba, četvrta po redu, još je puna neraspakiranih stvari... Jednosatnu šutnju prekidam, bez kapi sline u ustima, promuklim, šturim pozdravom. Uzvraćaš tek kratkom polukružnom kretnjom prstiju lijeve ruke. Njihovo kole­bljivo zastajanje u zraku čini ih nekako nemoćnima. Pogled do moga lica podižeš naglo, trepavice ti gotovo dotiču obrve: tek trenutak - i prodorno plavetnilo nestaje pod otežalim vjeđama.

U mraku slušam svoje korake. Odjekuju zvonko pločnikom. Roj misli hvata ritam s njima: šansa za dijalog? odavno iza nas? ili tek ima doći? zna jedino vrijeme...

A ono što ja znam: eto me, kročim u susret - sebi samoj.

Adela Prstec, 3. r.
Gospodarska škola Varaždin, Varaždin

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.