Zvonimir Grozdić je u podjednakoj mjeri vješt u kreiranju očuđenja kao i u hiperrealističkoj deskripciji zbilje, a njegova duhovitost najefektnija je u primjerima gdje se njegov u osnovi slab subjekt nastoji prikazati jakim, ne pristajući na luzerštinu i ustrajavajući u otporu i buntu.