Zoran Pongrašić : Našim je piscima forma totalno nebitna stvar

MV Info : Za početak malo o naslovu vaše najnovije knjige... zašto «Hi-fi fotelja»?  

Zoran Pongrašić : Odrastao sam na rock glazbi, i još uvijek odrastam. Zapravo, budući da sam, barem statistički gledano, prevalio polovicu života, bilo bi preciznije reći da sada starim uz rock glazbu, a nadam se da ću i umiranje obaviti slušajući rock'n'roll. A skupa s rock glazbom zapalio sam se i za tzv. "visoku vjernost", iliti "high fidelity", reprodukcije zvuka s gramofonskih ploča, za što je uz dobar gramofon, dobro pojačalo i dobre zvučnike, po mom shvaćanju uživanja u rock'n'rollu potrebno imati i - udobnu sjedalicu.  

Dobru hi-fi liniju imam; nedavno je navršila 30-ti rođendan i još uvijek savršeno funkcionira; gramofonske ploče još uvijek imam, i jedino što nikada nisam imao, ispočetka zbog premalo novca a kasnije zbog pretrpanog stana; pretrpanog životno neophodnijim namještajem, knjigama, videokazetama, ženom, djecom, psima, kineskim hrčcima...; je prava hi-fi fotelja. E, ovom sam knjigom riješio taj problem. S druge strane, "Hi-fi foteljom" spojio sam dvije stvari koje volim, slušanje rock glazbe i pisanje.  

Koliko glazba i proza idu skupa?

Da ne bude nerazunijevanja, kad govorim o glazbi, govorim isključivo o rock'n'rollu. Dok pišem ili čitam, ne slušam, dok slušam, ne pišem niti čitam. No, volim dobru rock glazbu, a volim i dobru prozu, pa zašto onda to ne spojiti. Kao što je to prije mene učinio Nick Hornby u romanu "High Fidelity", ili John King u "Pankeru", ili Goran Tribuson u "Klubu obožavatelja", ili Russell Banks u romanu "Zakon kosti".

Okušali ste se u rock'n'rollu i praktično, svirajući u bendu?

O da, početkom osamdesetih (kad je pravi rock već počinjao polako umirati), bend se zvao "Kost i koža", službeno imao je četiri nastupa, od kojih je jedan odgođen zbog kiše, a jedan zbog strujnog udara, pjevačica je kasnije s "Poslednjom igrom leptira" snimila hit stvar "Dečko, ajde oladi", još kasnije nastupila je na pjesmi Eurovizije, ime joj je bilo (možda je još uvijek) Lidija, mala mršava bjelkinja s glasom velike debele crnkinje, a bas gitaru je (fenomenalno) svirao danas poznati i priznati književnik, koji mi je zabranio da mu spominjem ime. Bend naravno nije ostavio nikakav trag na hrvatskoj rock sceni, ali jest u mom životu, a pisanje rock tekstova bio je početak moje "spisateljske karijere".

Nakon zbirke priča "Nespretnih krila anđela" i romana "Četiri sprovoda i vjenčanje", ovo je treća knjiga u kojoj se bavite odnosom muškarca i žene. Zašto ta tema i što je novo u odnosu na prethodne knjige iste tematike?

Uz slušanje gramofonskih ploča s rock glazbom; i gledanje videokazeta sa snimljenim utrkama Formule 1; jedina preostala "stvar" u koju se donekle razumijem su - žene. Zato što ih, ne računajući psa, imam četiri, i zato što sam s jednom od njih u vezi skoro trideset godina, i zato što dugotrajniju vezu imam samo sa svojom hi-fi linijom. No, za razliku od svoje hi-fi linije, koju apsolutno razumijem, za svoju ženu, ni nakon svih ovih godina koliko smo skupa, to ne bih mogao reći. Barem ne s tolikom sigurnošću. Otuda ta potreba za stalnim propitkivanjem muško-ženskih, pardon, žensko-muških odnosa.

I da, naravno da pišem o stvarnim osobama; može li se uopće drugačije. "Nespretna krila anđela" pisao sam dok je naša veza; ili ako želite, veza jedne žene i jednog muškaraca; bila na početku, "Četiri sprovoda i vjenčanje" napisao sam kad je naša veza došla do kraja, a u "Hi-fi fotelji" govori se o našem odnosu nakon kraja, nakon što smo, čini mi se, oboje shvatili kako stvari stoje.

I, kako stoje?

Upravo tako kako trebaju. Dobro.

Hm, a nije li vaša životna družica ujedno i urednica vašim knjigama. Nije li to malo sklizak teren, urednica može doći u napast da bude prestroga ili preblaga, ovisno o tome kako stvari stoje?

Sviđa mi se ovo "životna družica", naročito to "družica", podsjeća me na "dražica" - ljupko mjestašce na ženskom tijelu! No, dobro. Moja životna dražica, to jest družica nije urednica samo mojim knjigama, ona je urednica više manje cijelog mog života, a to je puno skliskiji teren, zar ne. Ne znam kako je u tom trenutku stvar stajala, ali kao književna urednica bila je definitivno preblaga s mojim zadnjim romanom "Četiri sprovoda i vjenčanje", naime, nije dovoljno jako inzistirala da izbacim kojih stotinjak stranica teksta viška. Da je, i da sam je poslušao, bio bi to puno bolji roman. Naravno, i ovakav je dobar, jer ja naprosto ne pišem loše knjige.

Što se "Hi-fi fotelje" tiče, pobunila se protiv prve verzije priče «Gorenje made in Velenje», pa sam napisao drugu verziju u koju sam ubacio tu njezinu pobunu. A nakon što je pročitala cijeli tzv. rukopis, rekla je otprilike "A što se tu može, to je to".

U vašim je romanima kao neka konstanta prisutna kvartovska spika, kvart kao neki mikrokozmos, s gotovo pa tipiziranim likovima i uz dosta nostalgije. Vjerojatno već u glavi imate i iduću knjigu, barem u naznakama, hoćete li se u njoj odmaknuti od tog mikrokozmosa?

Neću se odmicati. Naprotiv. Moj mikrokozmos je jedino to nešto za što se u ovim vremenima i u ovakvom društvenom i kulturnom okruženju mogu koliko toliko čvrsto uhvatiti. Da ne postoji, ne znam s čime bih živio. Ne vjerujem ni u Boga (nažalost) ni u političare (na sreću) ni u našu nogometnu reprezentaciju (bez ičega u zagradi), a teško je biti toliki nevjernik. Srećom, postoji taj moj mikrokozmos, sastoji se ponajviše od mene, a tu je još i moja obitelj i par meni sličnih kretena.

Naprosto nemam dovoljno vremena na raspolaganju da bih napuštao svoj mikrokozmos i licemjerno se zgražao nad ozonskim rupama, ili gladnim Afrikancima, ili istrebljivanju kitova, ili brojanjem mrtvih na Haitiju. To su stvari koje ne ovise o meni, ako ih ne mogu riješiti bogovi i političari i nogometaši, kako ću ih ja? Što se pak tipiziranih likova tiče, tu ste apsolutno u pravu, ali drugačije ne može, jer svaki kvart ima iste likove koji se možda ponekad drugačije zovu. Nostalgija je skroz namjerna. Nekad sam bio mlad, lijep, zdrav i pametan, i svirao se dobar rock'n'roll, a sada bih volio da nisam ni pametan, jer je glupanima lakše.

Kažete «I da, naravno da pišem o stvarnim osobama; može li se uopće drugačije.» Biste li mogli pisati roman koji bi se odvijao negdje drugdje, u nekoj drugoj, vama manje poznatoj sredini, i koji bi više mogao proizlaziti iz glave a manje iz realiteta svakodnevice?

Naravno da bih mogao. Ako sam u gladnim vremenima početkom devedesetih (prošlog stoljeća) mogao pisati priče za govorne automate (dvije marke po kartici), i tekstove za narodnjake (nikad plaćene), onda mogu sve. U stvari, napisao sam knjigu o kakvoj pričate, zove se "Čuvari sreće" i u njoj definitivno nisu stvarne osobe, jer će se glavni junaci tek roditi, za otprilike parsto godina, i radnja se zbiva na granici svemira nekoliko, ne znam koliko (stotina? tisuća?) svjetlosnih godina udaljena od mog kvarta (iako neki koji su tu knjigu pročitali tvrde da se zbiva na ovoj Zemlji), i vi za tu knjigu niste čuli, što je sasvim logično ako se uzme u obzir da sam tzv. nevidljivi pisac, to jest autor za čije knjige nema mjesta u medijima, i samo je jedna stvar lošija od biti nevidljivi pisac, a ta je biti nevidljivi SF pisac.

Čuli jesmo al' čitali nismo, pa nam dođe na isto. Nego, u zadnje vrijeme spominju se sve više romani u kojima suvremeni muškarci, barem u literaturi, napuštaju svoje obitelji. Kakav je tu s Vama slučaj?

Iskreno, svakog dana po nekoliko puta poželim to učiniti, i svakog se dana po nekoliko puta predomislim. Jer ako si jednom imao obitelj, imat ćeš je zauvijek. Napuštanje je nemoguće. Što znači otići? Od žene i djece to se možda i može, ali od života koji si s njima proveo to nije moguće. Njega, taj život, naprosto nosiš u sebi, bez obzira jesi li još uvijek i fizički u njemu, ili si otišao, što ja znam, recimo na Novi Zeland. Pa ne može se deset, dvadeset ili trideset godina naprosto izbrisati. "Četiri sprovoda i vjenčanje" su moj odlazak od kuće koji mi je o napuštanju obitelji rekao ovo što ja sada Vama govorim.

Čini se da dosta polažete na formu, možda ponekad čak i malo previše.

Apsolutno točno. Krive su, ako je "kriv" pravi izraz, dvije stvari; prva čak i nije stvar nego je David Albahari, pisac zbog čije sam zbirke priča "Opis smrti" odlučio da i ja budem pisac, a koji je nenadmašni majstor rečenice a majstore se smije pokušati oponašati; a druga je stvar u tome da ja ne znam sadržaj, i dok ispisujem rečenicu uglavnom nemam blage veze kako će ista izgledati nakon što je zaustavim točkom, a još manje kako će izgledati ona sljedeća. Nerijetko se samome sebi čudim kako je moguće da pišem tako dobro, kad ne znam pisati.

S druge strane, našim je pak piscima (uz par izuzetaka predvođenih Milicom Lukšić) forma, pogotovo forma rečenice, totalno nebitna stvar, i da na koricama njihovih knjiga nisu različita imena, čitatelj bi pomislio kako ih je sve napisao isti čovjek. Priču zna ispričati skoro svatko, ali samo je neki znaju ispričati drugačije od drugih.

Vi i kad pišete o najtežim temama, pa tako i o vlastitom sprovodu, koristite humor. Što je za Vas humor u literaturi? A što u životu?

Mislim da "koristiti" nije najprecizniji izraz kada je moje pisanje u pitanju. Naime, kada bih u pisanju znao "koristiti" ovo i ono, dakle, namjerno u tekst ubacivati ovakve ili onakve emocije, uvjeren sam da bih bio bolji pisac nego što jesam. Mislim da ja naprosto pišem onako kakav jesam. Pretpostavljam da u mom tekstu ima humora samo zato što i ja imam tzv. smisla za humor, pa ma što to značilo. Ako bih svoje pismo morao definirati jednim izrazom, onda bih ga nazvao - razbarušenim. A budući da imam tzv. smisla za humor, volim ljude koji također imaju tzv. smisla za humor, kao što u jednakoj mjeri ne volim ljude koji ga nemaju, a kojih je nažalost barem dvostruko više.

Što se literature tiče, volim literaturu u kojoj ima humora, ali samo ako je napisana od osobe koja ima tog tzv. smisla za humor, jer je tada uz humor, ili ispod humora, prisutno još ponešto. Kao naprimjer "Tri čovjeka u čamcu", "Oklopni bataljon", "Lovac u žitu", "Trainspoting", "Sto godina samoće"... Što se opisa mog sprovoda tiče, ma koliko smiješno zvučao, to je to što želim da se uradi kad umrem. Ni više ni manje od toga.

A ako ne bude tako kako ste napisali?

Pa, bit ću mrtav, pa pretpostavljam da neću biti svjestan kako se stvar odvija, zar ne?

Pisanje za mlade/tinejdžere i pisanje za odrasle... koje su tu zapravo najbitnije razlike, ima li ih uopće ili se sve događa automatski, taj svojevrsni switch?

Prvo, nek se zna, pisanje za klince i omladince je opasno, daleko opasnije nego pisanje za odrasle i senilce, jer su klinci neumoljivi kritičari i sasut će ti u brk (pod uvjetom da nosiš brkove) sve najgore o tvojoj knjizi bez da okom trepnu, dok će si odrasli, ako im se tvoj tekst ne sviđa, složiti nasmiješenu maloumnu facu i trtljati ti nešto o zanimljivosti i napetosti i duhovitosti i o brzini čitanja, a kad se okreneš ispovraćat će ti se iza leđa.

Pisao sam za sve uzraste, od tek rođenih patuljaka, preko masturbirajućih pubertetlija, do umirovljenika s dužim penzionerskim nego li radnim stažom, i skužio sam sljedeću veliku istinu koja glasi "Ne zajebavaj se s trinaestogodišnjacima!". Dakle, za mene barem, ne postoji razlika u pisanju za tinejdžere i tzv. "odrasle", i imam sreću da sam većinu svojih tinejdžerskih romana objavio u nezavisnoj nakladničkoj kući (nešto poput indie rocka, recimo indie book), pa sam u njima mogao psovati kao i u romanima za odrasle.

Dojam je da su hrvatski nakladnici koji mahom izdaju knjige za djecu i mlade daleko bolje organizirani od ostalih nakladnika, nastupaju vrlo organizirano na sajmovima, aktivniji su... pa i kada se usporede npr. katalozi koji su se priređivali za prošlogodišnji Sajam knjiga u Frankfurtu, neusporedivo je bio bolji onak kojeg su priredili nakladnici dječje i knjiga za mlade.

Ne znam, napisao sam nekoliko romana za tzv. djecu i mlade i neki od njih su u lektiri za osnovnu školu, ali nisam nakladnik, a na sajmu knjiga sam bio samo jednom, prije par godina u Bologni, i bilo mi je strašno dosadno. No, ako vas baš zanima moje mišljenje, mislim da nakladnici za djecu i mlade naprosto taj posao vole puno više od ovih drugih nakladnika, i ne zanima ih isključivo i po svaku cijenu zarada, već vole knjigu kao takvu.

Što je s kazalištem i pisanjem scenarija za stripove, na čemu trenutno radite, ako radite?

Odigrane su mi dvije kazališne predstave, i jednom sam poslao dramski tekst na natječaj za "Marina Držića" i da imam još koji život, ili da dan traje dvostruko dulje, ili, to bilo najbolje rješenje, da mi je ravnatelj nekog kazališta stric ili barba, vjerojatno bih pisao za kazalište; ovako nema smisla. Pisanje scenarija za stripove je veselje ali i užasan napor za koji sam bio premalo plaćen pa sam prestao. Trenutno uživam u međuprostoru između dvije knjige, svježe objavljene "Hi-fi fotelje" i romana tek u mislima. Obožavam to međuvrijeme.

Kako gledate na današnju hrvatsku književnu scenu?

Uglavnom sa strane, kroz neprobojno staklo. Neprobojno za mene prema toj sceni, ne za scenu prema meni. Današnja hrvatska književna scena je popunjena grupa u vrtiću. Oni koji su se uspjeli upisati sada se mogu zajedno igrati, i u toj igri uživati, sklonjeni od bilo kakvih opasnosti, jer su u toj vrtićkoj grupi skupa i pisci i novinari i književni kritičari (često po sve troje u jednoj osobi), i čak mogu pisati loše ali o njihovom će se pisanju svejedno uvijek pisati, a oni koji se nisu uspjeli upisati nikada ni neće, i mogu pisati i dobro i odlično ali o njihovom se pisanju neće nikad ništa napisati.

Kako bi tu sebe pozicionirali?

Nisam se uspio upisati u taj vrtić. Ja sam na poziciji na kojoj pišem dobre knjige o kojima se ne govori u medijima.

Udruga Autorska kuća je svojevremeno objavila knjigu, zbornik radova "nevidljivih pisaca", autora koji smatraju da su nepravedno ignorirani u medijima i od strane književne kritike, i da u toj medijskoj podjeli karata određeni autori ne dobivaju uvijek prostor razmjerno uspješnosti svog pisanja nego nekih poznanstava i sl. Možete li to malo elaborirati?

Kao prvo, preblagi ste u postavljanju ovog pitanja. Naime, nije točno da nevidljivi pisci, kao što sam ja, prostor u medijima ne dobivaju uvijek, ne dobivaju ga nikad. Pogotovo ako su im knjige objavljene kod indie book nakladnika. Drugo, ja sam urednik knjige koju ste spomenuli "Nevidljiva proza", i to je jedna od najboljih stvari koje sam do sada u životu napravio, i tu se zbio mali paradoks (paradoksić dakle) da su odjednom svi htjeli napisati ili reći ili prodiskutirati ponešto o nevidljivim piscima. A onda se stvar vratila na normalu, vrtić je ponovno preuzeo svu medijsku pažnju, a nevidljivima nije ostalo ništa.

Treće, pa i vama to mora biti poznato, u Hrvatskoj nema pravih književnih kritičara, ili ako ih ima onda su jednako nevidljivi kao i nevidljivi pisci. Četvrto, također to znate, veliki nakladnici plaćaju književne prikaze u novinama, a i urednici kulture su ti koji moraju prodati novine pa od "svojih" kritičara-plaćenika zahtjevaju da pišu samo o (već) poznatim piscima. Peto, ja zapravo pizdim (slobodno promijeniti izraz) bezveze, jer tko uopće čita književne prikaze osim nas koji se bavimo tom nekakvom književnošću. Hrvati rubriku "Kultura" naprosto preskaču, čak su im i osmrtnice zanimljivije. Treba biti svjestan sustava vrijednosti u ovoj državi. Crkva, politika, nogomet, estrada... Koja književnost.

Ja sam sretan pisac jer imam svoju publiku, klub obožavatelja kojeg čini pet-šest ljudi (na ovom se mjestu iskreno smijem) koji me vole čitati. Ne kažem da ne bih volio, recimo na tjedan dana, biti Miljenko Jergović, ili Zoran Ferić, ili Ante Tomić (zato što se kuži u rock glazbu i zato što je visok) pa da osjetim kako to zapravo izgleda biti književna faca, ali ipak bih radije u bolidu Formule 1 odvozio krug po Spa-Franchorchamps, ili sa Stonsima otprašio "It's only Rock and Roll".

Vjerojatno je želja/ideal svakog pisca da može živjeti od svog pisanja. Koliko ste se uspjeli približiti tom idealu?

Po tom pitanju imao sam ovakve želje: 1. biti bogat i slavan, 2. biti samo slavan, 3. biti samo bogat, 4. biti visok i plavokos. Dok sam pisao scenarij za TV seriju "Bumerang TV" taj sam ideal iz vašeg pitanja čak i prešišao (tristo eura po epizodi za koju mi je trebalo najviše tri dana), ali producenti su mi previše prčakli po tekstu i moj ego to nije mogao podnijeti, pa sam odustao. Nije sve u lovi. Mislim, devedeset pet posto toga vjerojatno jest u lovi, ali to nije sve, zar ne?

Sada imam samo jednu želju - dobiti Nobelovu nagradu za knjževnost.