Ivica Ivanišević : Klanjam se
Klanjam se
Na početku stoji: „Negdje u srednjoj Europi tridesetih godina prošloga stoljeća…“ Tako naizgled odmah dobivamo odgovor na najzanimljiviji aspekt romana Ivice Ivaniševića: vremena i mjesta radnje humoreske „Klanjam se“.
Vrijeme je lako točno odrediti. Bliže kraju nego sredini tridesetih godina, sudeći po upotrebi nekih pojmova iz španjolskog građanskog rata. S mjestom je malo teže. Provincijski gradić, s pilanom i pivovarom, smješten u pitoreskni brdski krajolik nedaleko državne granice, mogao bi biti i Samobor. Ali isto tako i gradić na razmeđi Češke, Slovačke i Poljske, sudeći po slavensko-germanskim imenima glavnih likova, gastronomiji, prevladavajućoj katoličkoj vjeroispovijedi, i službenom policijskom automobilu Tatra. Državno pak uređenje koje karakterizira nestabilna demokracija, toksični tisak, i pučevske ambicije oficirskog kadra, svemu pak dodaju i malo balkanskog, odnosno istočno-evropskog začina.
No prije Samobora, nekog istočno-češkog, južno-poljskog ili zapadno-slovačkog mjesta, prije sredine tridesetih i kraja tridesetih, u vremenu i mjestu Ivaniševićeva romana možemo prepoznati i tipičnu književnu geografiju: „Ruritaniju“ ili „Kravoniju“ Anthonyja Hopea, ili možda „Graustark“ Georgea Barra McCutcheona. Jer s romanom „Klanjam se“ ulazimo u literarno-filmsku srednju i istočnu Europu kakvu su je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća imaginarnom geografijom definirali romani „Zatočenik Zende“, „Sofija od Kravonije“, te hollywoodske filmske komedije Ernsta Lubitscha („Trgovina na uglu“).
Dakle, u Samoboru smo, u Brnu ili Ostravi, u drugoj polovici tridesetih, ali i važnije, u filmu smo i književnosti, u slavnim Lubitschevim srednjevropskim komedijama, u čuvenoj Ruritaniji. Izmišljena zemlja Ruritanija vezala se uz Balkan, i bila je sinonim za balkansku državu sa svojim autokratskim vladarima, političkim kičem, operetskom državotvornošću, korumpiranošću, i vječnim državnim udarima.
Metafora Ruritanije kao kaotičnog balkanskog, odnosno srednje ili istočno europskog „kraljevstva“, nije nestala niti nakon Drugog svjetskog rata. Zapadni mediji tada uz Ruritaniju vežu predodžbe o komunističkim diktatorima, koji žive u raskoši među poslušnicima i aparatčicima dok narod gladuje. Metafora se intenzivira krajem osamdesetih s padom Berlinskog zida, a u nju se uz despotsku obitelj Ceausescu devedesetih uklapa i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kojeg u zapadnim medijima često predstavljaju kao „ruritanijskog vladara“: operetskog državnika, bivšeg komunistu sada nacionalistu, koji voli raskošne bijele uniforme, ordenje i ešarpe, počasne straže u izmišljenim povijesnim uniformama, i velebne vojne parade.
Jasna je književna strategija trenutačno apsolutno najproduktivnijeg književnika na sceni (sedam knjiga, od čega pet romana u cigle dvije godine). Metaknjiževna humoreska nadovezivanje je na svakodnevni novinarski angažman.
Knjiga žalbe
Primavera
„Ta i takva“ Ruritanija prisutna je i danas, ovdje i sada: u obliku prepariranih polarnih medvjeda u podrumima korumpiranih dužnosnika, plinskih boca kojima veteranske udruge blokiraju promet glavnog grada, ili snimaka restoranskih nadzornih kamera na kojima premijeri strancima prepuštaju upravljanje nad ključnim državnim kompanijama. No iz te suvremene Ruritanije, koju svakodnevno pratimo u medijima, Ivica Ivanišević, nekadašnji urednik u Nedjeljnjoj Dalmaciji i Feral Tribunea a danas komentator Slobodne Dalmacije, odlazi u izmišljenu, predratnu Ruritaniju. Ruritaniju mijenja za Ruritaniju. Ovu posttuđmanovsku za onu lubičevsko-fantazijsku.
Tu fantazijsku Ruritaniju čak bi mogli opisati i kao srednje evropsku provincijsku idilu dobrog piva i reš pečenog odojka da nije otrovnih redakcijskih uvodnika tiskovine „Preporod“. Uvodnici koji nas uvode u roman u gradić dovode onu politički nestabilnu, nerazumljivu, opasnu Ruritaniju državnih udara, vojnih hunti, prepunih zatvora, i novina koje zazivaju masovne smrtne kazne. Lokalno pivo po imenu „Medvjeđa pjena“ ili pečeni odojak iz gostionice „Vesela mlinarica“ agenti su arkadijske, beskonfliktne evropske provincije. Redakcijski uvodnici agenti su zlosutne protofašističke, hladnoratovske i tranzicijske Ruritanije.
Ivaniševićev impuls odlaska u književni pastiš, kulturološki stereotip i imaginarnu geografiju, strogo je postmoderni. Ima u njemu svega nabrojenog: u spektru od žanrovske reciklaže do žanrovske nadogradnje. No jasna je književna strategija trenutačno apsolutno najproduktivnijeg književnika na sceni (sedam knjiga, od čega pet romana u cigle dvije godine). Metaknjiževna humoreska nadovezivanje je na svakodnevni novinarski angažman. Romanom Ivanišević samo naizgled bježi u žanrovsku fantaziju. „Klanjam se“ produbljivanje je ovodobne, tranzicijske, posttuđmanovske Ruritanije, s klasičnom književnom/filmskom Ruritanijom.
Solidna je to književno-kulturološko-povijesna perspektiva. Jedna se tragikomedija povezuje s drugom. I nigdje happyenda, kao što vidimo. Uvijek samo Ruritanija: jedina i vječna nam Ruritanija.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Klanjam se
- Hena com 08/2017.
- 216 str., meki uvez
- ISBN 9789532591743
U ljupki provincijski gradić negdje u srednjoj Europi sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća stiže vijest da se dogodio vojni udar. Pred novim režimom jedni se sklanjaju, drugi mu se klanjaju. Roman Ivice Ivaniševića 'Klanjam se' britka je i bezvremena satira o ljudima koji u teškim vremenima pokušavaju zadržati glavu iznad vode.