Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 08.03.2016.

Borna Vujčić : Nužno zlo

Borna Vujčić: Nužno zlo

Nužno zlo Vujčić Borna

Iz dosad objavljenih kritika romana prvijenca mladog studenta dramaturgije Borne Vujčića, negdje između redova osnovnih biografskih podataka i kratkog sadržaja romana, može se iščitati istovjetna vrednujuća misao – nije loše za prvi put, ali u budućnosti se očekuju veće i bolje stvari. Zaštićen autorovim godinama i odrednicom "prvoga puta", roman "Nužno zlo" svrstan je tako u onu ladicu zanimljivih prvijenaca kojih se, za deset, petnaest ili dvadeset godina, kad autor malo stasa, zapravo najbolje ne prisjećati. Takvim se, iako standardnim, postupanjem u rukavicama samome autoru prepušta da se zaglédanjem u kristalnu kuglu, konzultiranjem graha ili taloga od kave nekako dovine nedostacima vlastitog romana. Rasti će sam od sebe, ili neće rasti uopće. Kako pristup "snađi se, druže" ima svoje granice, tako ćemo ovaj prostor iskoristiti za podrobniju analizu dobrih i loših strana romana. Zadržavajući pravo na loše igre riječima, reći ćemo kako je takva vrsta analize – nužno zlo; zlo bez kojega nema napretka ni u jednom segmentu knjiškoga života.

"Nužno zlo" je alegorijski roman koji posredstvom srednjoškolskog ambijenta pripovijeda priču o politici, moći, sukobu, poslušnosti i mentalitetu mase. Koristeći razrede kao alegorije različitih društvenih uređenja, a razredne predsjednike kao političke vođe, Borna Vujčić nastoji stvoriti razumljivu i sveobuhvatnu sliku unutrašnje i vanjske politike i njenih učinaka na živote običnih ljudi. Pri tome ga, kako sam ističe u emisiji "Knjiga ili život", nije ni najmanje zanimalo koliko njegovi tinejdžeri nalikuju stvarnim tinejdžerima nastanjenim u zagrebačkim (ili bilo kojim drugim) gimnazijama.

Svi njegovi likovi konstruirani su s alegorijskim predumišljajem i to se na njima, pogotovo u dijaloško-monološkim situacijama i vidi. Sudeći po intervjuima i javnom nastupu na promociji knjige, čini mi se da kod Vujčića (još) nema naznaka postmodernog cinizma pa se njegovo odmicanje od realističkog prosedea treba čitati kao samosvjesni autorski postupak, a ne kao lošom teorijom zamaskirani pokušaj bijega od nepoznatih mu tema i sudbina. No, odmak od realizma u ovom slučaju alegoriji nije učinio uslugu. Naprotiv.

Alegorijsko pismo pred autora postavlja nekoliko problema. Prvi od njih je problem svrhovitosti. Zašto, naime, odabrati alegoriju umjesto neke direktnije forme? Različita vremena davala su različite odgovore na ovo pitanje. Kako danas nema govora o nekom alegorijskom trendu, niti je riječ o nekoj vrsti općeprihvaćene legitimacije autora, odgovor u ovom slučaju vjerojatno leži na nekoj prozaičnoj liniji poput – zato jer se može. Uz problem svrhe, javlja se i problem reprezentacije/legitimacije. Alegorijska je forma stilizirana, gotovo ritualna forma koja snagu svoje reprezentacije uglavnom crpi iz izvantekstualnih elemenata.

S obzirom da u "Nužnom zlu" nema govora o mističkoj alegoriji kompleksne i detaljne simbolike, niti je riječ o političkoj alegoriji nastaloj u uvjetima opće društvene cenzure, najbliže mu srodnike nalazimo u biblijsko-platonističkim alegorijskim parabolama. Takva vrsta parabole svoju predstavljačku snagu crpi iz autoriteta učitelja/retora pri čemu se eventualne manjkavosti u logici teksta gotovo uvijek poništavaju učiteljevim/retorovim neposrednim uvidom u Istinu koje je alegorijski tekst samo pojednostavljena reprezentacija. Kako se takva vrsta autoriteta u pravilu ne može prisvojiti (već se u sinkronijskoj vizuri legitimira prihvaćanjem u formi sljedbeništva, a u dijakronijskoj tradicijom), tako funkciju učitelja/retora mora ponijeti sam tekst. Drugim riječima, što je osnovna razina teksta uvjerljivija, to je i alegorijska razina jača i upečatljivija.

U slučaju "Nužnog zla" osnovna razina teksta pati pod teretom alegorijske konstrukcije. Šavovi su i previše vidljivi, govor i ponašanje likova u pravilu stilski obilježeni i dramaturški (pre)naglašeni, a ni središnji zaplet ne ulijeva povjerenje. Nasilna konstrukcija vođena logikom uklapanja u alegorijski nadtekst ističe artificijelnost postupka, a to u formi klasičnog romana nikad nije dobro izgledalo. Kako sve to u praksi izgleda?

Vujčić je vrlo dobar u portretiranju i većina njegovih likova, čak i onda kad prelaze u hiperbolu, uvjerljiva su književna aproskimacija likova koje smo i sami susretali tijekom školovanja. No, dok Vujčićevi likovi funkcioniraju kao samostojeći portreti, vrlo slabo funkcioniraju u sustavu romana.

