Krešimir Biuk : Dabar i los
Moguće je s priličnom dozom sigurnosti pretpostaviti da izdavači u pravilu nisu ni suicidalni ni autodestruktivni. Ili barem, možemo pretpostaviti da nisu ništa od toga u poslovnom smislu. O privatnim se životima pojedinaca uglavnom ne trudim govoriti. Uzmemo li to kao polazišnu pretpostavku, tada nam ne preostaje ništa drugo doli zaključiti kako u Hrvatskoj postoji (neutažena?) potreba za žanrovskom književnošću. Ne vidim kako drugačije objasniti poplavu žanrovskih naslova na kioscima i policama trgovina unatrag par godina (o kvaliteti spomenutih naslova neki drugi put - to ionako nije bitno za ovu priču).
Ne vjerujem da je itko od uključenih u priču (od Znanja, preko Tiska do Konzuma) sklon besmislenom trošenju novca na proizvode koji - u teoriji - donose samo probleme s remitendom. Čini se, stoga, da je slaba točka te egzotične i slabo poznate životinje poput hrvatskog čitatelja upravo žanrovska književnost. Diskurs je to kojim na našem tržištu već tradicionalno dominiraju stranci. Rijetko je koji od suvremenih hrvatskih književnika odlučio pristati na tu igru pa napisati sagu o Džingis-kanovim erotskim pustolovinama ili dvorsku sapunicu iz vremena Zrinskih i Frankopana. Za razliku od hrvatskih pisaca, urednici dramskog programa lokalnih televizija već su se prilagodili. S druge strane, stripaši su već toliko dugo u toj igri da im je nije problem nastaviti koliko im je problem od nje odustati.
Uzmimo za primjer strip relativno mladog zagrebačkog autora Krešimira Biuka "Dabar i los" čiji su dijelovi pod nazivom Brabonjaste priče prije nekoliko godina izlazili u časopisu Mister Mačak. Riječ je o korektnom primjerku kriminalističkog žanra, smještenom u suvremenost zemlje dovoljno slične našoj. Osnovni su nam elementi poznati. Kriminal cvate zahvaljujući sprezi mutnog biznisa i državnih agencija poput televizije, policije i specijalnih agenata, ljudi su nezadovoljni životom no izbora ionako nemaju, a jedina gora mafija od već spomenutih je - po svjedočanstvu pukovnika u mirovini - vojska. Grad je košnica i mjesto eksploatacije, a kvartovske bande su prvi check-point na stazi koja vodi prema vrhu društvene piramide.
Takvome je gradu, dakako, potreban junak. U balkanskoj su varijanti potrebna i dva. Jedan od njih je bivši specijalni agent, a danas policajac zaljubljen u kćerku najgadnijeg od svih bossova. Drugi je auto-prijevoznik željan osvete nad osobom koja mu je smjestila četverogodišnji boravak u kući s rešetkama. Ovaj će dvojac, uz pomoć već spomenutog pukovnika u mirovini, male crvene knjižice druga Maoa, pokojeg helikoptera i pokoje bazuke osnovati proaktivnu skupinu imena Kombi-gerila i krenuti u osvetničku čistku po ulicama.
Ovakva, raizgrano kaotična i pomalo besmislena, priča - ispričana linearno i bez trunke autoironije ili postmodernističke autoreferencijalnosti - u kontekstu je hrvatske suvremene književnosti nezamisliva. "Poštenih" žanrovskih priča u njoj gotovo i nema stoga se nužno postavlja pitanje može li strip poput "Dabra i losa" ispuniti taj neosvojeni prostor? Šanse za takvo što su, dakako, minimalne što zbog tradicionalne "netrpeljivosti" između knjiške i stripovske publike (iako su se među sektama posljednjih godina počele prilično narušavati) što zbog još tradicionalnije nevidljivosti domaćeg stripa uparene s egzotičnom distribucijom.
Pri tome valja istaknuti kako se "Dabar i los" nalazi u neobičnoj, rekli bi i nezahvalnoj, poziciji. S jedne je strane riječ o knjizi koja u domaćoj proznoj produkciji predstavlja kariku koja nedostaje, a s druge je riječ o stripu koji u kontekstu suvremenog hrvatskog stripa predstavlja povratak tradiciji, svojevrsni atavizam od čijih uglavnom negativnih konotacija sam medij već dugi niz godina pokušava uteći.
"Dabar i los" dolazi u paketu s još jednim klasično žanrovskim stripom nekolicine autora (Marušić, Macan, Starešinčić, Maxim, Kalčić, Fabijanić, Cavor) - Cat & Ninja. Cat & Ninja je, skupa s Jackom Seabornom i Ukletim vitezom, dio projekta Strip-gen čiji je idejni začetnik bio prerano preminuli Ivica Marušić, a kojim se u suvremeni hrvatski strip pokušava vratiti ono što je iz njega nestalo skupa sa novinskim stripom, strip-časopisima i publikom - klasična avantura.
Klasična je avantura kod nas funkcionirala u zlatnim vremenima strip-časopisa, profesionalnih autora i plaćenih strip-tabli. Za klasičnu stripovsku avanturu koja podrazumijeva serijalizaciju bilo je potrebno organizirano tržište koje je podrazumijevalo (plaćene) proizvođače i stalne konzumente zbog kojih je u konačnici sve skupa funkcioniralo. Raspadom proizvodnje (u usporedbi s licenciranim junacima domaći je strip bio preskup) i osipanjem publike prestao je funkcionirati i koncept klasične avanture. Zamijenile su ga poetske prakse bliže eksperimentu. "Prozu" je zamijenila "poezija".
Iako svojevremeno prilično popularna, "proza" zlatnoga doba bila je neželjeno dijete po kojem su pljuštali svakojaki udarci s raznih strana. S druge strane, "poeziju" su legitimirali eseji Vere Horvat-Pintarić kao i međunarodni uspjesi njenih autora čime je otpočela svojevrsna dominacija te i takve paradigme. "Dabar i los", kao i cjelokupni Strip-gen pomalo su zakašnjela reakcija na te događaje, nastala iz uvjerenja kako još uvijek postoji potreba za jednostavnim, čitljivim. profesionalno odrađenim i prije svega zabavnim stripom kojemu će bez predznanja i rječnika simbola moći pristupiti i najmlađe, nadolazeće generacije.
Iako je naslonjen na modernije vizualno-pripovjedno naslijeđe (pa se tako u njemu mogu prepoznati utjecaji Stana Sakaija i Lewisa Trondheima), Biukov "Dabar i los" po svim je karakteristikama pripadnik stare "prozne" škole koja je strip doživljavala kao kreativnu igru u kojoj su publika i njena očekivanja bili na prvom mjestu. Može li takav poetski odabir rezultirati povećanim interesom onih za koje se stripovi u teoriji i rade pitanje je koje će ostati bez definitivnog odgovora.
"Dabar i los" je zanatski korektan i prilično razigran pop-proizvod napisan i nacrtan bez velikih ambicija. Nekad je to moglo biti dovoljno. Danas, bojim se, nije. Masovna je publika nestala, a onoj nekolicini koja se još uvijek mota po stripovskim geografijama takvih je projekata na vrh glave. Tijekom prošlosti bilo ih je i više no dovoljno.
Krešimir Biuk: "Dabar i los"
Strip-gen, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )