Prva zbirka priča Ružice Aščić 'Dobri dani nasilja' donosi 23 kratke priče koje se bave svakodnevnim Zlom i vjernim mu pratiteljem Nasiljem, a samo iznimno i Nepravdom, ali na vrlo nesvakodnevan način. Zlo pronalaze u ljudskim zakutcima, u svojevrsnom naturalizmu duše koji, pomalo distancirano, bilježe. Njihovi likovi su uglavnom lišeni empatije, pa onda i standardne psihologije i motivacije.

U knjizi Katje Grcić sve je kao u poetskom ekspres loncu: dobro odmjereno, dobro zatvoreno, a unutra ključa i vrije. Goli izraz, 'očišćen' od jezičnih viškova svjedoči određen emotivni višak, onaj iz kojeg naposljetku izraste ili iskoči pjesma. Pjesma je najčešće ljubavna, njene su konstrukcije uvijek za dvoje, a materijali krhki, iako se na njih u kakvoj sarkastičnoj rečenici moguće i posjeći.

Parafrazirajući naslov slavne Nerudine zbirke, Ivan Jozić već nam u početku nudi koordinate svijeta u koji nas poziva – humor, književnost i pripadajuće joj dijaloge, te najavu da ćemo čuti ponešto i o odnosima između spolova, predrasudama o njihovoj (ne)moći, o ulogama koje smo u ljubavničkom odnosu skloni umišljati, prepoznavati ili zauzimati.

Roman je smješten u ambijent izmišljene zagrebačke gimnazije, a radnja prati natjecanje među razredima za što bolji uspjeh u ocjenama. Školski život tako se pretvara u političku alegoriju – razredi su države, neki učenici postaju vođe, a ostali su običan puk te im sudbina ovisi o odlukama onih na vrhu. Tu su i predstavnici medija koji oblikuju mišljenje masa, tajne službe zadužene za prljave poslove, ksenofobi i pacifisti, liberali i konzervativci; uspostavlja se tortura vlastodržaca, a i pitanje rata zadobiva važno mjesto u napetome zapletu.