Susan Squire : Ne uzimam. Sporna povijest braka

"I do" - stoljećima plašljivo izgovaraju mladenke, zacakljenih očiju snatreći o bračnom zlatnom kavezu kojeg otvaraju ove dvije male riječi. Iza njih je sve o čemu djevojka može sanjati. Istovremeno i budućnost, i happyend: nešto bezgranično, i nešto konačno. Na taj treperavi, ritualni uzdah nadanja, kojim ženica daje svoj zavjet vjernosti i poslušnosti muškarcu, Susan Squire kreštavo odgovara - "I don't"! I neka riža poleti!

Ali krenimo od početka. U raspravama o legalizaciji gay brakova često se može čuti da je primarna svrha braka reprodukcija. Američka publicistkinja uvjerljivo pokazuje da je to glupost. U historijskom smislu temeljna svrha braka  je kontrola očinstva. Ljudi ne povezuju seks s očinstvom stotinama tisuća godina. Majčinstvo je očito, očinstvo nije. No kad je misterij začeća riješen dotadašnja slobodna ljubav i grupni brak postaju neodrživi. Muškarac želi znati da je dijete njegovo, a ne od "poštara". Brak kao institucija preuzima kontrolu seksa i kontrolu razmnožavanja. Dakle, kontrolu žena, i kontrolu njihova pristupa seksualnim partnerima.

Sankcionirajući ženu kao privatni seksualni objekt brak sankcionira i pitanje vlasništva nad njom. Mojsijeva deseta zapovijed je jasna: "Ne poželi kuće bližnjeg svog! Ne poželi žene bližnjeg svog; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca, niti išta što je bližnjega tvoga!"... Primjećujemo da je žena kao muškarčevo bračno vlasništvo visoko pozicionirana: odmah ispod kuće, a daleko iznad magarca. Susan Squire poentira taj sustav vlasništva: ako ih ševite, posjedujete ih, i obrnuto (a onaj tko ševi ženu svog bližnjeg izaziva krizu očinskog identiteta i navlači na sebe smrtnu kaznu).

Antika ne mijenja to temeljno određenje braka. U Ateni supruge su strogo vezane uz kuću, jer u teoriji, mobilnost otvara vrata nevjeri. Rim preuzima grčki uzor ali ubrzo uvodi i neke bitne iskorake; o njima malo kasnije. Kršćanstvo uvodi u brak elemenat ljubavi, ali u zamjenu za ženino služenje. Ljubav postaje vrijednost, ali pitanje hijerarhije i vlasništva je neupitno. No prava komplikacija za kršćane dolazi s naporom da se sankcionira seks, taj "prvotni grijeh", nepodnošljiv čak i kad je u pitanju bračna zajednica.

Demonizirajući seksualno Crkveni oci brak pretvaraju u "ustanovu za obuzdavanje požude". Za Pavla brak nije grijeh, ali već za Jeronima jedino opravdanje braka je u "donošenju djevica na svijet, čime ponovo naseljavamo raj nevinima". Takva je jednostavno uvrnuta logika koja proizlazi iz priče o Adamu i Evi, prljavom seksu nakon kušanja jabuke s drveta znanja, i kasnije priče o Mariji, Josipu i malom Isusu začetom po Duhu Svetom (premda se usput naglašava da je Josip iz Kuće Davidove, čime se Isus dovodi u biološku vezu s libelingom Starog zavjeta, premda on ne bi trebao biti u nikakvoj biološkoj vezi s Josipom).

S Augustinom stvari se dodatno kompliciraju/radikaliziraju. Seks je sve prljaviji. Brak tek čini požudu manjim zlom. Ono dobro kod braka su djeca, vjernost i sakramenti. No seks je i dalje demon koji mahnita u toj instituciji. Zato je u priručnicima za ispovjednike "bračni seks dopušten samo ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom. Srijeda i petak su rezervirani za post i molitvu po ranoj crkvenoj tradiciji. Nikad nedjeljom - previše je sveta. Subota je preblizu nedjelji. Također je zabranjen seks za vrijeme menstruacije, trudnoće, 33 dana poslije poroda (ako je dječak) ili 56 (ako je djevojčica) te 40 dana prije Božića i Uskrsa." Squire računa, sveukupno, seks je dopušten 175 dana u godini, što je manje od polovine.

Stvari se mijenjaju s nadolaskom renesanse. Uzdiže se ljubav, pa i ona tjelesna. Trubaduri se usuđuju davati prednost heteroseksualnoj strasti pred božanskom (kršćanska hereza) i homoseksualnom (klasična hereza). Renesansni humanisti pokušavaju spojiti brak i ljubav. A zatim dolazi Martin Luther. Umjesto dvojakog zla seksa i braka on govori o zlu kreposti i celibata. Mijenja i Augustinovu ljestvicu vrijednosti. Na prvom mjestu sada je suradnja bračnih partnera, zatim rađanje, i na kraju vjernost. Bračni seks je dekriminaliziran, a Lutherov ideal bračne suradnje i trubadurski ideal ljubavi postaju temeljem suvremenog braka...

Squire se dakle koncentrira na povijest braka od kontrole očinstva i sankcioniranja vlasništva nad ženom do braka ljubavi i partnera. Pritom propušta opisati promjenu braka od institucije vlasništva do institucije koja jamči prava na ravnopravnost žene/partnera. Suvremeni brak prvenstveno se pokušava dizajnirati kroz pitanje zaštite partnera. To se odnosi i na institut "predbračnog života", i na razne oblike građanskog braka i ugovornih veza, poput francuskog Pacsa (Civilnog solidarnog ugovora) iz 1999.

Susan Squire u tom smislu navodi rimski usus - prvi brak koji daje određena prava ženama. Nije potpuno jasno zašto se usus javlja (između petog i trećeg stoljeća prije nove ere), no količina slobode koju njime dobivaju žene nevjerojatna je za antički svijet. Usus je nešto poput slobodnog ili pokusnog braka. "Ne zahtijeva ni ceremoniju ni konzumaciju; nema izravnog prijenosa vlasti... Muškarac i žena postaju suprug i supruga jednostavno osnivanjem zajedničkog kućanstva i ostajanjem u „trajnoj vezi" godinu dana... Supruge dobivaju ekonomske neovisnosti... Također im je dopušteno razvesti se od svojih muževa po volji...", itd.

"Sporna povijest braka" završava s Martin Lutherom. No u pravnom smislu kraj "sporne povijesti" i začetak "ravnopravne povijesti" predstavlja usus. Squire ne prati razvoj braka kao institucije za sankcioniranje ženskih prava, od Rima pa do današnjih dana. No suvremeni brak nije stolac koji stoji na dvije noge. Uz ljubav i partnerstvo njegovu treću nogu predstavlja rimski usus. A taj brak, kao pravna institucija koja sankcionira određena ljudska prava, ne samo da se razvija još mnogo stoljeća nakon što je Martin Luther oženio odmetnutu redovnicu Katherine von Bora, već kroz pravne promjene prolazi i danas, i to ne više samo kao heteroseksualna zajednica, već i kao homoseksualna zajednica.

Jer ako je u historijskom smislu temeljna svrha braka bila kontrola očinstva, danas je njegova temeljna vrijednost zakonska ravnopravnost unutar nekih od oblika bračne zajednice, i općenito unutar društva. To je ono što bi suvremeni brak, heteroseksualni ili homoseksualni, građanski ili ugovorni, trebao jamčiti ugovornim partnerima.

 
Susan Squire: "Ne uzimam: Sporna povijest braka"
Prevela Asenka Kramer

Algoritam, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )