Ratko Cvetnić : Nulta tolerancija i druge priče
Novo prozno ostvarenje Ratka Cvetnića, autora djela kao što su "Kratki izlet" (1997.), "Polusan" (2009.), "Povijest instituta" (2013.) ili "Blato u dvorištu" (2018.) promatrača bi sklonog ironiji moglo navesti na zaključak – Matica hrvatska se, osim povremenim politikanstvom, bavi i izdavačkom djelatnošću. I dok pojedini njeni ogranci (što tvrdim na osnovi vlastitog čitalačkog iskustva) objavljuju sve i svašta, „središnjica“ je sklonija estetički ambicioznijim projektima – kako domaćoj, tako i prijevodnoj literaturi.
Nulta tolerancija i druge priče
Uzmemo li dakle ukupnu Matičinu produkciju kao kontekst, Cvetnićevu ćemo knjigu priča naslovljenu "Nulta tolerancija i druge priče" sasvim sigurno promotriti kao jedan od njenih važnijih recentnih literarnih trenutaka. Usporedimo li je, međutim, s ponajboljim proznim ostvarenjima u Hrvatskoj i regiji, nisam siguran hoćemo li doći do zaključka nalik onom u prvom slučaju. To dakako ne znači da knjiga čije su priče nastajale trinaest godina dvostrukom dobitniku Gjalskog i dobitniku HAZU-ove nagrade neće priskrbiti kakvo novo priznanje. Književne nagrade, pri čemu se iznova pozivam na vlastito čitalačko iskustvo, mogu i ne moraju biti pokazatelj kvalitete djela kojima je ono nagrađeno; stoga neovisno o predstojećoj recepciji tvrdim – riječ je o solidnom ostvarenju čiji će ironijski ključ jamačno biti istican kao forte, mada je upravo inzistiranje na ironiji ono što ovo djelo čini manje uvjerljivim: kao stvorenim, pošteno govoreći, za ekranizaciju i emitiranje na javnom servisu ili kojoj drugoj kući s nacionalnom koncesijom.
U pitanju, naime, nije života vrijedan humor poradi kojeg William od Baskervillea i njegov učenik Adso iz Melka istražuju samostanska ubojstva u sjevernoj Italiji. Valja uzeti u obzir da uvodne opaske ne diskvalificiraju knjigu u cijelosti, već naglašavaju pogrešnost inzistiranja na humoreskno-ironijskom, uglavnom neuvjerljivom aspektu.
Navedeno možemo potkrijepiti primjerima iz priče Zlatno doba porna, u kojoj bivša njemačka pornografska zvijezda Labia Mayor (ustvari Lucija M. iz okolice Vinkovaca) podiže tužbu protiv nekadašnjeg producenta Manfreda Nordmeiera, te tako pokreće lavinu ideoloških rasprava obilježenih hashtagovima kao što su #Kako možete! ili #ItataBiSine. Osim što je poprilično razvidna aluzija na pokret Me Too, već i navedeni hashtagovi jasno sugeriraju o kakvom je tipu humora ovdje riječ. Ako tome pridodamo pošalice na račun gay populacije (čiji predstavnici u priči pornografiju uzimaju kao argument o nenasilnosti homoseksualaca), Bjeloruskinju koja ne razlikuje defibrilator od tostera ili standardne opaske na račun silikona, jasno je da takav humor probaviti mogu samo fanatični obožavaoci serija poput „Nad lipom 35“, „Zauvijek susjedi“ ili „Kud puklo da puklo“.
Zanemarimo li ovaj poprilično infantilni pokušaj humora, ostaje gorak okus autorove (ne)svjesne relativizacije borbe za spolnu/rodnu ravnopravnost, kao i dojam podozrivosti prema provinciji – bit ću iskren, iznenadilo bi me da Labia Mayor nije seljančica iz vinkovačkog kraja, već npr. nekadašnja klinka iz Trešnjevke. Naravno da ponešto ovisi i o interpretaciji („ćao-mjao“ metodi, rekao bi Pavao Pavličić), stoga bi interpretacija temeljena na progresivnom i afirmativnom imperativu jamačno dovela do zaključka kako je Labia tj. Lucija izborom zanimanja subverzivno djelovala prema ruralnom i tradicionalnom porodičnom miljeu. Ako ćemo o „bušenju željezne zavjese“ u ovoj priči iskreno i bez uvijanja, onda nam ne preostaje nego na afirmativni i progresivni imperativ odmahnuti rukom: utisak je da autor/pripovjedač u spomenutom „sukobu“ zauzima stranu, te da strana koju je odabrao niti je afirmativna, a bogami niti progresivna.
Uzmemo li ukupnu Matičinu produkciju kao kontekst, Cvetnićevu ćemo knjigu priča naslovljenu "Nulta tolerancija i druge priče" sasvim sigurno promotriti kao jedan od njenih važnijih recentnih literarnih trenutaka. Usporedimo li je, međutim, s ponajboljim proznim ostvarenjima u Hrvatskoj i regiji, nisam siguran hoćemo li doći do zaključka nalik onom u prvom slučaju.
Još jedan takav primjer nalazimo u priči Pismo cijenjenom Pravobraniteljstvu, u kojoj „šahovski prvokategornik“ zagovara političkom korektnošću motivirane promjene šahovskih pravila (poput redefinicije uloge „kralja“ i „kraljice“ ili izbacivanja „crnih“ i „bijelih“ figura). Odgovor koji će uslijediti naznačit će kako „procesi“ motivirani političkom korektnošću odlaze u krajnost, samim tim i apsurd, iz čega proizlazi da razračunavanje s civilizacijskim atavizmom nužno podrazumijeva eliminaciju svake tradicije – što je pogrešno i, dopisao bi netko politički nekorektan, zlonamjerno.
Ostavimo li po strani pitanje (ne)poštivanja političke korektnosti, budući ono ne bi smjelo biti pretpostavljeno estetici teksta, imamo posla s neuvjerljivom ironijom koja prelazi u banalnost i k tome upućuje na problem nedovoljno stroge autorsko-uredničke selekcije tekstova. Kao opreku spomenutim naslovima svakako vrijedi spomenuti priču Langošice koja čitaocima usredotočeno i nadasve potresno približava perspektivu žrtve porodičnog i rodno uvjetovanog nasilja. Takva perspektiva, pored ostalog, pomaže shvatiti naoko neshvatljivu situaciju preljuba kao sredstva osvete i otpora prema partnerovoj ljubomorom i alkoholizmom motiviranoj opsesivnoj kontroli.
Cvetnić se dotiče i klasnih pitanja (Carpaccio, Instant karma), bilo da je riječ o socijalnoj posljedici intelektualne degradacije (pozicija penzioniranog prosvjetara u prvoj priči), bilo o problematici „braka iz interesa“ koja, ovaj put uz rodno zamijenjene uloge, očekivano asocira na pripovijetku Slavka Kolara "Svoga tijela gospodar" (1932.), odnosno istoimeni film redatelja Fedora Hanžekovića iz 1957 godine. Na tom tragu možemo čitati i priču Penzija koja problematizira odnos životne dobi i prava na rad, ali i socijalne motive želje za radom u trećoj životnoj dobi. Iako je spomenut drugdje, priča o penzioniranom uredniku radijske emisije o književnosti ne može ne podsjetiti na umirovljenje Danijela Dragojevića, čije su emisije „Poezija naglas“ ili „Šest minuta poezije u šest“ neprijeporno predstavljale vrhunce kulturnih sadržaja u domaćem medijskom prostoru. Opis „prosječne egzistencije“ kao „života lišenog krajnjih orgazmičkih iskustava“, kao i lamentacija o felaciju te gledanju u oči, ovdje srećom bitnije ne utječu na postizanje uvjerljivo rezignirane atmosfere kulturnog radnika kojeg je sistem potrošio, a potom zaboravio.
Na tu se priču, kao (ne)vješti balans između erosa i tanatosa, naslanja završna priča u knjizi (Mrtvi), čija sinkronija dođe kao „prostor“ za lamentaciju nad dijakronijom – sukladno poodmakloj dobi karijerno uspješnih, a privatno uglavnom nesretnih protagonista – naročito muških, tj. onih čiji predimenzionirani maskulinitet ovaj put simbolizira korporativnu postjugoslavensku zbilju, okrutnu kao svaki drugi set podataka/vrijednosti koji život svojim korisnicima isporučuje u Excel tablici. Supstrat literarno postmodernističke (djelatno posttranzicijske) egzaltacije čini svakodnevica obilježena propadanjem i smrću, pri čemu se kao vitalni organ ne ispostavlja mozak, već želudac (Karlovačko pravilo).
Ostavimo li po strani pitanje (ne)poštivanja političke korektnosti, budući ono ne bi smjelo biti pretpostavljeno estetici teksta, imamo posla s neuvjerljivom ironijom koja prelazi u banalnost i k tome upućuje na problem nedovoljno stroge autorsko-uredničke selekcije tekstova.
O društveno poticajnim aspektima takvog stanja ponešto nam govore priče kao što su Ručak u Fancyju ili Zagonetna priroda. I dok prva priča, koja nas može asocirati na famozni tajni sastanak Ive Sanadera i Zsolta Hernádija, upozorava na „dogovornu ekonomiju“ kao prešutno pravilo slobodnog tržišta (dakle lopovluk), dotad nas druga priča podsjeća na problem nepotizma/klijentelizma u kulturnom polju (o tome kako si akteri književnog života, piše nagrađivani Cvetnić, međusobno dijele književne nagrade). Doduše, druga priča istovremeno približava perspektivu provincijskog autora, nepomirenog s „nepriznavanjem“ njegova „talenta“, što otvara intrigantnu problematiku inflacije „književnih imena“, ujedno i posvemašnje regresije samokritičnosti. Šteta što se takva regresija ovdje nužno poistovjećuje s provincijom, budući je riječ o fenomenu koji nipošto nije definiran adresom stanovanja.
Osim toga, ako je provincija „teren bez anonimnosti“ (kao što stoji u tekstu), u napasti smo izvesti zaključak da pod provincijski nazivnik podvedemo čitavu državu (i čitavo društvo) – kada je suvremena literatura u nas posrijedi, slobodno možemo konstatirati da nepoznanica praktički i nema; pisci su skoro pa brojniji nego čitaoci, utoliko nije odveć pretjerano kažemo li da su sa svojim čitaocima „na ti“. Takve okolnosti, jasno, možemo promotriti kao „incestuozne“, time je i pogled na „međusobno dodjeljivanje nagrada“, neovisno o lokaciji njegova vlasnika, očekivan (ako ne i logičan). Tek usput, u danom su slučaju moguće dodirne točke s pojedinim naslovima Pavla Pavličića, kako zbog spomena Varoši, tako i zbog „recepcijskog ruba“ na koji je autor iz provincije „osuđen“ – s potonjim je primjerom usporediva, primjerice, sudbina Oktavijana Paveka iz Pavličićeva romana "Općinski pjesnik" (2023.).
Postoje, međutim, i oni (ne)prihvaćanjem u „elitne krugove“ neopterećeni tekstopisci kao što je freelancer Mario Sertić (Ispod površine), koji piše ono i onako što i kako od njega (i od medija) zahtjeva tržište. Novinar specijaliziran za „sezonu kiselih krastavaca“, usprkos ekonomskoj profitabilnosti svog rada, naposljetku će doživjeti „novinarsku smrt“ (srčani udar), a Cvetnićevoj svijesti o „klikabilnoj“ prirodi suvremenih medija prigovoriti je moguće u dijelu koji se tiče egzistencijalnog prosperiteta novinara (ili „novinara“), koji za potrebe takvih medija proizvode sadržaj – tim više što je dvojbeno koliko je u tako opisanom poslu profesionalaca, a osobito tim više što potrebe takvog novinarstva već sada barem djelomično može zadovoljiti umjetna inteligencija. Drugim riječima, da Sertića nije izdalo srce, sva je prilika da bi ga izdala tehnologija.
Ovaj i raniji primjeri ukazuju na nužnost prilagodbe koja, nasuprot doživotnom učenju, podrazumijeva doživotni konformizam: tamo gdje se smjenjuju režimi (pa i države), navedeni scenarij uključuje „ideološku“ metamorfozu (Na recepciji) koja svima ne polazi za rukom. Otud sudbina DDR-ovske profesorice marksizma koja će penziju dočekati radeći na kiosku, ali i potreba za kritičkom opaskom – za „potražiti“ takve sudbine nije nužno „otići“ u ujedinjenu Njemačku.
Naoko kritizirani konformizam autor djelatno ne podržava nekonformističkim pristupom, podsjećajući na onog malog domobrana koji „u sredini stoji sam“ iz pjesme „Radio Dubrava“ Prljavog kazališta (prvog ili drugog, to je već teže za odgovoriti). Primjer „uspješnog konformizma“ nalazimo u priči Nulta tolerancija čiji je protagonist, ministar Sigur, prešao put od „partijskog“ do „stranačkog“ kadra. A kako je riječ o sinonimima, tako je jasna priroda „prijeđenog“ puta – temeljena na deklarativnosti i parolaštvu, obilježena diletantizmom i neobrazovanošću, onako kako priliči palanačkom mentalitetu imunom na prividne mijene ideologija, režima, država i njenih granica. Zajedljiviji bi čitaoci, međutim, čak i u toj priči nabasali na trenutak neuvjerljivosti, a tiče se novinara javnog servisa koji će u emisiji informativnog programa „ispreskakati“ ministra. Novinar koji dobro živi od „sezone kiselih krastavaca“, naspram spomenutog primjera, čini se kao znatno uvjerljiviji primjer.
Cvetnićevoj svijesti o „klikabilnoj“ prirodi suvremenih medija prigovoriti je moguće u dijelu koji se tiče egzistencijalnog prosperiteta novinara (ili „novinara“), koji za potrebe takvih medija proizvode sadržaj – tim više što je dvojbeno koliko je u tako opisanom poslu profesionalaca, a osobito tim više što potrebe takvog novinarstva već sada barem djelomično može zadovoljiti umjetna inteligencija.
No ništa u ovoj knjizi nije tako uvjerljivo kao dosjetka u priči Kondukter od brze pomoći: ironija kombinirana s elipsom, zabilježena u spomenutom slučaju, zasigurno je među boljim trenucima zbirke „Nulta tolerancija i druge priče“. Šteta što njenu ukupnu vrijednost, ponovimo, narušavaju česti trenuci usiljenog humora, izostanak strože selekcije tekstova, duboko nerazumijevanje i posljedično relativiziranje progresivnih civilizacijskih stremljenja, kao i često nedorečeno ukazivanje na konformizam, što bi samo po sebi moglo djelovati konformistički.
Politička korektnost u specifičnim okolnostima može predstavljati društveni problem, no njena varijabilna pojavnost i nerijetka delikatnost iziskuju pristup lišen banalnosti kao posljedice „linije nezamjeranja“. To pišem ne isključujući mogućnost da knjigu odvažno naslovljenu "Nulta tolerancija" kritika većinski proglasi beskompromisnom. Knjiga je, međutim, beskompromisna onoliko koliko je smiješna – znači gotovo nimalo – a pozitivnu ocjenu za izvedbu duguje ranije navedenim razlozima, u prvom redu pristojno ilustriranoj marginalizaciji ili automarginalizaciji osoba treće životne dobi.
Nulta tolerancija i druge priče
- Matica hrvatska 05/2024.
- 134 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533412740
- Cijena: 20.00 eur
U knjizi 'Nulta tolerancija i druge priče' Ratko Cvetnić okupio je niz pripovjedaka u kojima zasijeca u aktualnu hrvatsku zbilju i prikazuje njezine mnogobrojne facete. U šesnaest priča Cvetnić oživljava živopisnu galeriju likova: yuppiea, biznismena, odvjetnika, novinara, političara, ali i „malih ljudi“: seksualno frustriranih penzionera, razočaranih komunističkih disidenata i osamljenih gimnazijskih profesora, koji, uzeti zajedno, daju slojevitu sliku hrvatskoga društva i njegovih protagonista.