Okupatorska kada

Održava se
01.01.1901.

Početkom ovog tjedna Grad Zagreb, Republika Hrvatska i dvije posvađane židovske općine suglasile su se oko toga da se u Praškoj ulici, na mjestu stare zagrebačke sinagoge koju su ustaše sravnili 41., novcem države i grada sagradi židovski vjerski i kulturni centar. Tako su Zagreb i Hrvatska zakašnjelo okajali jedan spomenik građanske kulture 19. stoljeća koji je u jezivim četrdesetima stradao zato što nije bio etnički dovoljno čist totalitarnim čistuncima. Ipak, nije svaki kamen jednake sreće. Jer, upravo na taj isti dan kad je objavljeno da će Praška ponovo dobiti sinagogu, tristo kilometara južnije raspravljalo se o sudbini još jednog spomenika građanskog 19. stoljeća koji je u istim tim četrdesetima srušen iz više-manje istih razloga: jer je bio nacionalno sumnjiv. Taj spomenik zove se Monumentalna fontana, a u gradu Splitu poznat je pod nazivom Bajamontuša.

Bajamontušu, veliku i pompoznu historicističku fontanu padovanskog kipara Ceccona, sagradio je i djelomice financirao splitski autonomistički gradonačelnik Antonio Bajamonti, čovjek talijanske kulture i sefardskog podrijetla. Kao gradonačelnik Splitom je vladao 19 godina u pomalo čačićevskom stilu gdje se nikad nije jasno razlikovalo javno od privatnog, ali je kao posljedica njegove vlasti Split od prašnjava sela postao moderan grad. Bajamonti je spornu fontanu sagradio kao simbol dovođenja pitke vode u grad. Dijelom ju je sam platio, a dijelom su je platili samodoprinosom Splićani. Od 15 tisuća duša novcem je pridonijelo više od petine, a među darovateljima je bio i biskup Strossmayer.

Historicistička fontana za cijelog je svog kratkog života bila povod sporenja i raspri. Napadali su je orjunaši i Meštrović, kojem je Josip Smodlaka tridesetih posprdno odgovorio da na njezinu mjestu jamačno želi vidjeti nešto svoje. Tu likovno-kritičarsku raspravu prekinuli su 1947. komunistički cepini. Odlukom narodnog odbora Bajamontuša je uz zvuke harmonike srušena 30. svibnja 1947. Srušena je dvije godine nakon rata, potpuno hladne glave, a neprovjerena i osporavana legenda tvrdi da je nadahnuće za njezino uklanjanje dao tada mladi Neven Šegvić, budući velikan moderne arhitekture i čovjek čije se zasluge ne mogu dovoljno naglasiti. Umjesto fontane ostala je stvarna i metaforička kaverna koju Split nije uspio ispuniti ni do danas. Rupa na rivi postala je vizualnim znakom grada koji je izgubio kontinuitet građanstva, a monumentalna fontana postala je vizualna vinjeta koju su na tiskovinama često i zlurado koristili dalmatinski Talijani u egzilu.

Ta i takva fontana - dakle, još jedan urbani znak koji totalitarizmima četrdesetih nije bio dovoljno “košer” - doživjela je ovog tjedna novi, posmrtni udarac. Splitsko je gradsko vijeće sa samo sedam glasova za odbilo prijedlog HNS-a da se fontana obnovi, čime je poništena odluka istog tog vijeća iz ranih devedesetih. Pokretač inicijative za obnovu bivši je liberalni zastupnik Ante Tukić koji je oko svoje inicijative okupio desetke lokalpatriotskih udruga i pribavio podršku struke iz Zagreba i Rijeke, ali se njegova inicijativa zasad nasukala na vladajuću koaliciju. Gradonačelnik Puljić kao lukavi taktičar šuti i njegovo mišljenje ne možeš iscijediti ni prešom, ali širi desni politički spektar nije tako suzdržan.

Među likovne kritičare tako se uvrstio i Dino Rađa koji je na sjednici izjavio da mu je fontana “nekako kičasta”, a najistaknutija splitska politička seljačina Luka Podrug predložio je čak da se umjesto “okupatorske” kade sagradi veliki spomenik Franji Tuđmanu. Nije sirotan ni znao da je time zapravo obnovio stari prijedlog svojih civilizacijskih blizanaca orjunaša. Oni su, naime, još tridesetih pisali da bi bilo “lepše i časnije” kad bi se “na tom mestu postavio spomenik blpoč. kralju Aleksandru”, ili “da se na ostacima tog postavljaju spomenici našim narodnim velikanima, kao što su Beli orlovi…”

S obzirom na to da su Bajamontušu (kao i Jelačića) srušili komunisti, razborit bi čovjek očekivao da obnova fontane bude desna tema, kao što je to bila i obnova Fernkornova (usput - diletantskog) kipa na Trgu. Međutim, Split nikad nije bio jednostavan grad, pa nije ni ovaj put. Navijači obnove heterogena su koalicija u kojoj ima i izrazitih desničara, ali znatan njezin dio čine bivši komunisti ili barem ljudi partizanskih korijena. Zapreke fontani uglavnom dolaze s desnog krila, a neprovjerena legenda tvrdi da je prvu odluku o obnovi iz 1990. osobno spriječio Franjo Tuđman. Pitanje zašto je tako zahtijeva malo širi odgovor.

Sve do ovog tjedna pitanje obnove nije se postavljalo kao ideološki sraz. Pobornici obnove isticali su estetske argumente, tvrdili da je ona u svom vremenu vrijedan spomenik i nastojali je rastaviti od Bajamontijeva imena (jer je nju doista otvorio Bajamontijev nasljednik, narodnjak Bulat). Protivnici obnove - a među njima i lokalni konzervatori - proglašavaju je nevrijednim kičem i preskupom. Maksimalno mistificiraju teškoće u njezinoj obnovi i protive se faksimilu. Začudo, isti su ti ljudi iz konzervatorskih službi Split i okolicu tapecirali vučurevićevskim “još lepšim i starijim” faksimilima poput, recimo, infamne biskupove palače.

Iako obje strane izbjegavaju ideologiju, cijelo je vrijeme jasno da se iza razgovora o česmi zapravo krije svjetonazorni sraz loše prikriven kunsthistoričarskim metajezikom. Ključno je to što Bajamontijeva fontana predstavlja predhrvatsku, a katkad i nehrvatsku dalmatinsku građansku tradiciju koju je domaći nacionalizam odlučio isključiti iz nacionalne mitologije gusara, galijota, pletera i divova koji se kamenicama nabacuju na motovunski grad. Fontana je kriva što je amblem Dalmacije, ali one Dalmacije koju se ne može potpuno i bez ostatka podvesti pod nacionalni stijeg, kao u Grdovićevim ili Žankovim budnicama o škrapi, mriži i srcu materinom.

Prema toj Dalmaciji današnji se nacionalizam odnosi s istom onom diluvijalnom, iracionalnom averzijom s kakvom su se hrvatski komunisti odnosili prema Hrvatskoj. Današnji “patrioti” kisela lica moraju priznati da ta ogavna “D-riječ” postoji, ali je nastoje spominjati što manje. U njihovom očima, borba protiv Cecconove kamene kade zapravo je borba tko će simbolično zapišati glavni gradski trg. To je borba onih koji priznaju da je nečeg bilo i pokraj ili prije nas, i onih kojima je ta pomisao strašna. Iste se borbe sjećam iz djetinjstva, iz doba komunizma. Sada se ona ponavlja, samo su se strane obrnule.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )