Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 20.06.2015.

Đurđa Knežević : Mnogima se teško otresti bolesti provincijalizma u sebi

Đurđa Knežević



Službena biografija  spisateljice Đurđe Knežević kaže da je ista rođena  u Jastrebarskom 1952. U Zagrebu je završila gimnaziju te studij povijesti i arheologije. Nekoliko godina predavala je povijest na srednjoj školi. Od 1987. do 1990. radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, isprva kao kustosica, potom kao direktorica. Godine 1992. osnovala je Žensku infoteku, u okviru koje je uređivala feministički časopis "Kruh i ruže" te uredila i objavila četrdesetak knjiga prijevoda i domaćih autorica. Od 1996. do 2007. direktorica je godišnjega međunarodnog seminara "Žene i politika" u Dubrovniku. Bavi se žurnalizmom i sustavno objavljuje tekstove za novine, eseje, komentare, feminističke i političke tekstove, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Objavila je romane: "O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima", 2003., "Gutanje vjetra", 2005., "Meki trbuh jednoroga", 2010., "Sladoled od vanilije", 2012., "Disanje nemani", 2015., knjigu eseja "Feminizam i kako ga steći", 2012., te slikovnicu "Mara i tata", 2006. Od 2008. djeluje kao slobodna publicistkinja. Ta sloboda omogućila joj je da se iz Zagreba preseli u Nerežišća na Braču.

Nedavno objavljeni roman "Disanje nemani“ tek je povod za razgovor s ovom iznimno zanimljivom autoricom.

Disanje nemani Knežević Ðurđa



Srđan Sandić: Đurđo Knežević, dobar dan, svidio mi se vaš roman "Disanje nemani". Kako se vi prema njemu odnosite sada? Imate li osjećaj koji često autori/ce imaju? Da su mogli bolje, drugačije, izbrisati, nadopisati?

Đurđa Knežević: Roman sam prelistala kad mi je stigao poštom, pregledala ga više-manje kao da sam tiskarska tehničarka, korice, uvez, margina, tip slova, pa onda kako leži u ruci… a budući da dobro znam da se uvijek može nešto dopisati, popraviti i izbrisati također, da negdje neka riječ nije najbolja te da bi neka druga slika bolje odgovarala, onda niti ne zavirujem u tekst. U stvari, kad je knjiga već u koricama i u knjižarama, naš je odnos završen.

Nešto kao ljubavna priča, imale smo odnos prilično dugo, godinu, dvije, tri, bilo je sjajnih trenutaka, bilo je i nesporazuma, i rekle smo si sve što smo znale, umjele i imale reći. Možda ne najbolje, možda je mnogo toga ostalo nedorečeno, time će se baviti čitatelji/ce i kritika, a nas si dvije, knjiga i ja, više ništa nemamo kazati. Lijepo je stavim u policu i ponekad si namignemo. Baš kao bivša ljubavna veza, od onih s boljim završecima, kad se intenzivan odnos pretoči u mirno i drago sjećanje.


Kada ste dobili ili osvojili autorsku sigurnost?

Prije svega, uopće se ne sjećam što me je nagnalo da počnem pisati svoju prvu knjigu, ničega se ne sjećam, ni kada je to točno počelo niti kako, to mi je danas žao, taj mi je dio posve zamračen, tek znam da je prvo jedna moja prijateljica imala veoma izdržljive živce jer sam joj davala dijelove na kapaljku, potom je jedan dragi prijatelj strpljivo slušao o mojim dilemama i nesigurnostima, potom je još jedna prijateljica prošla kroz moju sitnu manipulaciju, to jest, dala sam joj rukopis rekavši da je od nekog drugog, sve iz straha da će mi kao prijateljica povlađivati, ili se skanjivati kazati mi nešto loše, te da na koncu neću dobiti iskreno mišljenje.

Kad je knjiga izašla, neki su, meni potpuno nepoznati (i ja njima) ljudi pročitali i ocijenili da je to dobro. U tom mi je momentu bilo mnogo lakše.


Kada je i kako književnost ušla u vaš profesionalni fokus?

Huh… to se nije dogodilo niti kad sam objavila prvu knjigu (2003. godine), pa i drugu sam objavila dvije godine kasnije, isto tako nekako, kao – hajde da i to objavim. Što, naravno, ne znači da mi nije bilo stalo, jedino mi tada još nije bilo blisko odmah nakon prve, pa i druge knjige misliti o sebi kao da ću raditi samo to, dakle o sebi kao književnici. Na koncu, danas sam to imenovanje prihvatila nakon šest objavljenih knjiga, ali čisto kao konvenciju, nekako treba imenovati ovo što radim, ali sam isto tako i vrtlarica, bavim se i vrtom.
 

A kada vas je privatno dobila?

Dakle, nakon tih dviju prvih knjiga, pisala sam i dalje, imala brojne skice, razne bilješke (i to davno, davno prije, kad mi nije padalo na pamet da bi se to moglo premetnuti u pisanje knjiga, onako pravih, u koricama i to), a onda mi se dopalo, ipak sam si morala priznati da me pisanje, to jest, pripovijedanje izvanredno veseli, da se najbolje osjećam kad smislim priču koju bih htjela ispričati pa onda sjednem i krenem. Ne mogu zamisliti veće zabave, zaista.


U romanu "Disanje nemani" bavite se pitanjem povratka u ime osobnog zdravlja, osobnog mira. Tako sam ja interpretirao, inače, ne vidim razlog za povratkom u - imenujmo to - "provinciju". Suočavanje s "nemanima" je nužnost? Meni se puno puta učinilo kao izlišno...

Sve ovisi o tome kolika je neman. Ne vraćamo se na neka mjesta iz prošlosti da bismo savladali "traumu" kad nam je, recimo, netko ukrao bicikl ili smo slomili ruku. To ipak ne ostavlja ožiljke, osim možda sasvim mala i sentimentalna, ponekad čak i vedra sjećanja. Neman u ovom romanu je, po mojem sudu, najveća zamisliva, i živjeti s njom, nositi je sa sobom i nikada se ne suočiti, jest strašno. Događa se sasvim sigurno i to, no ne mogu, to jest, užasavam se, zamisliti koja se to tek psihološka nakaza formira, obzirom na samu traumu. Koja se i kolika tu potiskivanja dešavaju i u kakvim tek oblicima potom izlaze van.


Što neman čini njom samom? Možda važnije, kako ju prepoznati? Ne moramo sad ulaziti u psihologizacije, ali ipak...

Hajde, sad da ne mistificiramo čitatelje, u romanu je riječ o pedofiliji i to od strane katoličkog svećenika. No neman nije samo svećenik pedofil, to bi bilo suviše jednostavno i time lakše prevenirano, savladivo. Neman ima, nažalost, veoma široku mrežu na koju se oslanja a čini je   cijeli društveni kontekst, crkva kao institucija u kojoj se to veoma često događa, kako obzirom na druge društvene oblasti tako i na očekivanja od crkve, njenih moralnih pravila (događa se, naravno, i izvan nje), potom redom, crkvena hijerarhija koja u pravilu prikriva slučajeve, licemjerni moral socijalnog okruženja, od roditeljskog doma, kao najosjetljivijeg mjesta, pa sve do školskog sistema, pravosuđa, institucija kaznenog progona i, ponad svega, javnosti kroz medije. Na svim tim mjestima se o tome najradije i sustavno šuti i time nalaže šutnju i žrtvama.

To ponešto nalikuje na sistem "ne pitaj, ne govori" koji u valjda svim vojskama "civiliziranog" svijeta vlada kad je riječ o homoseksualcima. O onim, manje "civiliziranima", u kojima ih upravo traže da bi ih progonili, da ni ne govorimo. Biti, dakle, žrtva pedofilije je u startu nešto sramotno po žrtvu, što implicira, to jest, sugerira i njezin dio krivice (i nameće je) i onda joj je, naravno, bolje da šuti, valjda u svom interesu.    


Što mislite tj. znate da je najteže u borbi s provincijalizmom, ne provincijom? Provinciju se ipak može ispustiti, napustiti, odšetati.

Najtežim mi se čini imenovati provincijalizam u svim i svakoj prilici, to jest, glasno i razgovijetno, bez uvijanja i kalkuliranja, govoriti precizno o njegovim sastavnim dijelovima jednako kao i o akterima  poimence. Denuncirati provincijalni mentalitet, razložiti strukture na kojima počiva, jasno pokazati pojedinačne nositelje, u kulturi osobito. Govoriti, to jest, pisati, ne štedeći apsolutno nikoga, sve do posljednjeg mjesta gdje će vas htjeti objaviti i na koncu računati s tim da se ostane sam.

Pritom, ovo posljednje uopće nije najgore, dapače, rekla bih da je to jedno, napokon očišćeno mjesto u kojem se više niti nema što reći jer se već sve i višekratno reklo. U pravilu bez odgovora, no opet, ne bi trebalo biti ni naivan, zapravo glup, pa uopće i očekivati odgovore. Iz provincije, geografske i demografske, može se otići, ali otresti se bolesti provincijalizma u sebi ispada veoma teško. Pogledajte Zagreb, mnogima s tim oboljenjem priviđa se kao da je London!


Protagonistica romana pristala je živjeti nametnutu sliku, konstrukt sebe same, kroz kulturu, medije, obitelj, koji je već redoslijed? Školstvo? Ipak, kako i zašto odabrati "teži put", put emancipacije? Što po vama danas znači biti "emancipiran/a"?

Ona je ustvari utjerana u to. Porodica, crkva, odgojno-obrazovni sustav, socijalni okoliš, vladajući moral i njime zadate društvene norme… sve su to stvari koje sve nas dočekaju pukim dolaskom na svijet s nizom pravila za koja se očekuje da ih kao pojedinci/ke ispunimo, da se s društvenim normama uskladimo, to jest, konformiramo. Nekad su sve te okolnosti puno tvrđe, nekad ne. Pa se onda u neko doba sami vadimo iz toga. Ili ne. S junakinjom mog romana stvar je dvostruko loša. Ona se ne konformira u, recimo to tako, "normalnim" okolnostima, njoj je na glavi, ramenima, na duši još i strašan teret seksualnog zlostavljanja koje je doživjela i s kojim ništa ne može, upravo zbog konformizma i licemjerja društva, osim potiskivati ga.

Njezin bijeg iz provincije je spašavanje vlastitog života, a tek je način kako je to izvela emancipatorski, pa i to samo do neke mjere. Ona stalno lavira između svog prihvaćanja društvenih uloga i istovremene svijesti o tome da se radi o ulogama, prema čemu ima mentalnu, ponekad i ironijsku distancu.

Biti emancipirana za mene znači ne prihvaćati društvene norme i ponašanja, običaje i sl., koje u sebi sadrže seksizam, u jednakoj mjeri kao i homofobiju, ksenofobiju, rasizam, nacionalizam, šovinizam… Jedno bez svega ostaloga, ne ide.      


Roman "Disanje nemani" inspiriran je iskustvom vaše prijateljske osobe, a u intervju za tjednik Novosti ste rekli da je ovo na neki način "u dnevnopolitičkim terminima - optužba, a ne komentar" na pedofiliju među svećenstvom. Ima li ova zajednica snage za njenu osudu? I kome mislite da je zapravo - neugodno - o tom problemu govoriti i zašto?


Da, ako bismo opisivali roman dnevnopolitičkim terminima, onda je on optužba, i opet moram reći, crkve kao institucije prije svega i ljudi iz njezina okrilja koji to čine, ali i cijelog društva, koje mora preuzeti svoj dio odgovornosti. Pritom mislim na odgojno-obrazovne institucije, pravosudni sustav i možda na prvom mjestu medije. Većina medija u nas je po tome pitanju katastrofalna. Kad se uopće izvještava o takvim slučajevima, sve je to kratko, voajerski i senzacionalistički, bez istraživanja svih elemenata u tom zlom krugu; počinitelj, uloga institucije ako je svećenik, rad policije, sudstva i t. sl. pa i daljnje praćenje slučajeva i, naravno, pritisak na vlasti da se problemu posveti maksimalna pažnja.
 

Biti emancipirana za mene znači ne prihvaćati društvene norme i ponašanja, običaje i sl., koje u sebi sadrže seksizam, u jednakoj mjeri kao i homofobiju, ksenofobiju, rasizam, nacionalizam, šovinizam… Jedno bez svega ostaloga, ne ide.


Ipak bi možda trebalo učiti iz boljih primjera, imam na umu Irsku, koja je imala (sigurno nije sasvim iskorijenila, nažalost, ali je stanje sigurno bolje) ogroman problem s pedofilijom u crkvenim redovima i dugogodišnja kampanja u javnosti, predvođena medijima, pokazala se veoma uspješnom. Da li naša zajednica ima snage za osudu, to možda i ima, onako mlako, zgražajući se i hitro zaboravljajući, ali ne nalazi motivacije pa onda ni snage da učini nešto djelotvornije od osude.

Strašno je to okruženje i taj licemjerni društveni moral, koji omogućuje, dapače, odgovara mu muk, sve ne bi li mit o našem poštenom, moralnom, srdačnom i valjda još i pobožnom građaninu ostao netaknut. One kojima se "to dogodi" tako se praktički izjednačava,  počinitelje i žrtve, jer im se oboma "to događa" pa se zlo relativira. Tu onda nema jasne slike onog tko zlo čini i tko zlo trpi, oni se dakle zajedno imaju stidjeti i o tome šutjeti. Pa onda najbolje da svi skupa šutimo.



Knjige u našoj kulturi, kako ju nazvati, da se svekolika obuhvati? Naime, knjige su rijetko kada izazivale debatu. Pravu, intelektualno - umjetničku debatu, kao što je slučaj u Francuskoj gdje je to gotovo - pa pravilo, kod nas je to bilo međusobno legitimiranje dva autorska narcisa, ili potpuna delegitimacija i difamacija autora, poput one Danila Kiša. Pitanje bi bilo: zašto je književnost na ovim područjima toliko malo važna?

Kad se rađala moderna europska kultura, da parafraziram Tonka Maroevića koji je davnih dana komentirao fundus muzeja Mimara , Hrvatska na toj gozbi nije sudjelovala. Kasnije smo samo hvatali mrvice s ne osobito pristupačnog stola, nekad uspješnije (bilo je tu i boljih dana i pravih autentičnih iskoraka), no ipak je siromaštvo permanentno stanje, a osobito urušavanje od kad smo pali pod demokraciju. Imam dojam da Hrvati i nisu u stanju razgovarati, debatirati o nekoj temi, predmetu interesa. U čas posla sve krene ad hominem do bljutavosti.

Nedavno sam i sama iskusila tu vrst poremećaja u percepciji. Zamoljena sam bila, s još jednom kolegicom, predstaviti knjigu, prvijenac jednog mlađeg autora. Danima sam se stvarno trudila oko knjige, iščitavala je, napravila stranice bilježaka, knjiga mi se nije svidjela pa sam nastojala koliko-toliko objektivno utvrditi što nije dobro. Rezultat u našoj "javnosti" bio je fascinantan. Jedan je književni kritičar upotrijebio zaista vulgarnu riječ, rekavši da su predstavljačice "popljuvale" knjigu, mnogi su to mediji prenijeli (što je posve neuobičajeno za jedno predstavljanje knjige) i mnogi s komentarima "skandal na predstavljanju knjige". Eto tako to izgleda, kad se pokuša razgovarati o knjizi, o sadržaju, o tome kako je napisana… to je u nas skandal.  

Vidite, ja ne mislim da je na ovim područjima književnost tako malo važna, ima je i ima je doista dobre, ponekad mi se čini da je ima i previše, no to je neka druga priča. Nevolja je međutim u cijeloj društveno-kulturnoj opremi i, obrnuto od čini mi se važećeg većinskog mišljenja, da je glavni problem u kulturnoj politici svih naših vlada i ministarstava kulture posebno, rekla bih da jednako velik problem postoji u prilično kalkulantskim stavovima velikog broja samih književnika/ca i onih koji se blisko knjigom bave. Stari nauk, koji teško ulazi u glave i praksu, govori da nisu ministarstva mjesta gdje se umjetnost stvara i od kojih umjetnost živi, već (bi trebalo biti) obrnuto. Raison d'etre ministarstava jest upravljanje (ad-ministriranje) postojećim, dakle umjetničkim proizvodima i proizvodnjom.

Drugačije rečeno, da nema umjetničke proizvodnje i proizvođača, ne bi bilo niti razloga postojanja ministarstava. Kad to autori/ce shvate, možda odustanu od sitnih kalkulacija oko ove ili one stipendije, ovih sitnih para za sve sitnije časopise, ugodnih druženja na festivalima ili putovanjima u daleke i egzotične zemlje, i razmisle o drugačijoj politici i, prije svega, vlastitom stavu. No možda baš zbog svega maločas navedenog ih mrzi odustati.

Iz provincije, geografske i demografske, može se otići, ali otresti se bolesti provincijalizma u sebi ispada veoma teško. Pogledajte Zagreb, mnogima s tim oboljenjem priviđa se kao da je London!

Sladoled od vanilije Knežević Ðurđa
Meki trbuh jednoroga Knežević Ðurđa
Feminizam i kako ga steći Knežević Ðurđa

Kakvu ulogu književnost ima u kulturi nečitanja? U kulturi malograđanskih normi, i češkajućeg povlađivanja par izdavača s par autora, ako me razumijete? Da ne uđem u druge homoerotične slike. Ne moramo ih imenovati da se ne bi naljutili?

Nisam sigurna da ljudi ne čitaju, sudeći prema onome što izvještavaju biblioteke, čita se i to dosta. Problem je u tome što ljudi sve manje kupuju knjige, ali to spada u širi kontekst  osiromašenja većine građana, u ovom slučaju srednje klase u kojoj se nalaze čitatelji/ce, to jest, potencijalni kupci.

Izdavačima, mislim, ni samima nije lako. Nekoliko velikih, uvjetno rečeno, i more malih, nastalih po principu, sam svoj izdavač, i sve to na minijaturnom, siromašnom, neuređenom tržištu. O tome su pisali puno informiraniji od mene, pa i na ovom portalu, tako da je bolje da se sama u to ne upuštam amaterski. A to, kako kažete, češkanje s par autora, to nam se ne mora sviđati s aspekta autora koji moguće nisu dio tog "češkanja", no to je također odraz egzistencijalnog straha izdavača, treba objavljivati da bi se dalje radilo, treba vratiti uložene pare… nekad sam se i sama bavila izdavaštvom i mogla bih do u naslov nabrojiti one knjige koje sigurno nisu bile moj izbor, misleći na njihovu kvalitetu.  
 

Iako možda doista nepotrebno pitanje, ali kako vidite stanje kritike u književnosti, umjetnosti uopće? Na političkoj razini ona se uvijek nekako simulira. Ljudi zaboravljaju da je kritika literature nužno politička, kao i sama literatura...

Ni u kom slučaju nepotrebno pitanje, dapače, ključno za mnoge stvari o kojima smo prethodno razgovarali. Mislim da ne pretjerujem ako kažem da, kad bismo imali više književne kritike, sve pod pretpostavkom obrazovanih, nezavisnih, pristojno plaćenih kritičara, i uz to, više mjesta gdje bi se tu kritiku moglo čitati i gdje bi se moglo voditi razgovore o knjizi/knjigama, mnogi od gore spomenutih problema ne bi baš nestali, ali bi sigurno bili manji. Kritika je ustvari nužan razgovor o knjizi, nezaobilazan posrednik između autora/ice i publike, oblik suradnje s piscima, pa, zašto ne, moguće i dobrodošao korektiv.

S druge pak strane kritika je svojevrsna poduka, to jest, olakšavanje čitateljima kako čitati, a i olakšavanje orijentacije, izbora što će čitati; na koncu, kritika je i sama sjajna literarna forma, naravno kad je dobro napisana. U takvom opisu želja treba stajati i to da je, sukladno tome, i odgovornost kritičara veoma velika. U Hrvatskoj danas ima, istina nedovoljno, dobrih kritičara, međutim, uglavnom nedostupnih širokoj publici, potencijalnim čitateljima. Novine s velikim nakladama, veliki mediji, sustavno smanjuju prostor kulture. Da bi se čitalo pristojno napisane književne kritike, treba se ipak okrenuti portalima kao što su Booksa, Moderna Vremena, Knjiški moljac… ili časopisu Zarez, slušati 3. program HRT… da nabrojim neke, ali na ta mjesta rijetko će nabasati "obični" čitatelj, ona/j kojeg tek treba na neki način pridobiti, a koji čita/gleda velike medije.

I sad smo ušli u onaj zli krug, to jest, spomenuto smanjivanje prostora za knjigu i kulturu uopće. Veliki mediji, uglavnom, njeguju nešto što se ne bi smjelo zamijeniti pojmom kritika, u najboljem slučaju su to prikazi, a najčešće tek informacija da se knjiga uopće pojavila, i to bi bilo sve. Takvo stanje onda proizvodi i odgovarajuće kritičare, koji su usput i redakcijski novinari za sve i sva, i koji slabo stoje s kako kritičarskim tako i novinarskim zanatom.

Da nema umjetničke proizvodnje i proizvođača, ne bi bilo niti razloga postojanja ministarstava. Kad to autori/ce shvate, možda odustanu od sitnih kalkulacija oko ove ili one stipendije, ovih sitnih para za sve sitnije časopise, ugodnih druženja na festivalima ili putovanjima u daleke i egzotične zemlje, i razmisle o drugačijoj politici i, prije svega, vlastitom stavu.


Nedavno sam primjerice, imala sama slučaj, novinar i književni kritičar T-portala Gordan Duhaček zamolio me za intervju u povodu izlaska knjige "Disanje nemani". Intervju je trebao izaći, popratiti promociju knjige, uoči, to jest, na dan izlaska knjige. Od jedanaest pitanja, prvih pet nije baš nikakve veze s knjigom imalo, u sredini su bila tri vezana uz knjigu na koja se moglo odgovoriti samo s da ili ne, i posljednja tri pitanja su ponovo bila u vezi s prvih pet, to jest, pristigla su s Marsa. Pitanja su bila doslovce besmislena, kao da me u vezi s promocijom knjige upitao o poslovanju Hrvatske gospodarske komore. Zahvalila sam se na intervjuu, jer mi zaista nije tako jako stalo da mi baš pod svaku cijenu ime i lik budu na stranicama nekog medija, jer je to u konačnici – podcjenjivanje. Svakako, posao literarno kritičarski novinarski, aljkav do prostakluka. U nekim normalnim okolnostima, takve stvari nam se zaista ne bi smjele događati. No, nismo, i to već jako dugo, u normalnim okolnostima.


Koga čitate uvijek iznova, koga trenutno a koga tek planirate? Što je za vas dobra književnost?

Ima nekoliko knjiga koje se stalno valjaju kućom, od noćnog ormarića, stola, stolića, sofe, stalno su vidljive, tu negdje pri ruci. E to su Mannov Josip i njegova braća, Jurcenaričini Hadrijanovi memoari, Leopardijevi stihovi (jedna knjižica iz davne edicije Reč i misao), Tacitovi Anali, Gogoljeve pripovijetke, Bulgakovljev Majstor i Margarita. Trenutno po treći put čitam Josipa i braću i listam Hölderlina. Planiram Tereziju Mora, Dan za danom, dobila sam jako dobre preporuke i Davida Lodgea, Author, author. I ponovo ću sigurno uskoro čitati Huga Klausa, Tuga Belgije. To je predivna knjiga.

Dobra književnost je za mene kad je knjiga napisana tako da u njoj nema mjesta koja ja moram premošćivati vlastitom maštom, kad ona učitava u mene a ne ja u nju kad je sve rečeno tako da se tome više nema baš ništa dodati i  kada joj pročitam posljednju rečenicu, ona postaje dio mene. Moje vlasništvo.  


Baš vjerujete u roman?

U ništa ja ne vjerujem, tek, roman mi je pri srcu jer mi daje slobodu da o, uvjetno rečeno, malo, pišem puno i naširoko. Jedan događaj koji bi stao u nekoliko rečenica, obično mi je polazište za roman. Poezija o puno piše malo, to bi me valjda frustriralo. Priče su mi prekratke, ne mogu se stisnuti u njih.
 

Nemoguće je u jednom intervju dotaći se vašeg cjelokupnog opusa, ali vas uvijek mogu pitati - kako ga sada gledate, čitate i mislite? Hoćete li i vi svoja djela nanovo ispisivati? Mislim da mi je to rekao Bora Ćosić, da upravo to radi sa svojim knjigama....

Ne gledam na svoj opus. Nemam vremena osvrtati se, gledati i čitati što sam napisala. Imam toliko planova, skica, već nekih razvijenijih tekstova, malo sam i nestrpljiva jer mi se na svemu tome radi gotovo istovremeno, a to ipak ne ide tako. Malo sam se kasno sjetila pisati pa sad nadoknađujem, valjda je to moja potraga za izgubljenim vremenom. ;) , uh, morem izgubljenog vremena. Nadam se da neću svoje knjige nanovo ispisivati jer bi to značilo okretanje natrag, a toliko toga želim napisati u vremenu ispred.  


A feminizam? Postavimo to ovako: može li, i kako postati jednako važan muškarcima kao što je ženama?  Uz pretpostavku da su žene već shvatile kako im je esencijalan, inherentan.

Jednako važan ne može biti, veoma važan, da. Obzirom na ono za što se feminizam zalaže, nismo u istoj poziciji. Feministkinje imaju dvostruku poziciju, one su (i) žene, to jest, dio su one grupe ljudi kojima se sve one poteškoće u društvu na uštrb žena (a s kojima se feministkinje intelektualno i aktivistički nose) realno mogu i dogoditi. Muškarcima se te stvari ne događaju, osim ponekad i kao eksces, odmak od pravila. Oni mogu biti silovani, ali u pravilu oni siluju, oni mogu biti objektivirani kao tek lijepo meso, ali u pravilu se to događa ženama, oni mogu biti zaustavljeni u napredovanju u službi, ali će to neusporedivo češće biti žena, oni mogu dobiti batina od žene, ali u pravilu (i teško usporedivim brojkama) oni su ti koji tuku… itd.

Ne želim sugerirati da se muškarci ne mogu uživjeti u tu situaciju i imati veliku empatiju i poduzeti mnogo toga da se stanje promjeni, ali oni sami pri tom nikada neće biti u istoj situaciji kao žene. Ta osobna nesigurnost (žena), odnosno, sigurnost (muškaraca), značajna je mjerica na vagi koja govori o većoj, egzistencijalnoj važnosti feminizma za žene.

Još kad bi neke feministkinje shvatile kako feminizam nije esencija već oblik političke borbe za jednakost, suradnja s drugim spolom bi bila skoro pa bez problema ! ;)
 

U pripremi je novi tekst, naslućujem...

Srđane, dobra intuicija… bit će, bit će… i to skoro. Dogodine.

Ðurđa Knežević

Disanje nemani

  • Fraktura 04/2015.
  • 176 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532666250
  • Cijena 129.00 kn

Promocija monografije o radu lokalnoga kazališta poticaj je uspješnoj odvjetnici da se vrati u provincijski gradić u kojem je odrastala, a koji je odavno ostavila iza sebe i nikada ga se nije željela ni sjećati... Knjiga o svim našim provincijama, o svim strahovima koje potiskujemo, o djetinjstvu koje zauvijek nestaje u lažnoj Arkadiji puberteta.

– Disanje nemani - Đurđa Knežević –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –