Julio Cortazar : Progonitelj
U jednom od najboljih segmenata "Školica" (1963.) argentinski pripovjedač i romanopisac Julio Cortazar opisuje večer provedenu s madame Berthe Trepat, skladateljicom, pijanisticom i, kako sama često ističe, "dobitnicom zlatne medalje".
Krupna i ostarjela umjetnica u četvrtastim muškim cipelama na pozornicu je izašla s očitim tegobama križobolje, zbog čega se "kretala u bloku", "najprije frontalno", "s mukom se naklonivši u znak pozdrava". S koncerta na kojem je "kuhala svoje nevjerojatne splačine" bježalo je staro i mlado. "Bilo je nečeg dirljivog na tom licu lutke napunjene kudeljom" u toj općoj atmosferi "poraženih i jalovih umjetničkih djelatnosti za jednako poražene i jalove skupine" - nemilosrdno komentira Cortazar bizarnu parišku umjetničku večer.
Ubrzo su u dvorani ostale samo četiri osobe. "Gospodin spokojna izraza počeo se ispotiha smijati uljudno prekrivajući usta rukavicom". Par koji je tvorio polovinu publike demonstrativno je ustao i napustio dvoranu. Za njim je uskoro izletio i gospodin s rukavicom, zablejavši od smijeha u ruku stisnutu preko usta. U gledalištu je naposljetku ostao samo Cortazarov glazbeni aficionado, zabavljen ovom neobičnom situacijom. "Bravo, bravo" povikao je mladić dok je Berthe Trapat na kraju kocerta, uz "podrhtavanje kapka", promatrala praznu dvoranu.
Mladić je inzistirao da madame otprati kući. Hodajući kroz ledenu kišu ona je nepovezano blebetala o "zlatnoj medalji", o "neporavljivo snobovskoj publici", o "iniciranima", o "Panovim sljedbenicima", o Valentinu koji ju je zavadio sa susjedima jer je jednoj nepodnošljivoj babi namazao vrata mačjim drekom... Na kraju je poljubila zaključana vrata stana. Ključ nije imala - jer Valentin "ne ostavlja ključ kada ide u krevet s nekim". Na mladićev prijedlog da je odvede u hotel ostarjela pijanistica ga je iznenada zviznula po licu, zgroženo ponavljajući: "U hotel, vi biste mene odveli u hotel..."
Zašto ovaj uvod? Epizoda s Berthe Trepat groteskna je slika poraženog umjetnika. Cortazar demistificira umjetnost. Nema veličine u njenom porazu, nema osobne ispunjenosti umjetnika u njenoj ispodprosječnosti. Loša umjetnost je pad u frustraciju, pad u boemsku malograđanštinu. Loša umjetnost je križ - baš kao što se to obično kaže i za dobru umjetnost.
Ima tu i još nešto zanimljivo. Izvanredna sličica o Berthe Trepat po mnogočemu je simetrična "Progonitelju", najčuvenijoj Cortazarovoj kratkoj prozi, prema kojoj je kompilacija petnaest ponajboljih priča iz triju zbirki ("Bestijarij", 1951., "Kraj igre", 1956., i "Tajno oružje", 1959.) i dobila ime. Priča o pariškim danima i noćima američkog jazz-saksofonista Johnnya također tematizira lik umjetnika. Doduše, umjesto promašene pijanistice ovdje je na sceni revolucionarni jazz-glazbenik. Umjesto tragikomične sirotice tu je slavni genij: vizionar iza čijeg se knjiškog lika skriva nitko drugi doli Charlie Parker!
Poput Charlie Parkera i Johnny je glazbenik s raketnim sagorijevanjem, ovisnik koji gubi u metrou svoje saksofone ili ih poklanja za šut, autodestruktivac sklon uništavanju i sebe i svojih najboljih snimaka, te umjetnik koji izuzev francuskog jazz kritičara Huguesa Panassiea nije imao uglednijeg i značajnijeg osporavatelja. Sve u svemu, Johnny je sve ono što Berthe Trepat nije. On je njen antipod; umjetnik realiziran i slavljen u svom vremenu. Madame Trepat možda će to postati u XXI ili XXII stoljeću, ali tokom svog vremena, vladajuće mode i ukusa publike - neće niti u svojim fantazijama.
Johnny je anđeo među ljudima; zapravo "čovjek među anđelima": boležljiv i ranjiv umjetnik okružen sve samim ljudima s dobrim zdravljem, udobnom kućom, ženom, itd. Njegov biograf naziva ga "ubogim vragom", "bijednikom koji udara glavom u zidove", deliričnom i nesuvislom osobom kojoj "stvarnost bježi i zauzvrat mu ostavlja svojevrsnu parodiju koju on pretvara u nadu"... Ali gle vraga, na svoj način sve je to i Berthe Trepat. Sama na ledenoj kiši, zatrovana iluzijama i izobličena vlastitom parodijom, i ona je "čovjek među anđelima". Čak i više nego Johnny.
U vrijeme kada je Cortazar pisao "Progonitelja" svijetom su još hodali geniji. Picasso je bio genij, Chaplin je bio genij, Charlie Parker je bio genij. Modernizam je obožavao genije, proizvodio ih je svakodnevno, a često su umjetnici i sami sebe proglašavali takvima. Koncept velikog umjetnika još je bio netaknut; imun na skromnost koliko i na podsmijeh.
No kod Cortazara se već osjeća odmak od te ideje vrhunaravnog, nadljudskog stvaratelja. Jazz-kritičar u "Progonitelju" ironično kaže da u svega minutu-dvije može nabrojati čitav niz genija. Riječ je o nekoj vrsti dućanske liste koja se brzopotezno črčka na papirićima što se prvi nađu pri ruci, a zatim se nonšalantno baca u prvi koš. Očito, Cortazar je na pragu dekonstrukcije pojma koji se primicanjem kraja modernizma ubrzano počeo trošiti u mnoštvu ovakvih i onakvih, samoproglašenih i nametnutih genija, kako u umjetnosti tako i u politici.
Vrijeme genija Dalija, ili "genija" Joe Di Maggija, ili "genija" Staljina primicalo se kraju. Cortazar vidi Johnnya prvenstveno kao posvećenog društvenog otpadnika. Posrijedi je, do određene mjere, također demistifikatorski portret umjetnika - u svom otpadničkom dijelu komplementaran s ludo tragikomičnom pričom o pariškoj diletantici. Na neki način, Johnny je Berthe Trepat, i Berthe Trepat je Johnny.
Uz "Tajno oružje" ili „Kraj igre", "Progonitelj" je najznačajnija priča u zbirci Cortazarove kratke proze. Na ponekim mjestima još je prisutan jak utjecaj Borgesa. Ali u "Progonitelju" zemljakovu fantastiku Cortazar uklapa u jedinstveni, vlastiti autorski sklop. Put prema statusu jednog od najznačajnijih hispano-američkih književnika XX stoljeća time je trasiran.
Sa "Školicama", romanom "koji je postao kamen-temeljac postmodernizma", i čiji kultni status kao da još uvijek jača, Cortazar će i sam postati ime s "liste genija" (podlistak književnih genija s pariškom adresom). Ili, rečeno ironičnije, i bliže duhu postmodernizma - ime s "liste genijalaca".
Julio Cortazar : "Progonitelj : i druge priče"
Preveo Dinko Telećan ("Zaposjedntu kuću" preveo Milivoj Telećan)
Sysprint, Zagreb 2010.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )