Valeria Luiselli : Tijela bez težine
Tijela bez težine
Latinoameričke književnosti (barem ona dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća), koliko god taj krovni termin bio nezahvalan i previše neodređen, uvijek su se isticale po svojoj inovativnosti, intertekstualnosti te eksperimentalnosti. Nebitno je li riječ o djelima gotovo pa epskih proporcija poput „Sto godina samoće“ Garciáe Márqueza, bilo čemu što je Cortázar napisao (analiza „Školica“ ili njegovih kratkih priča, a kamoli prozno-esejističkih spisa, tema je za neki drugi tekst), ili masivnim Bolañovim romanima, autori (tekstovi) iz latinoameričkog podneblja gotovo uvijek zalaze u magijsko, pomaknuto, snovito, fantazmagorično, gotsko ili halucinantno. Tematske bi preokupacije dakako varirale, a kod meksičkih se autora (Yuri Herrera, recimo) sasvim logično nametnulo nekoliko njih od kojih su možda najvidljivije i najprisutnije emigracija i nasilje u području granice (borderlands).
Granice kod mlade ali već itekako afirmirane meksičke spisateljice Valerie Lusielli (koja je gostovala na FEKP-u 2015.) predstavljaju jednu od glavnih tematskih preokupacija, samo što nije riječ o tvrdim, takozvanim konkretnim granicama. Riječ je o granicama fiktivnog i zbiljskog, granicama halucinacija ili priviđanja i nečega što bi mogli nazvati stvarnosti, granicama istine i laži to jest fikcije. One su u nagrađivanom (Los Angeles Times Art Seidenbaum Award for First Fiction) romanu „Tijela bez težine“ mutne i više nalik kopreni nego trampovskom zidu. Inače, roman u originalu nosi naslov „Los ingrávidos“, a na engleskom je dosta zgodno prevedeno kao „Faces in the Crowd“ po stihu iz imažističke pjesme Ezre Pounda „In a Station of the Metro“. Poundov će lik i djelo te spomenuta pjesma biti jedan od lajtmotiva ovog romana.
Tekst je neka vrsta palimpsesta gdje se tri priče, točnije tri pripovjedna plana i tri pripovjedne perspektive preklapaju, u početku nešto očitije, kasnije sve neprimjetnije. To je priča o utvarama, bile te utvare prošlost, opsesija, nešto što nas proganja ili dječja izmišljotina. Roman, pisan u prvom licu, prati na prvoj razini mladu ženu u Mexico Cityju. Protagonistica radi na rukopisu o svojim (pretpostavljamo) mlađim, boemskim i razularenim danima u New Yorku što njezinog muža natjera da pomisli kako ga vara i da je stalno ispituje tko je ovaj ili onaj, a na što ona učestalo odgovara kako je riječ o fikciji. Imaju i dvoje djece, bebu i malenog.
Bitno je napomenuti kako je protagonistica opsjednuta Gilbertom Owenom, pripadniku modernističke skupine Los Contemporáneos (djelovala je kasnih dvadesetih i ranih tridesetih, uskovezana je uz istoimeni časopis). Autorica u jednom razgovoru naglašava kako je 'modernistički' u ovom slučaju englesko značenje te riječi, te ističe kako je Owen bio post-modernista ili vanguardista, dok bi pojam modernističkog u latinoameričkoj tradiciji ipak bio vezan uz Rubéna Daria.
Owen postaje središnja avet romana čija priča postaje dominantna kako se roman privodi kraju. Protagonistica ispisuje njegovu (fiktivnu) biografiju, tako da dolazi do prelijevanja dva „podređena“ romana u ovaj „nadređeni“. Aveti, tj. duhovi ili utvare ponavljajuća su slika. Osim što opsjedaju protagonisticu, Gilberta Owena i malenog koji je izmislio duha koji opsjeda njihovu kuću, te utvare postepeno počnu opsjedati i samog čitatelja.
Praznine i fragmentarnost glavno i najmoćnije oružje Valerie Luiselli. Pomoću brze izmjene fragmenata ostvaruje zanimljiv, sinkopirani ritam, a prazninama tj. redukcijom savršeno ostvaruje željenu atmosferu.
Luiselli se vješto poigrava s pripovjednim i stilskim tehnikama ne bi li maniju likova prenijela na čitatelja. Fragmentarni roman u prvom licu protkan je prazninama za koje autorica u jednom razgovoru rekla da su iznimno važne u gradu (iako se, dakako, o prazninama može na više razina govoriti) i kako bez praznina nema prostora za izmišljanje. Upravo su praznine i fragmentarnost glavno i najmoćnije oružje Valerie Luiselli. Pomoću brze izmjene fragmenata ostvaruje zanimljiv, sinkopirani ritam, a prazninama tj. redukcijom savršeno ostvaruje željenu atmosferu.
Redukcija kod Luiselli gotovo je hemingvejska. Rečenice su joj jednostavne, lišene suvišnih ukrasa, napete i nabijene te odaju sigurnost i umijeće zrelijeg autora, a ne mlade žene koja nije navršila ni trideset godina u trenutku objavljivanja knjige. Autorica je o romanu rekla kako je o iscrtavanju, određivanju novog prostora, kako kod pisanja nije važno dodavanje stvari i ukrasa, ili ispunjavanje prostora sa stvarima, pričama i glasovima, nego pomjeranje prostora i dozvoljavanja prostoru da ima dovoljno rupa u sebi ne bi li se nečija mašta razuzdala.
Motiv grada, pogotovo New Yorka, onog od nedavno i onog s početka dvadesetog stoljeća, također je bitan. Kao i sam tekst, autorica i gradove doživljava kao svojevrstan palimpsest, gdje se prošlost, sadašnjost, ali i moguće verzije budućnosti preklapaju. Sama autorica kaže kako grad uvijek preplavi stranicu, ne postoji način da se grad parcijalizira i tako predstavi na papiru. Takve stranice postanu kompleksne, komplicirane i kaotično, što je, po njenom mišljenju, možda i najbolji način da se grad reprezentira. Na samom početku romana Luiselli piše: „Sve je započelo u drugom gradu i drugom životu, prije ovog života, ali poslije onoga. Zato ovu priču ne mogu ispričati kako bih htjela – kao da sam još uvijek tamo i samo sam ta druga osoba. Teško mi je govoriti o ulicama i licima kao da ih još uvijek svakodnevno prolazim. Ne nalazim odgovarajuća glagolska vremena“.
Na sadržajnom nivou moglo bi se reći da je roman manjkav. To apsolutno možemo pripisati činjenici da je riječ o prvijencu, ali također da za čvrstom strukturom jednostavno nije bilo potrebe. Kao što sam dao naslutiti, roman čvrstu strukturu nema i zapravo je niz sekvenci koji prikazuje vinjete iz svakodnevnice protagonistice, naglasak nije na radnji nego na „vertikali“, na osjećaju ospjednutosti, atmosferi i stilu.
„Tijela bez težine“ zaigran su, vješto napisan roman koji daje naslutiti nevjerojatnu ambiciju i talent mlade autorice. I dok nisam sklon djelo objašnjavati vlastitim riječima, Valeria Luiselli sasvim zgodno sublimira „Tijela Bez težine“: „...horizontalni roman, ispripovijedan vertikalno, tih roman, da ne probudi djecu“.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Tijela bez težine
- Prijevod: Matija Janeš
- Edicije Božičević 12/2016.
- 150 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789537953621
Roman donosi dvije glavne fabularne linije, jednu u prošlosti i povezanu s imenom Gilberta Owena, već pomalo zaboravljena meksičkog modernističkog pjesnika koji je živio u prvoj polovini 20 stoljeća. Njegovu pak poeziju i životnu putanju koja ga je odvela u New York istražuje mlada spisateljica i prevoditeljica iz sadašnjosti, nastanjena u spomenutom gradu, protagonistkinja romana.