"Nužno zlo" priča priču o Maksu, novom učeniku četvrtog razreda (izmišljene) zagrebačke gimnazije. Maks je psihički labilan, porijeklom iz "nesređene obitelji", sklon manipulacijama, narcisoidan, vrlo inteligentan i krajnje pragmatičan u nastupu prema drugima. Maksov dolazak u školu u početku protječe bez većih turbulencija, a stvari se počinju zahuktavati nakon što zasjedne na „tron“ predsjednika razreda s kojeg, skupa sa svojim pobočnicima, kreće u lov na mjesto najboljeg razreda u školi i sve popratne počasti koje pobjedniku pripadaju. Uz Maksa, čitatelj susreće i niz drugih likova i svaki od njih će tijekom romana dobiti vlastiti glas čime će se ostvariti rašomonski uvid u život i duh izmišljene gimnazije. Broj likova je, jasno, reduciran na one "najnužnije", a svi oni neimenovani pripadnici razredâ do kraja romana funkcioniraju kao masa prema kojoj se svaki od "glavnih junaka" određuje.

Likovi koje Vujčić predstavlja glasom šarolika su družba koja, osim svog mjesta u alegorijskom zdanju, prikazuje širok raspon tinejdžerskih karaktera, razmišljanja i opsesija. Vujčić je vrlo dobar u portretiranju i većina njegovih likova, čak i onda kad prelaze u hiperbolu, uvjerljiva su književna aproskimacija likova koje smo i sami susretali tijekom školovanja. No, dok Vujčićevi likovi funkcioniraju kao samostojeći portreti, vrlo slabo funkcioniraju u sustavu romana.

Vrijeme u kazališu i vrijeme u romanu ne funkcionira na istim principima. U "Nužnom zlu" Vujčić previše vremena troši na portretiranje likova i mijenu pripovjedačkog rakursa pa mu, shodno tome, vrlo malo vremena ostaje za prikaz njihovog djelovanja. Neki od tih portreta ostaju na razini krokija u funkciji alegorije (Eva i Vladimir), neki od njih su ispolirani do posljednjeg detalja, iako ni jedan od tih detalja nema bitnog utjecaja ni na jednu razinu pripovijesti (Milenina povijest američke starlete, ili Frederikov uznapredovali opsesivno-kompulzivni poremećaj), a neki su, nakon što su odradili dodijeljenu im ulogu, jednostavno zaboravljeni. Vujčićeva želja za mesnatijim oblikovanjem alegorijskih kostura potrošila je veći dio romana pa nije ostalo vremena ni za pravovaljanu izgradnju dramske napetosti, ni za dinamičnu gradaciju sukoba pa se kraj romana čita točno onako kako ne bi trebao – zbrzano i antiklimaktično.

Sve navedeno pripada problemima strukture i pripovjednog zanata. Problem uvjerljivosti i 'odmaka od realizma' vidljiv je negdje drugdje. Prije svega tu je vrlo stilizirani i teatralni jezik koji mjestimice gura roman prema humorističnim trashu (alegorija i to vrlo slabo podnosi). Ipak, bitnijom mi se čini stavka Maksovog uspona na "tron" i osnovna postavka središnjeg sukoba (bespoštedno, ucjenjivačko i manipulativno natjecanje između razreda). Najbitniji problem u središnjoj alegorijskoj jednakosti predsjednika razreda s predsjednikom države je taj što predsjednik razreda nema ama baš nikakvu moć nad svojim "podanicima". Vujčić poredbu uspijeva držati živom uglavnom zbog toga što je od Maksovog razreda napravio hrpu retardiranih, simbolički kastriranih, introverata koji život izvan razreda niti poznaju, niti žele (slična je situacija, iako manje eksponirana, i s ostalim razredima). Jedino u takvim, krajnje umjetnim, uvjetima bilo je moguće održati i Maksa i sukob.

No, vizura gimnazijske dinamike kakvu nam izvan alegorijskog sustava predstavlja Borna Vujčić, sukladna je novovjekoj ideji školstva čije apologete sve češće susrećemo u medijima. U Vujčićevom romanu škola je prostor nesmiljenog natjecanja, ulazna točka u svijet korporativnog (i društvenog) darvinizma i kao takva vrlo dobro utjelovljuje ideološke litanije o izvrsnosti, suvremenosti, tržištu rada i svemu onome što se u posljednje vrijeme školstvu sve više nameće. Slika je to koja će se u nadolazećim godinama sve češće pojavljivati i Borni Vujčiću valja priznati umješnost pri osluškivanju suvremenosti.

"Nužno zlo" su, u konačnici, pojele ambicije, no takvo što (primijetili su već drugi) nije za zamjeriti prvom romanu 22-godišnjeg pisca. Vujčić telanta ima, humor mu nije stran (iako pedeset posto poredbi manje nikome ne bi naškodilo), sposoban je napisati zanimljive likove i efektno ih zaokružiti, a zanatu će se već naučiti. Nadamo se već na drugoj knjizi.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Borna Vujčić

Nužno zlo

  • Hena com 11/2015.
  • 279 str., meki uvez
  • ISBN 9789532591163
  • Cijena 119.00 kn

Roman je smješten u ambijent izmišljene zagrebačke gimnazije, a radnja prati natjecanje među razredima za što bolji uspjeh u ocjenama. Školski život tako se pretvara u političku alegoriju – razredi su države, neki učenici postaju vođe, a ostali su običan puk te im sudbina ovisi o odlukama onih na vrhu. Tu su i predstavnici medija koji oblikuju mišljenje masa, tajne službe zadužene za prljave poslove, ksenofobi i pacifisti, liberali i konzervativci; uspostavlja se tortura vlastodržaca, a i pitanje rata zadobiva važno mjesto u napetome zapletu.

– Borna Vujčić - Nužno zlo –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –