Dinko Telećan : Dezerter
Nakon nekoliko objavljenih zbirki pjesama, putopisa, zbirke ogleda i jedne studije, Dinko Telećan odlučio se okušati i u toj cijenjenoj formi koja mu je gotovo jedina preostala, onoj romana, tako da je u veljači ove godine iz tiska izašlo osmo djelo ovoga autora, ako ne računamo dvojezično poetsko izdanje s Markom Pogačarom.
Ono što se čitajući "Dezertera" zapaža već od samog početka jest zavidna razina pismenosti i barokni jezik, živ i razigran, u principu prepoznatljiv Telećanov stil uglavnom lišen prije prisutnog i na trenutke zamornog meandriranja na kakvo je bilo moguće naići u "Pustinji" ili "Slobodi i vremenu".
Tako su neki prepoznatljivi motivi zadržani i preneseni i u ovaj roman, pa makar samo ovlaš spomenuti, poput astrološkog znaka Jarca (u kojem se Telećan i rodio), i po kojem je u "Pustinjama" naslovljeno poglavlje, a studija o slobodi i vremenu zatvorena. Jezični fetiš na pridjev ‘jurodivi' je i dalje prisutan, a bitan je dio ovog romana i prije izuzetno značajan motivski kompleks duhovnosti, ovdje među ostalim prisutan u opisima sufijskog života islamskih mistika.
U narativu koji se proteže u 28 poglavlja na 200 stranica tako čuče mnoge teme kojih se autor dotiče, od odrastanja prije i poslije rata, tadašnje eksplozije nacionalnog osjećaja i pripadnih društvenih procesa, otkrivanja seksualnosti uz sestru i protagonistov odnos koji se u jednom trenu koleba na pragu incesta, do rasapa osobnosti, društva i prijateljstava, bijega ili ‘dezerterstva' u svijet, pa natrag iz njega, u nizu duhovnih i fizičkih odlazaka, povrataka i reminiscencija.
Glavni nositelji radnje su tako Boris i Miro, prijatelji iz djetinjstva koji su vernovski sanjali o putu u središte zemlje, da bi ih teška i kamenita zemlja ipak navela na duge vožnje biciklom. Njihove obitelji, ali i zajednica, odigrat će značajne uloge u narativu, kao što će svoj obol dati i ratni sukob, srećom ne previše naglašen i pravovremeno odagnat u prošlost negdje oko 80. stranice, točno u trenutku kada tekst i strateški zahtijeva promjenu, fizički odmak i zamjetno drugačiji, kozmopolitski pogled na tu priču i traumu.
Adolescentski život uz more tako je opisan kao niz posrtaja. Borisa će na početku romana mladalačka želja da se privije uz neko žensko tijelo i epizoda izostanka erekcije već pri prvom pokušaju ljubovanja igrom slučaja udaljiti od sestre Dinke, kasnije narkomanke, ali već tada pomalo posrnule djevojke. U ratu ranjeni prijatelj Miro odbija njegove posjete i tada će to prijateljstvo pući, a njihovo druženje će prestati i postati zapravo nezamislivo.
Lokalni grijesi spominju se i kasnije u priči. Borisovo slučajno prijateljstvo sa Srbinom Vukom koji je granatirao jedan od razorenih hrvatskih gradova otkriva koliko je zapravo tada Vuk bio bespomoćan, i da je sve radio pod prijetnjom smrti. Tako se bez moraliziranja opisuje tragedija i bespomoćnost malih ljudi, i to su mjesta gdje Telećan nudi svoju sliku drugačijeg svijeta, dosta romantiziranog u čistoći tog prijateljstva, ali zapravo prikaz svijeta poraza, dezerterstva, nesigurnosti i lutanja.
Tako su naživo oderana mačka, zabijena na križ uz Gunse i lozovaču, i izroštiljana u ljeto '92, ili ona prethodna epizoda kada su Borisa pretukli jer se u krivo vrijeme izjasnio kao Jugoslaven zapravo prikazi te nesigurnosti i društvene regresije, ali i trenuci otkrivanja Borisove nenaviklosti na sukob i konfrontaciju, sklonosti nedjelovanja u danom trenutku, svojevrsne izmještenosti iz stvarnoga svijeta i njegovih intrinzičnih imperativa, što se kasnije i potvrđuje kada oklijeva pomoći Vuku, kolegi Srbinu koji se borio s pljačkašem-narkomanom u stranom gradu.
Kroz preživljavanje u tuđini i susretanje svete lude Tariqa postepeno dolazimo i do Asme, Borisove ljubavi izvučene odnekud ispod vela njene obiteljske i životne tragedije, i koja je, bez obzira na pruženu priliku za suživot još jedan primjer dezerterstva, kao da drugačije nije ni moguće, kao da pomirenje nije moguće, kao ni prepuštanje ljubavi. Taj se literarni svijet zbog toga čini mozaikom tuge i razočaranja, u kojem je Asma zapravo svojevrsni produžetak Borisovog odnosa sa sestrom, ili možda njegova neodgovarajuća proteza.
Njihova uzajamnost, Borisa i Dinke, prilično je nenaglašena tragedija koja se pri kraju romana opet ovlaš spominje i odaje naznake nepovratnosti i nemogućnosti korekcije životnih puteva tih sada potpuno drugačijih osoba. Tako taj početkom romana snažan i istaknut odnos koji seže u same početke njihove svijesti, pa sve do njihove zajedničke adolescencije, jednostavno zamre i nestane, nedorečeno i neodgovorno, dezerterski, što je možda i bila autorova namjera, no ipak ostavlja dojam mentaliteta poraza, nemogućnosti razriješenja i nedostatka protagonistove stvarne i dublje emocije.
Problem je u tomu što se to reflektira i na duhovnu notu romana, jer kao da je poruka pisca kako pomirenje tog prilično dosljednog dezerterstva i vjere ipak nije moguće, kao je sve u protagonistovu životu podriveno i osuđeno na propast. Tako se u ovom djelu zapravo sasvim paradoksalno taru kamijevske egzistencijalističke i nihilističke silnice s onima koje bismo možda mogli naći kod jednog Telećanu dragog Hamvasa (ali možda i Coelha) - silnice suštinske i zanesene duhovnosti koje bi trebale naginjati ravnoteži svijeta u pojedincu, svojevrsnom unutarnjem ekvilibrijumu koji se ovom protagonistu zapravo nikako ne događa, i koji takvo pomirenje neće doživjeti. Ono kao da u ovom romanu nije moguće, te se tu zapravo radi o jako zanimljivoj kombinaciji afirmacije istočnjačke duhovnosti, ali i odustajanja od nje, kao da ni ona ne može pobijediti to toliko snažno i mračno nezadovoljstvo ljudskog duha.
Premda ima trenutaka u romanu koji bi i mogli opovrći to kako se radi o suptilnom i minucioznom autoru koji pazi na tempo i nepotrebna zasićenja u tekstu, oni nisu toliko česti, ali ni toliko bitni. Tako pomalo nepotrebni filozofski razgovori ili na momente prezaneseni solilokviji samo podsjećaju na jednog Telećana od nekad koji je zaista znao nepotrebno zapiliti, do ovoga danas, kada se kroz te sitne zamjerke ipak prije svega pokazuje kontrast u odmjerenosti, samim time autorska zrelost i jasno raspoznatljiv spisateljski talent.
Radilo se o jeziku Gruada, kajkavštini ili dramskom jeziku, Telećan se izvrsno snalazi i u idiomu i u standardu. Tako se često može naići na nesvakidašnje riječi, arhaizme i neologizme, osim jurodivih tu su i nekmoli, sebedaran, odvajkada, kanda, zvanježivac i ostale. Često u tekstu zablistaju i zaista krasne jezične minijature, i kao što sâm autor metatekstualno kaže: ...pa se u nekome ta iskra koju si umrtvio na papiru i oživi i razgori, da bi opet utrnula u pepelu mirne savjesti i samorazumljivo tupe svakodnevice...
Raskošna jezika i prepoznatljiva stila, motivski i senzibilitetom Telećan je i dalje na svom tragu, fiksiran na njemu interesantne dijelove svijeta. Na mikro i makrorazini ovog romana njegove stare opsesije se više ili manje evociraju, ali i neke nove, i to na način koji je zaista ugodan za čitanje. Tako da u trenutku kada bismo se mogli uzaludno zapitati zašto romantizirati istočnjaštvo, ili zašto opet spominjati taj naš rat, ipak treba reći neke bitnije stvari.
Telećanov "Dezerter" je jako dobar romaneskni prvijenac čije pozitivne strane debelo pretežu, toliko da se mane možda ne bi ni trebale previše spominjati.
Dinko Telećan: "Dezerter"
Algoritam, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )