Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 27.03.2015.

Tomas Tranströmer : Pjesme i proza 1954.-2004.


Švedski pjesnik Tomas Tranströmer (15. travnja 1931. - 26. ožujka 2015.), osamnaest puta zaredom nominiran za Nobelovu nagradu (koju je 2011. i dobio), jedan on najprevođenijih i najčitanijih svjetskih pjesnika, paradigmatski je primjer istovremeno visokokodiranog, kompleksnog, stilski rafiniranog i zanatski suverenog "pjesnika za pjesnike" i autora s čijim se tekstovima – za razliku od dobrog dijela suvremene lirske produkcije – uspješno identificiraju mnogo širi čitateljski krugovi.

Iako sasvim suprotnog pristupa prijevodima i mnogočemu drugom, Tranströmerov bi se "status" i položaj u švedskom koliko i globalnom književnom polju lijepo dao prispodobiti onome što ga u domaćem ima Danijel Dragojević. Oba su autora manje ili više eksponirana središta unutarcehovnih lirskih galaksija i presudno su utjecala na sada već brojne generacije nakon njih formiranih pjesničkih glasova (bilo da se radilo o afekciji i oponašanju ili različito manifestiranome otklonu), dok se u njihovim stihovima u isto vrijeme lako pronalaze mnogi koji za poezijom inače rijetko ili nikako posežu.

Nije, ipak, riječ o nekovrsnom postmodernističkom "dvostrukom kodiranju" – oba autora dosljedno njeguju zasade modernizma, pa i naraštajno pripadaju njegovom drugom valu – već o spomenutoj specifičnoj sposobnosti transkodiranja svakidašnjeg, dostupnoga (dominantno organom vida evidentiranog) iskustva u sofisticirani visokomoderni registar. Na svjetonazorskoj i svjetotvornoj ravni, no to je već tema nekoga drugog teksta, dijele ovi autori i prividno paradoksalnu sklonost doduše "mekom", ne pretjerano regresivnome antimodernizmu.   

Tranströmer je u hrvatskim prijevodima donedavno ipak bio slabo dostupan. Po periodici mogli su se pronaći sporadični prijevodi Mate Tafre, Željke Černok i još pokojeg prevoditelja/ice sa švedskog izvornika (znali su se pojaviti i časopisni prilozi prevedeni s engleskog i drugih jezika), dok su presudnu ulogu u kakvoj-takvoj prepoznatljivosti pjesnika na prostoru jugoslavenskih književnosti imali višekratni prilozi pisca i prevoditelja Mome Dimića (koji je s Tranströmerom bio i prijateljski vezan), objedinjeni u Nolitovom izdanju "Sabranih pesama" iz 2003. Opsežno će i bogato opremljeno petstostranično Frakturino izdanje u izvrsnom, nagrađenom prepjevu Sonje Bennet, koje donosi sve do sada objavljene pjesničke knjige te prozne, memoarske zapise naslovljene "Sjećanja me gledaju", odsada ipak predstavljati ključnu, pa i jedinu potrebnu bibliografsku jedinicu za otključavanje pjesnikova toplo-hladnoga svijeta.    

Sve se kod Tranströmera odvija ovdje i sada, u nepokrenutoj svevremenosti, nekoj vrsti zamrznute sadašnjosti, trajnoga prezenta.

Pjesme i proza 1954.–2004. Tranströmer Tomas


Već u prvijencu naslovljenom 17 pjesama, kojeg 1954. objavljuje kao dvadesettrogodišnjak, postavio je Tranströmer sve njegove temeljne koordinate, koje će u idućih dvanaest pjesničkih knjiga (radi se o fizički nevelikome opusu od tek nešto više od 200 pjesama) samo raspisivati i utvrđivati. Čvrsto ukotvljen u domicilni sjeverni areal, njegovu klimu, floru i faunu (s galebom kao nekovrsnim totemom, promatranim i promatračem, tajnim zastupnikom pjesnikova oka i glasa), njegov se modernistički simbolizam, na početku poškropljen klasičnom formom, a kasnije nerijetko kondenziran do haikua, u složenome mozaiku ispliće oko opipljive misterije života.

To je svakodnevno, kojem se najčešće pristupa iz neke statične slike i utemeljeno je na opisu, istovremeno detaljnom i sasvim apstraktnom te podrazumijevajući prožimanje indukcije i dedukcije, podloga za mističku zapitanost i raspredanje eshatoloških tema, dok nad svim suvereno bdije nazočnost zatučenog diva. I kasnije, kada perfekt postaje "legitimnim vremenom" sve se kod Tranströmera odvija ovdje i sada, u nepokrenutoj svevremenosti, nekoj vrsti zamrznute sadašnjosti, trajnoga prezenta (Sadašnjost – ta vječno svježa rana. / Sadašnjost – ta vječno krvava točka.): i kada pričaju priču te su pjesme bliže fotografskim zapisima situacije, sličnije statičnom kadru nego dinamičnoj vožnji.

A to veliko mirovanje neprekidno pršti od prisutnosti, objave, najave Događaja: iako ga možda trenutno ne vidimo, sjeme se rita u zemlji. Metafora broda, koja postaje krovnom i globalnom, posreduje između ovozemaljskih i onozemaljskih krajnosti. Crna gondola iz kasne Gondole tuge integrira na neki način onu izvučenu, raspremljenu lađu Švedske iz epiloga prve knjige, s čitavo vrijeme prisutnom glazbenom podlogom (riječ je o naslovu Lisztove skladbe). I sam pasionirani pijanist, Tranströmer pjeva u čvrsto ritmiziranim, odmjerenim stavcima u kojim uvijek rezonira eho nadređene strukture, a muzikološki termini i izravne reference na kompozitore (Bach, Palestrina, Haydn, Schubert, Liszt, Balakirev…) obilato su zastupljeni i utkani u tkivo pjesama.

Osnovno je i najefektnije autorovo oruđe ipak živa, precizna metafora koja, kao galeb u poniranju za plijenom, razgrće očvrsli veo prepoznavanja i čini da te fine slojeve svakidašnjice ponovno, ili možda po prvi put zaista vidimo. Buđenje je padobranski skok iz sna, no pitanje je što nakon tog pada – hoće li zaista veliko svjetlo zasjati nad našim glavama?

Tomas Tranströmer

Pjesme i proza 1954.–2004.

  • Prijevod: Sonja Bennet
  • Fraktura 05/2013.
  • 520 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532664713
  • Cijena 249.90 kn
Gotovo šest desetljeća nakon objavljivanja prve zbirke poezije švedskog nobelovca Tomasa Tranströmera, a povodom obilježavanja njegova osamdesetog rođendana (2011.), knjiga "Pjesme i proza 1954.–2004." donosi njegov cjelokupni poetski opus kao i zbirku kratkih autobiografskih zapisa.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –