Drago Roksandić, Vlatka Filipčić Maligec : Kultura hrvatskog antifašizma
Kultura hrvatskog antifašizma
Kada govorimo o Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25.-27. lipnja 1944.) onda govorimo o fenomenu Topuskog. U "Kulturi hrvatskog antifašizma" povjesničar Drago Roksandić efektno sažima taj fenomen, odnosno „slučaj Topusko“. „Imajući na umu kako su se u 19. i 20. stoljeću postupno oblikovali moderni hrvatski kulturni centri, slučaj Topusko 1944. bio je dotad višestruko izniman. Mjesto koje je do 1941. godine, neovisno o respektabilnoj lječilišnoj tradiciji, bilo hrvatska kulturna periferija postalo je u nekoliko mjeseci kulturni centar partizanske Hrvatske.“
Antifašistički rat 1941.-1945. bio je ujedno i rat kultura. Posrijedi nije bila samo borba da se u svojim redovima ima što više što značajnijih književnika, glazbenika i slikara, već i bespoštedna, upravo manihejska bitka, u koju su obje strane, partizanska i ustaška, ulagale bezrezervne ideološke, ekonomske i ljudske resurse. Ustaški režim pokrenuo je sustavnu kinematografsku proizvodnju, u sklopu koje se 1944. pojavljuje i prvi službeni hrvatski dugometražni film („Lisinski“ Oktavijana Miletića). S druge strane antifašističkom pokretu, često s oružjem u ruci, priključuju se neki od najuglednijih književnika i umjetnika, uključujući i takve nacionalne veličine poput Vladimira Nazora.
Rat kultura ne uzima zarobljenike. Kulturna politika NDH predstavljala je kulturnu i društvenu devastaciju razmjera elementarne katastrofe. Književnike se ubijalo (Cesarec), zabranjivalo (Krleža), zatvaralo (Meštrović), a neki drugi popularni i priznati umjetnici poticali su nasilje nad Srbima i drugim „strancima“ (Budak). Strijeljani su i vješani kazališni glumci i operni pjevači, među ostalima na stup pored ceste između Remetinca i Savskog mosta biti će obješen glumac Janko Rakuša (glumac Joso Martinčević doći će izbezumljen u HNK, njihovu matičnu kuću, kazujući okupljenima kako je vidio kolegu obješenog na drvo). Iz kulturnih institucija, uključujući i kinematografe, izbacuju se rasno i nacionalno nepoćudni. S ostalim Židovima iz HNK izbačena je i Lea Deutsch, „zagrebačko čudo od djeteta“, glumica, plesačica i pjevačica koja će umrijeti 1943. tokom transporta za Auschwitz. Tito Strozzi biti će priveden jer je zbog ruske balerine prešao na pravoslavlje; Branko Gavella uhapšen je kao grčki pravoslavac…
Niti druga strana neće ostati dužna. Lovru Matačića vojni je sud najprije osudio na smrt, a potom kaznu smanjio na zatvorsku od pet godina koju je služio u Staroj Gradišci, gdje je „unatoč živčanom rastrojstvu“ organizirao orkestar „na zavidnom umjetničkom nivou“ i za njega skladao kompozicije „u duhu sadašnjeg stremljenja“ („Poema o Lenjinu“, „Spartakus“). Na „narodnom sudu“ optužen je i skladatelj Jakov Gotovac i to za „tri zločina protiv naroda“: među kojima je i prerada himne „Lijepa naša“ iz 1941. kada je Mile Budak naredio novu instrumentaciju državne himne.
No totalni kulturni rat oslobađa i značajne umjetničke potencijale. „Straža na Drini“ Branka Marjanovića, dokumentarac koji slavi ustaške eskadrone smrti, na festivalu u Veneciji dobiva prvu ozbiljnu nagradu u povijesti hrvatske kinematografije. S druge strane, kongres kulturnih radnika u Topuskom pretvara se u Camelot antifašističke kulture. Tijekom kongresa Murtić i Prica ilustriraju i izdaju Kovačićevu „Jamu“, a Prica oslikava mural u kongresnoj dvorani.
Međutim, važnije od govora i umjetničkih artefakata jest sama manifestacija okupljanja. U očekivanju pobjede antifašizam predstavlja svoje kulturne snage. Na kongres se poziva i Krležu. No on se ne pojavljuje, možda i stoga što je upravo tih dana razbijena zagrebačka mreža Narodno-oslobodilačkog pokreta. Svejedno, uglednih imena u Topuskom ne manjka. Tu su Nazor, Joža Horvat, Jure Kaštelan, mladi Murtić i Prica, Nikola Reiser, Tijardović, Radauš, Irena Kolesar, Mladen Šerment, Sven Lasta, Ivan Šimatović, Supek, Alfred Pal, Vlado Kristl, Dara Janeković, te desetine i desetine drugih.
Svoje uskrsnuće Topusko je doživjelo povodom pedesete godišnjice Kongresa u Hrvatskom povijesnom muzeju. Pokrovitelj izložbe bio je predsjednik Franjo Tuđman, koji je u predgovoru kataloga napisao da je Topusko „usred zaraćene i zamračene Europe“ bilo „krik na jeziku koji Hrvatska najbolje govori“.
„Kultura hrvatskog antifašizma“ Drage Roksandića i Vlatke Filipčić Maligec podijeljena je u tri dijela. U prvome povjesničar Roksandić daje opći povijesni kontekst kongresa, njegovu organizaciju, realizaciju, te nacionalni (kongres je otvoren „Lijepom našom“ a zatvoren s „Hej Slaveni“), jugoslavenski i internacionalni značaj. U drugome dijelu Vlatka Filipčić Maligec daje pregled izložbi i glazbeno-scenskog programa, te popis sudionika s kratkim biografijama. Dopunski treći dio sadrži govore i rasprave sudionika kongresa.
Između ostalog tu je i „Prilog br. 6“, upute Odjelu informacija ZAVNOH-a od 31.VIII 1944. za djelovanje nakon preuzimanja vlasti, odnosno oslobođenja Zagreba. Pa tako čitamo:
I. Ovaj odjel preuzima po dolasku u Zagreb
- Državno ravnateljstvo za promičbu (Preradovićev trg, zgrada srpske bogoštovne općine) sa svim odjelenjima, bibliotekom, nakladnim zavodom i knjižarom.
- Hrvatski dojavni ured „Croatia“ sa čitavim tehničkim uređajem, telegrafskom radio-stanicom, Hell-aparatima i ostalim.
- Krugovalna postaja (radio-stanica) Zagreb sa zgradama i svim tehničkim uređajem“, itd.
Detaljni plan preuzimanja informativnog i kulturnog pogona nadalje nabraja dnevnike, tjednike i mjesečnike, „koje treba odmah definitivno obustaviti, knjige njihove zaključiti i arhivu zapečatiti“ (“Hrvatski narod“, „Nova Hrvatska“…); listove, „kojima će se vjerojatno dozvoliti izlaženje“ („Katolički list“, „Mladi križari“…); „Izdavačka poduzeća, koja treba odmah uzeti pod čvrstu kontrolu“ („Hrvatski izdavački i bibliografski zavod“, „Matica Hrvatska“)… sve do preuzimanja kontrole nad privatnim štamparijama u potpunom revolucionarnom prevratu.
Tu je i ekstenzivna foto-dokumentacija. Reportažni prikazi organizacije i odvijanja kongresa. Formalni i manje formalni portreti sudionika: gotovo odreda uniformiranih i s partizanskim kapama na glavama, gotovo odreda mladih i mršavih… Time se zaokružuje rekonstrukcija događaja koji nam se, nakon desetljeća tavorenja unutar službene, režimske ideologije, ukazuje u svježem i dezideologiziranom historiografskom prikazu.
To ne znači da je kulturni rat završen. U određenoj post-post varijanti on traje još i dan-danas. Već tokom kongresa možemo pratiti sukobe na ljevici (prozivanje Krleže od strane Jože Horvata koji nedolazak barda ljevice u partizane naziva „mimikrijom, zavjetrinom i izdajom svoje vrste“). Tu su i naznake budućeg sukoba s Hebrangom. Ali prije svega i pozivanje na obračun s ideološkim neprijateljem po sistemu „tko nije s nama, taj je protiv nas“.
U poratnim godinama Topusko je bitan kamen službene ideologije, da bi se u vrijeme ideološke krize osamdesetih te promjena devedesetih povuklo na rezervni položaj nacionalne povijesti. No kako piše Roksandić, svoje uskrsnuće doživjelo je povodom pedesete godišnjice Kongresa u Hrvatskom povijesnom muzeju. Pokrovitelj izložbe bio je predsjednik Franjo Tuđman, koji je u predgovoru kataloga napisao da je Topusko „usred zaraćene i zamračene Europe“ bilo „krik na jeziku koji Hrvatska najbolje govori“.
Nakon Tuđmanove smrti desnica s podozrenjem gleda na antifašističku tradiciju kao državotvornu sastavnicu suvremene Hrvatske. Pobjedom lijeve vlade početkom desetih institucionalna i izvan institucionalna opozicija prešutno odbacuje politiku pomirenja radikalizirajući društvene antagonizme. Obrasci antifašističke i nacionalističke kulture i dalje su vidljivi, no sada je taj rat kultura duboko u postmodernističkoj fazi. Na tom tragu možemo gledati i recentni sukob oko Hrvatskog audio-vizualnog centra, naročito kada radikalna desnica dovodi u pitanje doprinos HAVC-ove kinematografije nacionalnoj kulturi.
Suvremena događanja fenomen Topuskog, slučaj Topusko, dodatno aktualiziraju i čine višestruko zanimljivim. I kao jedinstven povijesni događaj, i kao demonstraciju snage partizanske kulture, ali i kao spoj antifašizma i državotvorstva, kao sastavnicu politike pomirenja (među sudionicima kongresa nalazili su se i Tuđmanovi osobni prijatelji), te naposljetku, kao matricu oko koje se i danas reproduciraju kulturni ratovi. Stoga je „Kultura hrvatskog antifašizma“ važna rekonstrukcija bitne epizode iz rata kultura 1941.-1945. – sukoba koji dubinski određuje hrvatsku kulturu već više od 75 godina.
Kultura hrvatskog antifašizma
- Zagrebačka naklada 05/2016.
- 272 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532521771
Ova knjiga je pokušaj da se inovativnijim pristupima Prvi kongres kulturnih radnika stavi u širi kontekst kulture i kulturne politike hrvatskog antifašizma te da se napravi korak dalje u rekonstrukciji priprema i rada Kongresa te kulturnih programa koji su bili njegov sastavni dio, kao i potpunijoj identifikaciji sudionika. Posebna pozornost posvećena je vizualnoj prezentaciji kongresnih aktera i zbivanja.