"Bijelo dugme"

Moralo je to biti negdje u ljeto 1974. kad sam na lokalnoj radio stanici prvi put u životu čuo pjesmu «Da sam pekar» Gorana Bregovića i «Bijelog dugmeta». «To je ta nova muzika» rekao je netko, «to se zove rock». Tog dana počelo je moje glazbeno osvještavanje, a tog ljeta glazbeno osvještavanje moje generacije.

Te 1974. počela je velika dekada «Bijelog dugmeta» i Gorana Bregovića. Tijekom te nevjerojatne dekade sarajevski je bend uspio rock and roll izvesti iz rezervata za čupavace i iz medijske poluilegale, odvodeći jugoslavenski rock iz domene uske sekte do stadionskih proporcija Hajdučke česme i do Jugotonovih milijunskih naklada. Ali, tijekom te iste dekade Goran je Bregović u taj isti rock and roll uštrcao otrov koji mu i danas teče venama, pojednostavljeno ga prilagođavajući polururalnoj gradskoj suburbiji i ideološkom simplicizmu te i svih idućih era. U tih deset godina slave i dekadanse «Bijelo dugme» je bilo najvažniji kulturni fenomen Zapadnog Balkana. A u tih istih deset godina pogled cijele moje generacija na «Bijelo dugme» doživio je čudesan, a opet logičan salto mortale.

Sa trinaest ili četrnaest godina, balade «Sve će to mila moja» ili «Selma» mogle su izvući iz mene cijeli adolescentski Weltschmerz. Pripadnici i pripadnice tadašnjeg naraštaja pubertetlija zatvarali su se u sobe uz Bregovićeve balade i ronili suze nad pubertetskim ljubavima, ili pak uvrijeđeno snatrili o životu gdje bi bilo više razumijevanja za tankoćutne, osobite jedinke kao što su recimo oni sami. No, već koju godinu potom, kad su se zakotrljale osamdesete a moj naraštaj dosegao status starijih maloljetnika, Goran Bregović i «Bijelo dugme» za pametniji su njegov dio bili otjelovljenje kulturalnog užasa. U tih nekoliko godina, naime, domaćom je glazbom protutnjalo pankersko-novovalovsko veliko spremanje. Nakon što se razišao dim, mirkovićevska «sretna djeca» najednom su shvatila da ono što je jučer izgledalo poput glazbene kočije sad više nalikuje bundevi. U novom kulturnom i glazbenom purizmu, pogled na Bebeka u zvoncarama koji pjeva na pozornici koja se puši od umjetnog dima bio je jednako kretenski kao i prizor glam-rock hermafrodita u kostimima od krljušti u očima kakvog londonskog pankera. Bregović i «dugme» postajali su polako predmet kulturalnog srama. A da tako bude, pomogao je i sam Brega. Tih ranih osamdesetih društvena se kriza već ozbiljno otvorila, jugoraj se izvrgnuo u laž, a politika je preko slovenskog punka ozbiljno ušla i u rock stihove. U tom trenutku, Goran Bregović i njegov pretili rokerski stroj nije imao potrebe ništa drugo reći, doli guditi simfo-rock davorije poćudnom jugoslavenstvu. To je razdoblje u kojem Bregović stavlja Predićevu «Kosovku devojku» na naslovnicu ploče, pjeva na albanskom, sklada «Pediculus pubis» (najgora popkulturnu uvredu Zagrebu!), kada u istu pjesmu trpa «Lijepu našu» i «Tamo daleko» i kad u glazbenom smislu konačno prelazi u folk mistifikaciju. Te osamdesete otkrile su Bregovića onakvog kakvim će se kasnije razotkriti do kraja. U devedesetima Brega će preseliti u Pariz i postati prekupac folk egzotike za supermarkete. Prezrivo će izignorirati mučeništvo svog rodnog grada, te s instinktom prvoklasnog žicara prigrabiti zelenu kartu na američkoj imigracijskoj lutriji. U tom trenutku Goran Bregović doista nije bio simpatična spodoba i činilo se da je most između domaćeg commom sensea i sjećanja na «Bijelo dugme» zanavijeke spaljen. Ali, činilo se krivo.

Jer, «Bijelo dugme» se, kako vidimo, vratilo na velika vrata. Ovog i prošlog tjedna svjedočili smo fenomenu bregomanije po proporcijama gotovo nalik najljućim danima Hajdučke česme. U Zagrebu, kompletan Maksimir prodan je za nepuna tri sata. U Splitu, ljudi su pred CD shopom čekali od dva ujutro. Među licima u redu prepoznajemo dvadesetogodišnjake, dječake i djevojčice koji se nisu ni rodili u vrijeme «Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo». Tri povratnička koncerta davno upokojena benda pretvorili su se, čini se, u demonstraciju čiste retro-manije, nostalgični delirij u kojem združeno sudjeluju roditelji i djeca. Onima koji su pred deset godina klicali «Tuđman a ne Balkan» ovo što se događa doista mora izgledati kao noćna mora. Otvoriš HTV, a ono «Latinica» o «starim dobrim vremenima». Košarkaši već igraju jugo (pardon – Goodyear) ligu. MTV osniva MTV Jugoslaviju. Bregović najavljuje da će na Maksimiru, Koševu i Marakani zajedno muzicirati srpski trubači i klapa «Nostalgija». Kao sol na ranu, kao kulmen poniženja, na taj koncert hrle tinejdžeri odrasli u aseptičkoj kulturnoj čistoći «suverene i neodvisne». Što se dogodilo? Tko ih je «pokvario»? Jesmo li se - kako se kaže – «za to borili»?

E, pa jesmo. Jer, kada danas higijeničarski odredi boraca protiv Balkana s užasom gledaju na Bregin come back, onda se moraju prisjetiti i naličja priče koje im manje konvenira. Jer, iz kabanice Gorana Bregovića i njegova «pastirskog rocka» (kako ga je terminološki cementirao Dražen Vrdoljak) izišli su, ne zaboravite, i Thompson i Vuco i Škoro. Pastirski rock – taj najčišće jugoslavenski od glazbenih idioma – dugo je već neslužbeni zvuk hrvatske nacionalističke desnice. Pop koketiranje s nacionalnim patosom – dakle, Bregin izum iz ranih osamdesetih – u Hrvatskoj je već dugo diskografsko opće mjesto.

Te podudarnosti nisu slučajne. Jer, domaći «desni zvuk» parazitira na onoj istoj demografskoj grupi koju je svojedobno Bregović prepoznao kao socijalnu snagu i dao joj kasnih sedamdesetih kulturnu legitimaciju i opis. Ta demografska grupa socijalistička je suburbija, grozdovi oljuštenih visokogradnji napučenih prvom generacijom odraslom u gradu. Instinktom trgovca ili pučkog sociologa, Bregović je kasnih sedamdesetih shvatio što zapravo jest Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva koje Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš. Toj neopisanoj socijalnoj smjesi dao je «soundtrack» koji je bio točno njoj i nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu. Stoga «pastirski rock» nije nikad bio samo zvuk, ili samo ikonografija s kožusima i opancima. «Pastirski rock» bio je socijalno stanje.

Oni koju su to prepoznavali, već su osamdesetih Bregovića mrzili, kao što ga i danas mrze zagrebački, sarajevski i beogradski urbani puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je njegova kultura pobijedila. Zaboravite «Sretno dijete», urbani zvuk i dotirane SSO klubove. Sve je to bila koprena, pričina, paučina - današnja Hrvatska bregovićevska je, «pastirska» Hrvatska u koju se on vraća na svoje prirodno mjesto centralnog superstara.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )