Tatjana Tolstoj : Kis

"Koje je doba" pita jedan lik u filmu Žike Pavlovića "Hajka" - "mračno", glasi odgovor: "XX vek"...

Tako nekako bi mogao glasiti i početak romana Tatjane Tolstoj. No u "Kisu" stoljeća se više ne broje. Godina je nepoznata, negdje u kamenom dobu XXII, XXIII vijeka. U besprizornom naselju potleušica smještenom na prostoru današnje istočne Evrope, glavna su prehrana miševi, ljudi su u pravilu sakati i deformirani, a za vuču saonica služe "izrodi", rutava stvorenja nalik ljudima "samo što čizme nose i na rukama" a saonice vuku četvronožno.

Naselje se zove Fjodor Kuzmičks, prema vladajućem "Velikom murzi" koji je ljudima dao vatru, naučio ih rezati kotač iz drveta, dupsti kamene lonce i kuhati juhu. Prije toga naselje se zvalo Ivan Porfiričsk, još prije Sergej Segejičks, nekad davno ime mu je bila Južna Skladišta, a skroz prije - Moskva... To je bilo u vrijeme prije Praska, kada su se „ljudi igrali i zaigrali URUŽIJEM". Nekima je Posljedica Praska dugovječan život. To su nekadašnji ljudi, oni koji nisu pomrli u vrijeme Praska. Ostalima su Posljedice škrge, krijeste nalik pijetlovima, nozdrve na koljenima, ili prištevi na očima.

S vremena na vrijeme Fjodor Kuzmič, „Sekletar i Akademik i Junak i Moreplovac i Tesar" proglasi praznik, Blagdan Nove godine ili Blagdan Međunarodni Dan Žena, kada se žene ne smije mlatiti. Tada među stanovnicima naselja bude još više ozlijeđenih i sakatih. Na cesti odmah vidiš da je bilo slavlje: „onom izbijeno oko", ovom „njuška sva izobličena"...

Tatjana Tolstoj (1951.) pripadnica je ruske literarne aristokracije. Prezime je autentično, a porijeklo neupitno: djed po ocu je Aleksej Tolstoj, djed po majci prevoditelj i intelektualac Mihail Lozinski, a baka po očevoj liniji pjesnikinja Natalija Vasiljevna Tolstoj-Krandijevska. Nasljednica ovog klana Tolstoj "Kis" je počela pisati 1986. godine. Strah od nuklearnog rata svoj je vrhunac imao šezdesetih godina, ali i dva desetljeća kasnije nuklearni rat je predstavljao realnu prijetnju. Katastrofa u Černobilu ponovo je aktualizirala taj strah od hiperuništenja.

No pisanje „Kisa" neobično se oteglo. Prošla je Gorbačovljeva era, raspao se SSSR, nestalo je blokovske podjele, na vlast je došao Jeljcin, a potom i njegov nasljednik Putin - a „Kis" se još uvijek nije bio završen. Mnogo toga se promijenilo i u osobnom životu Tatjane Tolstoj. Roman je počela pisati u Moskvi kao poznata novinarka i kolumnistica, nastavila u Princetonu i Oxfordu gdje je predavala rusku književnost, dijelove je napisala u Ateni i na Kreti, a završila ga je - kako stoji na kraju romana - u „Fjodor Kuzmičsku" i Moskvi.

Na kraju, pisanje se oteglo na četrnaest godina i proteglo kroz nekoliko kontinenata i nekoliko gradova, uključujući tu i imaginarni, distopijski „Fjodor Kuzmičks", čije se pojavljivanje u literarnom itineraru vremenski otprilike poklapa s dolaskom na vlast Velikog murze Vladimira Putina.

No u „Kisu" nema mjesta za jeftine, dnevnopolitičke paralele. Otežući sa završavanjem „Kisa" Tatjana Tolstoj je na neki način u svim tim povijesnim promjenama izgubila „temu" svog romana: jer ako je strah od nuklearnog rata 1986. godine podrazumijevao konfrontaciju dviju velesila i potpuno uništenje zaraćenih strana, strah od nuklearne katastrofe 2000. više se odnosio na mogućnost terorističkog napada nuklearnom mini-bombom. S vremenom stigli su novi strahovi i nove političke teme, a s njima je strah od „Praska" postao anakron, gotovo demode, kako se to moglo zaključiti prema reakcijama na antinuklearni govor Obame u Pragu.

Slabijem piscu ta bi promjena političkog i povijesnog konteksta izmakla tepih ispod nogu. No Tatjana Tolstoj u međuvremenu je objavila nekoliko zbirki priča („Na zlatnom doksatu smo sjedili", 1987., „Voliš - ne voliš", 1997., „Rijeka Okervil", 2000.) i izrasla u jednu od vodećih ruskih spisateljica.

Zajedno s njom rastao je i „Kis". Ono što je inicijalno možda i bilo zamišljeno kao postnuklearna slika hladnoratovskog svijeta lakoćom je preraslo o priču o kraju civilizacije i priču o rudimentarnosti svakog totalitarizma. Kao i Cormacu McCarthyu u njegovoj Pulitzerom nagrađenoj „Cesti" (2007.) i Tatjani Tolstoj nuklearna katastrofa samo je okidač za sliku raspada civilizacijske ljudskosti.

Svijet Fjodor Kuzmičksa vratio se u predcivilizacijsko doba: mješavinu kamenog doba, srednjeg vijeka i staljinističke diktature. Knjige se još uvijek mogu pronaći, ali običan narod ih se boji zbog zaraze, a i oni koji ih službeno prepisuju na brezovu koru kao zapise samog Velikog murze, nisu ih u stanju pročitati s razumijevanjem. S prošlošću se izgubio gotovo svaki kontakt. Civilizacije prije Praska sjećaju se nekadašnji ljudi, ili poneki Izrod koji tvrdi da je živio u kući s lakiranim podovima i na televiziji gledao umjetničko klizanje - ali njihova „blebetanja" više nitko ne razumije.

No kao i kod McCarthya, ako je civilizacija nestala, ljudskost još nije. Ovdje nije riječ o patetičnoj vjeri u preživljavanje humanosti. Upravo obrnuto, to je jedini izlaz iz ovog postapokaliptičnog mraka i distopijskog crnila. Sve drugo bilo bi u literarnom smislu neizdrživo. McCarthy je u „Cesti" užasima postnuklearnog svijeta suprostavio ljubav oca i sina; Tatjana Tolstoj u tragikomiku novog stanja usađuje klicu nove renesanse.

Odmah po izlasku „Kis" je proglašen suvremenim klasikom ruske književnosti. Popularnost romana bila je takva da je svoju sljedeću knjigu, zbirku priča, eseja i intervjua, Tatjana Tolstoj naslovila „Nije Kis" (2004.). U romanu postoji određena doza literarne arhaičnosti i literarnog folklora ruske provenijencije. Od toga Tolstojica nije mogla pobjeći već na samoj razini žanra ruske ruralne tematike; ali očita je i namjera da se piše „velik" roman, i ta je ambicija jasno zapisana u njegovom stilu.      

Ali takva samoproglašena „veličina" nije mnogo zasmetala onoj stvarnoj veličini „Kisa", i njegovoj ubitačnoj civilizacijskoj groteski. Ukratko, vijest nije od jučer, stara je već više od deset godina, ali zaključimo: još je jedan Tolstoj ušao u književni Panteon.

 
Tatjana Tolstoj : "Kis"
Preveo Igor Buljan

Naklada Pelago, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )