Škola za vječne ponavljače

Sjećate li se onog doba naših osobnih šulcovski genijalnih epoha, kad smo kao u nekoj neobičnoj osmozi spram svijeta bili propusni tek za lijepe stvari, za svakodnevna čuda, otvoreni kao zrcala koja odražavaju samo ono sjajno i omamljujuće. U to vrijeme više nismo bili toliko maleni, ali smo bili premladi da bismo se ustručavali živjeti i pretrčavati granice zaštitničkih i niskih kućnih ograda- kada je sve zabranjeno relativno se lako osvaja sloboda.

Prije nego što je postao ciničan i bahat, svijet je bio jako smiješan i pomalo bezobrazan, prije nego što smo ga demistificirali, raščinili, sagledali, on je bio naše sobno čudo i nosili smo ga sa sobom na ulicu kao balon sapunice. Uzimali smo točno ono što nam treba. Svijet nije bio ni politika, ni estrada, ni vremenska prognoza već stvaran teritorij s teksturom i mirisom kojeg si tog dana usvojio, nova avantura, iznenađenje koje čeka iza kantuna i koje ćeš oljuštiti do koštice.

Kasnije ćemo uglavnom preživljavati popunjavajući kalupe i obrasce ili bježeći u krajnosti od istih.

Imam prijatelja koji me svaki put kada se stvari na trenutak učine na svom mjestu, pita: Je li nama sad lijepo? Jesmo li sada sretni? Ne znam, bilo bi dobro da sad kad sve znamo možemo biti bar istinski tužni. Da išta možemo proživjeti do dna, do šuba, običan obiteljski ručak, običnu svađu, običnu ljubav, običnu novu školsku torbu.

Na početku svake nove ere (jer u godinu je tada bez problema moglo stati i nekoliko epoha) veliki sunčani gong označio bi i početak nove školske godine. Sve se mijenja u rujnu, dani svlače havajske košuljice i gmižu lijeno kroz bablje ljeto kao blistave zmije. Savršena kružnica upisana na nevidljive zemljovide i nepostojeće kalendare, ovdje se sastaje. Kroz njeno okno ćemo upuhati novi savršeni balon sapunice.

Prvi dan škole nosila sam srce u trbuhu. Naraslo je do grla, do ruba povraćanja. Već tad sam bila pikirala svoju učiteljicu i strah da će me staviti u neko drugo odjeljenje bio je jači od uvjeravanja roditelja.

Prva školska torba bila je ona klasična s crvenim mačjim očima i imala je nacrtanu Pčelicu Maju. Ne bih se zaklela da Pčelicu Maju nisam izmislila, al eto tu sam torbu baš tako zapamtila. Ostalih se ne sjećam. Nisam znala ni pisati ni čitati, niti sam prije škole bila i najmanje zainteresirana za to. Pamtim oguljene zelene HB olovke i prijatelja iz klupe koji mi je najdražu gumicu sažvakao i pojeo.

Kasnije smo bilježnice i knjige obljepljivali posterima iz Brava, odjednom su ušla u modu razdvojena slova, a tom trendu dugujem i današnji rukopis. Također zbog trenda, nas nekoliko je bilo počelo gristi nokte. Vjerujte, bila je to čista moda, tako sam stekla još jednu lošu naviku, kojih sam se nasreću s lakoćom oslobađala, baš kao što sam ih s lakoćom i stjecala.

Dječaci su tada šestarom urezivali na ruke imena djevojčica, a moj razred, najgori u cijeloj školi bio je ipak uvijek najbolji u skupljanju staroga papira - bili smo dobra ekipa. I što je još ostalo u školskoj torbi: ponedjeljak predsat - školski zbor, kakva tlaka; smijeh i svađe u svlačionici dvorane za tjelesni, tiha radost kad u sedmom osnove više nisam bila zadnja u vrsti; specijalno ukrašene bilježnice za lektiru; burni i bučni satovi razredne zajednice u višim razredima.

Što je još ostalo u školskoj torbi, u tom supersaku? Ne bogzna što, valjda isto što i u drugima. Nije preživio nijedan od desetaka leksikona. Bacali su se u smeće kao dokumenti intimne povijesti koja se mijenjala u svega nekoliko sati i uvijek bila bar malo falsificirana.

Imaš li simpu? Onda napišeš ime nekog pjevača (recimo Simon Le Bon, pa čak i Boy George ili Aki Rahimovski), pa nisi valjda poludila napisat Marija ili Antu. Koja ti je najdraža strana grupa? Onda upišeš ACDC zbog specijalnog efekta one munje po sredini, mada su ti nekako bliži Ðavoli, A-ha i Morten Harket. Na dnu torbe su ostale slije, pljuce, kolekcija salveta, ukosnice, mrvice od sendviča sa Zdenka sirom, prve cigarete, stripovi i šalabahteri. I kad bi sada istresli torbu nekog trećaša ili sedmaša, ne vjerujem da bi se sadržaj bitno razlikovao.

Oni posebni dani odbrojavanja, kad sebe uvjeriš da ti je ljeto već dosadilo, pa listaš nove knjige i biraš novu super pernicu s tri patenta, već su pri kraju.

Tih dana, početkom rujna, tako me uhvati: sjedila bih opet malo u klupi, ne za katedrom već u osnovnoj školi, barem onaj prvi nastavni tjedan. Ili jedan dan. I recimo da sam baš taj dan glavna dežurna, pa da zvonim. I da ti istrčiš u panici s fizike i zamoliš me da zvonim ranije, jer te ima pitat. I ja zvonim pet minuta ranije. I nastane gužva. I svi se nastavnici ljute, ali ne puno, jer ja sam štreberica.

A prijateljstvo je najvažnije na svijetu - zakuni se! Bilo samo tada. Kad su naši dani izgledali savršeni poput kugli sladoleda, kružnice iscrtane velikim šestarom posred ploče iza koje se otvara gomila zabavnih i nerješivih formula od samih nepoznanica, naše ruke čvrsto spojene u krugu igre u kojoj nitko ne smije popustiti ma koliko boljelo, barem do kraja velikog odmora.

Svijet je bio jako smiješan i pomalo bezobrazan, što mu se dogodilo, zašto se toliko opametio, zašto je tako dosadio i što da radimo ti i ja kad me pitaš: jesmo li mi sada sretni? Prestrašeni da ipak možda i jesmo, dvoje začuđenih vječnih ponavljača.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )