Lovro Škopljanac : Nema teksta kojeg ne vrijedi pročitati do kraja

Prisjećanje na književnost u snažnoj je vezi s tipom osobe. Nije nešto što ovisi o eksternim faktorima, nego isključio o strukturi osobe i načinu na koji ta osoba uopće doživljava svijet oko sebe, pa zatim i pamti. Čitatelj je, kako kaže  Michel de Certeau,  jedna vrsta krivolovca u tekstu – uzima ono što mu se sviđa i to potajno odnosi.

*
Lovru Škopljanca prvi put u životu sreo sam slučajno, na vrhu nebodera, visoko iznad grada, odakle se plavi zagrebački tramvaji mogu promatrati iz ptičje perspektive – na Zagreb Eye vidikovcu, prilikom otvaranja ovogodišnjeg izdanja Festivala europske kratke priče. Ponovio sam tom prigodom riječi koje sam mu bio napisao nekoliko dana prije našeg slučajnog susreta, da mi je njegova knjiga "Književnost kao prisjećanje" otvorila nove vidike i demonstrirala zanimljive perspektive i pristup književnosti i čitateljima. Ono što je znanstvenom stručnošću i entuzijazmom pokazao u svojoj knjizi, Lovro Škopljanac potvrdio je i u razgovoru koji smo vodili (a koji će vam, nakon što ga pročitate, približiti autorova razmišljanja i interese, ali i na poseban način pojasniti ne samo druge čitatelje, nego i vas same): nema straha za knjigu i čitanje.

Simboličnih 99% neprofesionalaca

Marijo Glavaš: U travnju 2014. godine, kao dio biblioteke "Razotkrivanja" Naklade Ljevak, objavljena je tvoja knjiga "Književnost kao prisjećanje", s podnaslovom "Što pamte čitatelji". Zbog čega si odlučio pisati o književnosti u kontekstu pamćenja? 

Lovro Škopljanac: Da bi se dovela u pravi kontekst odluka o pisanju moje knjige "Književnost kao prisjećanje" treba reći na prvom mjestu da se radi zapravo o minimalno prerađenoj doktorskoj disertaciji koju sam započeo izrađivati 2009. godine kao doktorand na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i koju sam završio otprilike godinu dana prije objavljivanja knjige (na Dan žena 2013. godine obranio sam doktorat).

Ono što me potaklo da pišem disertaciju, osim, dakako, formalnih uvjeta koje moram zadovoljiti kao (trenutno) viši asistent na Odsjeku za komparativnu književnost, bila je "praznina", određena teorijska praznina koju sam uočio prilikom svojih istraživanja o temi kojoj bih se mogao posvetiti u doktorskoj disertaciji, budući da ona zahtjeva jedan konkretan doprinos znanosti htio sam istražiti na neki način nešto novo. I to nešto novo u ovom slučaju pokazalo se da je nužno osmisliti ne samo na razini teorije, odnosno promišljanja toga što neprofesionalnim čitateljima znači pamćenje književnosti, nego i na razini prakse, na razini konkretne metodologije kojom se takvo nešto može ispitati.

Dakle, razlog zbog kojeg sam odlučio pisati o književnosti u kontekstu pamćenja jest što u literaturi nisam našao odgovor na pitanje što o književnosti misli (provjereno), kako književnost pamti, kako se prema književnosti odnosi većina čitatelja, neprofesionalnih čitatelja, po mojoj procjeni simboličnih (barem) devedeset i devet posto.

Pojasni molim te sintagmu "neprofesionalni čitatelj". Zbog čega su upravo "oni" u središtu istraživanja koje si izvršio?

Sintagma "neprofesionalni čitatelj" je za mene vrlo jednostavno odrediva kao dihotomija u odnosu na profesionalne čitatelje. Profesionalni čitatelji imaju u mojem radu to pozitivno određenje, naravno, ne u nekom moralnom ili vrijednosnom smislu, nego isključivo zbog toga što se oni bave poslom koji profesionalno od njih zahtjeva da svakodnevno čitaju književne tekstove. Dakle, profesionalni čitatelj je onaj kojem profesija kojom se trenutno bavi zahtjeva konstantno čitanje književnih tekstova.

Na prvom mjestu to bi bili autori – autori čitaju tuđe književne tekstove da bi napisali svoje, zatim prevoditelji, kritičari, nakladnici, lektori, nastavnici književnosti: svi oni kojima je u opisu radnog mjesta da o književnosti mogu govoriti na profesionalan način. To ne podrazumijeva nužno stručan način, recimo netko tko nema formalno obrazovanje, ali sebe smatra zaljubljenikom i primjerice privatno se bavi pisanjem bloga o književnosti ušao bi u tu moju definiciju profesionalnog čitatelja.

Druga komponenta definicije profesionalnog, odnosno neprofesionalnog čitatelja, s ovim se imaginarnim primjerom blogera, tu dobro vidi. Naime, neprofesionalni čitatelj (iako to nije primarno u definiciji, ali na neki način proizlazi iz nje) nema uvriježenog i institucionalnog načina da izrazi svoje mišljenje, svoje stavove o književnosti. Postoje, recimo, neformalna udruženja ljubitelja čitanja poput čitateljskih klubova, ali oni su obično, u najvećem broju slučajeva, privatni, ili poluprivatni, zatvoreni za javnost.

S druge strane, profesionalni čitatelji svoje stavove, svoja uvjerenja, svoja prisjećanja na književnost izriču javno. Pisci to čine objavom svojih tekstova, prevoditelji također, kritičari, recimo, ili nastavnici književnosti pišu kritičke, teorijske, povijesne tekstove o književnim tekstovima i na taj način su oni dostupni javnosti. Neprofesionalni čitatelji, s druge strane, ne. I baš zato su oni u središtu istraživanja koje sam proveo, jer cilj mog istraživanja bio je da se neprofesionalnim čitateljima pokuša dati glas i da se to potkrijepi konkretnim uvidima s terena.

Terenski rad i rezultati

Na koji način i gdje si proveo istraživanje? Koliko dugo je trajalo?

Istraživanje sam proveo tijekom dvije i pol godine u terenskom smislu, s tim da se manji dio odnosio na sam rad na terenu. Koristim ovdje etnografski termin po kojem, pogotovo u zadnjih dva do tri desetljeća, kako kaže jedan etnograf, "teren biva svugdje". Ne radi se više o terenu u smislu klasičnog etnografskog odlaska u neko pleme/skupinu drukčije civilizacije, nego je teren bio domicilni. 

Prvenstveno su to bile knjižnice grada Zagreba (pet-šest knjižnica) u kojima sam, u dogovoru s vrlo susretljivim djelatnicima, dobio priliku boraviti u blizini pulta za posuđivanje i tamo, uz preporuku osoblja koje je radilo za pultom, se predstavljao korisnicima knjižnice koji su došli posuditi ili vratiti knjige s kratkom rečenicom o tome da radim istraživanje za potrebu doktorske disertacije i da bih volio intervjuirati korisnike o tome što pamte iz knjige koju su pročitali. Konkretno, bilo je to otprilike mjesec i pol u ljeto 2011. 

Otprilike trećina korisnika knjižnice je pristala malo detaljnije upustiti se u temu, a nakon što su saznali što bi točno uključivao taj intervju, onda je otprilike polovina od tog broja pristala. Još nekoliko manjih ciljanih grupa (kažem ciljanih, jer su se odnosile na dobne skupine) sam dobio u jednoj instituciji poluzatvorenog tipa (domu umirovljenik), u jednom znanstvenom institutu i na fakultetu. 

Način na koji sam proveo istraživanje je polustrukturirani intervju koji je zamišljen s pet cjelina pitanja, pet načelnih pitanja i setom potpitanja u svakoj od tih cjelina koje su postavljene svim ispitanicima. Polustrukturiranost intervjua je u tome što pitanja nisu morala slijediti jedno za drugim i nisu sva potpitanja morala biti postavljena (ako bih procijenio da je ispitanik tijekom razgovora već na neki način na neka od tih potpitanja ili pitanja odgovorio). 

Možeš li prokomentirati rezultate/zaključke?

Rezultati i zaključci u slučaju mojeg istraživanja su tentativni – nisu nešto što bi se moglo postaviti kao uopćivo na čitavu čitateljsku populaciju. Oni su indikativni, a ne reprezentativni.

Tri su skupine rezultata i zaključaka koje bih izdvojio. Prva je da su potvrđeni neki uvidi sociologije književnosti i terenskih ispitivanja kakva već postoje i najčešće se provode u sklopu anketa i u tu skupinu upada niz činjenica. Recimo, u mojem istraživanju, koje je provedeno nasumice, bilo je više ispitanica nego ispitanika, što je u skladu s već zamijećenim rezultatima na svjetskoj, na europskoj, pa tako i na hrvatskoj razini da žene više čitaju. U mome istraživanju dvije trećine ispitanica bile su žene. Pokazalo se i, doduše anegdotalno jer nisam ovdje vodio strogu statistiku, ali sasvim sigurno točno, da obrazovaniji ljudi više čitaju. U tom smislu nije bilo nekih iznenađenja. No, nažalost, u mom istraživanju nije sudjelovao nitko tko bi imao nižu stručnu spremu – na takve ispitanike, koji bi bili voljni razgovarati, nisam naišao. Samo srednja i visoka stručna sprema.

Drugi set zaključaka koje iznosim u istraživanju odnosi se na frekvenciju, u smislu što se najčešće pojavljuje od književnih tekstova. Pokazalo se da se najbolje pamte književni tekstovi koje načelno možemo nazvati književnim kanonom. Samo kad kažem nekoliko imena koja su na vrhu po broju spomena mislim da će sve biti jasnije, dakle to su: Dostojevski, Tolstoj, Krleža, Andrić, Flaubert i tako dalje. Tolkien je, recimo, poprilično visoko na toj listi, ali on je već autor kojeg se u posljednjih nekoliko godina sve sigurnije počinje smatrati kanonskim autorom. Suvremenih je autora tu mnogo manje, što je ne nužno razumljivo, odnosno u psihološkim terminima izgleda da se pokazao efekt "prvenstva", a ne efekt recentnosti, odnosno pokazalo se da se ono što se čitalo ranije i čemu su se čitatelji češće vraćali i bolje pamti. Još jedan primjer što se tiče frekventnosti rezultata bilo bi da se bolje pamte naslovi koji su se čitali u određenoj životnoj dobi, negdje između petnaeste i dvadesetpete godine, u formativnim godinama, što je konzistentno s nekim nalazima psihologije koji upravo u to doba života smještaju većinu važnih sjećanja.

Treći skup zaključaka je skup zaključaka koje ja iznosim u maštovito nazvanom poglavlju "Zaključak". Naime, uočio sam da dosta često se (u 83 od 90 mojih ispitanika, da budem precizan) na kraju razgovora može uočiti određeni obrazac u tekstovima koje su ispitanici navodili i način na koji su o njima govorili. Primjerice, tekstovi u kojima su svi junaci fikcionalne proze bili likovi na rubu društva. Ili, recimo, obrazac po kojem netko izrazito preferira tekstove koji imaju visok udio povijesti. Dakle, pojavljivao se određeni obrazac koji je meni kao stručnjaku za književnost bilo relativno lako prepoznati, pa bih na kraju razgovora zapitao ispitanike smatraju li da je taj obrazac relevantan. Ponekad bi potvrdili, ponekad bi negirali, ponekad bi se dosta i iznenadili i nisu znali što bi rekli, ali meni je taj treći skup zaključaka bio dosta zanimljiv, jer mi se čini da govor o književnosti dosta govori zapravo o osobi.

Mislim, dakle, da je prisjećanje na književnost, kako su pokazali neki autori, poput Normana Hollanda koji je to uradio na psihonalitički način, u snažnoj vezi s tipom osobe. Znači, nije nešto što ovisi o eksternim faktorima, nego isključio o strukturi osobe i načinu na koji ta osoba uopće doživljava svijet oko sebe, pa zatim i pamti.

Emocionalna struktura sjećanja

Jesu li ti rezultati ispitivanja provedenoga nad čitateljskom "tihom većinom" dali nove smjernice i/ili otvorili nova pitanja?

Upravo spomenuti treći set zaključaka, koji su zapravo više pretpostavke koje će se možda realizirati ili pokazati netočnima u nekom sljedećem istraživanju, ali za kraj intervjua kojeg sam sa svakim vodio dao mi je dosta zanimljiv povod da se i dalje time bavim, da pokušam uvidjeti ako se ikako može povezati određena psihološka karakterizacija sa načinom na koji se netko prisjeća književnog teksta.

A s tim u vezi dodao bih još jednu stvar, nešto što sam shvatio tek kad sam završio i s disertacijom i obranom, prilikom prilagođavanja disertacije za knjigu: pokazalo se da niti jedno od prisjećanja na književnost ispitanicima nije bilo mrsko. Dapače, izgledalo mi je pritom, što se može čuti i na snimkama, da se tome vesele ili da su u najmanju ruku neutralni, iako su se prisjećali vlastitih emocija koje su bile negativne, primjerice plača ili nervoze ili zgražanja nad postupcima likova ili pripovjedača, ili lirskoga "ja" u tekstu, ali prisjećanja na to su se činila kao nešto prilično pozitivno.

U tom smislu me zanima pitanje: "što je sa emocionalnom strukturom sjećanja. Prisjećanja su emocionalno obojena – jesu li ona u korelaciji s osjećajima u tekstu i da li to dovodi do boljeg ili slabijeg pamćenja (neke vrste potiskivanja)?"

Obrasci preoblikovanja

U kojoj mjeri se "pročitano" u sjećanju preoblikuje u "osobno"? Jesu li u istraživanju uočeni neki obrasci?

Ono što svima prvo padne na pamet u takvom istraživanju kad se govori o osobnom, a to je identifikacija, u mojem istraživanju nije prepoznato. Ne može se ni opovrgnuti, ali u relativno malo je slučajeva bilo uočeno – bilo implicitno ili eksplicitno (mislim da se radi o pet ili šest primjera, što je mali postotak u odnosu na 90 ispitanika). Čini se ipak da prisjećanje na književne tekstove prvenstveno ovisi o jednoj vrsti vrlo indirektnog pamćenja, dakle slabog pamćenja. Malo je ispitanika moglo iole precizno prisjetiti se književnog teksta na čemu bi se onda moglo iščitavati preoblikovanje književnog u osobno. A to je upravo i odlika neprofesionalnih čitatelja – oni ne bivaju u odnosu sa tekstom čitavo vrijeme, tekst im nije prezentan, za razliku od profesionalnih čitatelja koji svaki put kad pišu ili govore o tekstu imaju ga pred sobom.

Budući profiteri

Bi li bilo korisno sustavno provoditi istraživanje književnosti u okvirima čitateljskog pamćenja? Kome mogu biti korisni rezultati takvog istraživanja?

Bilo bi korisno za određene svrhe i za određene skupine proučavati što je zapamćeno (a ne usvojeno, tu razliku treba snažno naglasiti). Primarno, bili bi to nastavnici i svi oni koji se bave obrazovanjem kroz književnost. Ako su sjećanja na ono što se pročitalo vrlo brzo isparila, onda treba mijenjati ili način na koji se o tome predaje, ili same književne tekstove. Jer ako postoji, kao što kaže psiholog Victor Nell, ludičko čitanje, ako postoji čitanje bez napora, ako je pravi izbor knjige, da će sjećanje itekako ostati i da će se na njih moći prisjećati.

Isto tako sociolozi književnosti i oni koji se bave etnografijom čitanja mogu iz toga sustavnog praćenja profitirati, jer među ostalim pokazalo bi kako se mijenjaju čitalačke navike, kakvo je stanje književnosti u društvu, a korisnost može biti primjetna i za nakladnike i za one koji se bave književnošću na način da od njezinog izdavanja žive.

Čitatelji krivolovci

Koliko je za cjelovito čitateljsko iskustvo važno stručno i relevantno obrazovanje?

Ovo pitanje izlazi iz okvira mojeg istraživanja, ali poučen onim što sam vidio, mislim da su dvije kategorije, stručno i neprofesionalno čitanje, zapravo malo povezane. Stručno i relevantno obrazovanje omogućit će koherentno prisjećanje, prisjećanje na dijelove teksta koje se smatra važnima da bi se donijelo stručno mišljenje i kritički sud recimo, ali neće biti važne za nekoga da ima živo i jasno sjećanje na književni tekst, što je u interesu svakome tko se književnošću bavi, počevši s piscima. Ukratko, stručno i relevantno obrazovanje je važno da bi se uspostavio temelj prisjećanja i cjelovitog čitateljskog iskustva, ali za sve više od toga nije osobito važno, naravno uz minimum čitateljske kompetencije u smislu savladavanja teksta.

Kako komentiraš Barthesovu: "kritičar se ni u kojem pogledu ne može staviti na mjesto čitatelja"?

Ovaj Bartesov diktum može se dovesti u vezu s onim što on naziva potvrdno pisanje – pisanje koje se mora na taj način izvesti da bi bilo profesionalno, da bi o nečemu govorilo, da bi izricalo neki sud, a da se ne bi svodilo samo na razinu sjećanja i neke vrste užitka u tekstu, nego da se o tekstu mora dati neka informacija. I to je razlika između kritičara i čitatelja, tako da se s Barthesom potpuno slažem.

Jer čitatelj, kad se prisjeća književnog teksta, ne čini to da bi iz njega izvukao neku informaciju, za što se pamćenje obično, kad se radi o tekstu i koristi (neki telefonski broj, nečije ime, ili korisni podatak koji se može primijeniti u poslu), nego knjiženi tekst se pamti i njega se prisjeća na estetski način, dakle da nema svrhu. I u tom smislu apsolutno se slažem, kritičar se ne može zamijeniti s čitateljem budući da prvi traži i stvara informacije, a drugi je, kako kaže Michel de Certeau, jedna vrsta krivolovca u tekstu – uzima ono što mu se sviđa i to potajno odnosi.

Eferentno i inferentno

Kakva je tvoja čitateljska pozicija?

Moja čitateljska pozcija može se vrlo jednostavno definirati s obzirom na termine o kojima sam do sada govorio. Ona je pozicija profesionalnog i stručnog čitatelja sa svojim područjima u kojima sam stručniji nego u nekim drugim: poredbena povijest hrvatske književnosti, engleska književnost, japanska književnost, epska književnost – to su neka područja u kojima se osjećam stručniji.

Isto tako, mislim da se iz te pozicije ne može izaći. Može se dakako čitati ludički, čitati bez gotovo bilo kakvog primjetnog napora, ali stručna optika čitavo vrijeme je aktivna, što je donekle i povlaštena pozicija, zbog toga što se radi o poslu, profesionalnom čitanju koje donosi veliku dozu zadovoljstva i uvijek se može na neki način iskoristiti.

Nema, općenito, teksta kojeg ne vrijedi pročitati do kraja, a pogotovo to vrijedi za profesionalnog čitatelja.

Uživaš li podjednako u stručnoj literaturi i u beletristici?

Da, ukoliko se radi o vrijednim tekstovima. Postoje dvije vrste čitanja koje se ponekad postuliraju u stručnoj literaturi: eferentno i inferentno. Eferentno čitanje je ono koje ide za izvlačenjem informacije iz teksta. To je stav prema čitanju. To je stav prema čitanju kakav se zahtijeva ponekad na ispitima iz književnosti, ali i kakav apsolutno uvijek prati čitanje bilo kakve stručne literature: želi se izvući, prepoznati informacija iz teksta, da se rekonstruira i kao takva zabilježi, uz, naravno, moguće kritike i komentare te informacije.

Beletristika bi podrazumijevala, iako ne nužno, inferentno čitanje, čitanje u kojem se samo sklapaju inferencije, u kojem se jedan tijek misli nadomješta drugim i nema obveza za eferencijom. Stručna literatura, dakako, zahtjeva eferentno čitanje.

Nisam jedan od onih koji mogu čitati inferentno, samo kroz misli autora, jer mislim da tome doista i ne služi, a beletristiku, zbog spomenute profesionalne optike, mogu istodobno čitati i eferentno i inferentno, što je u svakom slučaju prednost. I uživam podjednako i u jednom i u drugom, pogotovo ako se radi o tekstu koji nudi mnogo i za eferenciju i za inferenciju.

Petsto godina ravnoteže

Mijenja li vrijeme (tehnologija, napredak, ...) čitatelje i njihov odnos prema čitanju i književnosti?

Svakako. Tehnologija i napredak mijenjaju odnos prema književnosti i to, čini se, na gore. Budući da istraživanja koja zasad imamo u stručnoj literaturi govore o tome da je dosadašnji način čitanja s knjigom kao fizičkim predmetom koji ima naglašene tri dimenzije, koji se razlikuje od predmeta do predmeta (nijedna knjiga nije ista, dok će čitač ili ekran računala biti uvijek jednaki) ta vrsta čitanja se pokazala dosad, od svih povijesnih razvoja koje smo imali, optimalnom. Dovoljna količina svjetla, trodimenzionalna knjiga sa dovoljno velikim slovima i tome slično pokazala se boljom nego ono što nam donosi napredak tehnologije.

Spomenut ću samo jedno istraživanje među izraelskim studentima koje je provedeno nedavno, gdje su ti isti studenti zamoljeni da određenu literaturu čitaju u starom i novom formatu, na papirima i knjigama i na računalima. Svi studenti su izabrani jer su za sebe tvrdili da bolje čitaju i razumijevaju tekstove u elektronskom obliku – jer ih mogu pretraživati, jer se brže mogu u njima snalaziti i slično. Nakon što su im dani materijali u papirnatom i digitalnom obliku provedena su istraživanja o tome kako su baratali tim tekstovima, što su iz njih zapamtili i slično i pokazalo se konzistentno bez iznimke da su bolje radili s tekstovima koji su bili u analognom formatu, unatoč tome što su sami za sebe mislili da se bolje snalaze u digitalnom formatu.

To jasno pokazuje da tehnologija ne mora nužno donijeti mnogo čitateljima i njihovom odnosu prema književnosti. Dapače, može ga na neki način i izbaciti iz dosadašnje ravnoteže koja traje barem proteklih petstotinjak godina. U razdoblju u kojem se nalazimo nastupaju velike promjene i nisam siguran da će biti na bolje jer se i neki načini pisanja, kao što su hipertekstualnost u smislu pojavnosti u digitalnom obliku zasada ne pokazuju obećavajućima.

Može li se čitatelje (današnjice) podijeliti na dobre i loše čitatelje?

Čitatelji današnjice mislim da se ne mogu podijeliti na dobre i loše čitatelje jer osim upitnosti tog termina u moralnome smislu, to i moje istraživanje pokazuje, nema neke konzistentne odrednice (barem je ja nisam uočio) po kojoj bi se čitanje kvalitativno razlikovalo. Postoje samo oni koji dobro i loše pamte i (ukoliko nije prisutno neko fizičko oštećenje koje ne dopušta uspješno pamćenje, poput amnezije) ljudi koji pamte se dobrim dijelom mogu podijeliti na one koji se više koncentriraju prilikom upamćivanja, prilikom kodiranja neke činjenice i one koji se manje koncentriraju.

To je razlika zbog kojeg gotovo isključivo neki ljudi, tu mogu i sebe ubrojiti, pamte slabije imena drugih ljudi s kojima su se upoznali. Jednostavno nisu bili koncentrirani. Isto vrijedi i za književno čitanje i tu će se kvaliteta njihovog čitateljskog iskustva dosta razlikovati.

Nema straha

Koji su izazovi pred znanstvenicima, a koji pred piscima u kontekstu književnosti, dopiranja do (ciljane) publike i sprječavanja pada interesa za knjigama i čitanjem?

To je izazov koji treba sagledati u širem društvenom kontekstu, mijene jedne vrste provođenja slobodnog vremena u kontekstu svih ostalih oblika dokolice koji se pred moderno društvo postavljaju. Govorim ovdje namjerno isključivo o neprofesionalnim čitateljima jer profesionalnim čitateljima čitanje nije dokolica, nije slobodno vrijeme, nego posao. Pa i kad se čita nešto što nije za posao mislim da se to može i te kako iskoristiti.

Mislim da pisci i znanstvenici ne mogu učiniti mnogo u smislu da odgovore na taj izazov. Pad interesa za knjigama i čitanjem (ukoliko on kao problem i postoji) u smislu društvenog razvoja donijet će neke dobre stvari, ali i neke loše stvari. Dakle, u konačnici, ako taj pad bude i vrlo velik, neće se mnogo promijeniti. Ali postoji određena zadaća da se on dokumentira.

Sasvim sam uvjeren da će čitanje i književnost uvijek imati publiku, koja će biti u postotku možda nešto manja nego što je bila u dvadesetom stoljeću kad je, čini mi se, dosegla svoj vrhunac, ali bit će postojana. Možda zvuči previše jednostavno, ali ja bih to postavio ovako: oni koji čitaju – čitaju, oni koji ne čitaju – ne čitaju. Dakle, oni koji vole čitati uvijek će to činiti i uvijek će naći vremena, a oni koji to ne vide kao nešto čime mogu korisno ispuniti svoje vrijeme neće čitati, makar im se ponude optimalni uvjeti.

Za pisce će uvijek biti publike, u tom smislu i za znanstvenike će uvijek biti mogućnosti istraživati književnosti, ali u vremenu koje nam slijedi, u smanjenom obliku nego u dvadesetom stoljeću kada je interes za književnost dosegao vrhunac.

Nepovezanost komponenti sustava

Djelatnik si Filozofskog fakulteta u Zagrebu: kako gledaš na postojeći obrazovni sustav?

Postojeći obrazovni sustav ne mogu komentirati kompetentno u njegovoj cjelini. Mogu komentirati onaj dio koji se odnosi na humanistiku, točnije na književnost i rekao bih da možemo njime biti relativno zadovoljni. Ali isto tako mislim da bismo mogli biti mnogo zadovoljniji kada bi se komponente tog obrazovnog sustava više povezale: kada bi osnovno, srednje i visoko školstvo bili u povezanijem vidu suradnje i kada bi se uvidi iz visokog školstva brže i lakše pretakali u druge vidove obrazovanja. To je jedan izazov koji nas čeka kao društvo: da se recimo udžbenici iz biologije brzo mijenjaju, ili da se spoznaje o povijesti ili književnoj povijesti spremnije dovode u pitanje i u nastavnim pomagalima kao što se to čini (kad se čini) na profesionalnoj razini, na najvišoj razini koju imamo, a ta je sveučilište.

Ukratko, obrazovni sustav je relativno dobar, ali i poprilično zatvoren u svojim različitim hijerarhijskim razinama i među instancama tog sustava postoje dosta velike razlike, ne toliko u kompetencijama koje se traže, nego u spremnosti da se naučava stvari koje su u danom trenutku relevantne.

Je li program na Filozofskom fakultetu dovoljno kvalitetan i zanimljiv studentima i izazovan djelatnicima?

Što se tiče djelatnika, morao bi biti budući da ga oni kreiraju. Upravo za razliku od ovoga što sam upravo govorio, od srednjih i osnovnih razina obrazovanja gdje se program piše drugdje i onda je na nastavnicima da ga provode uz određeni stupanj slobode. Na Filozofskom fakultetu pogotovo, program ovisi upravo o djelatnicima koji bi ga morali izrađivati u dosluhu i skladu sa onime što studentima treba u smislu kvalitetnog obrazovanja, ali ne onoga što im je nužno zanimljivo, jer mislim da su to u studentskoj percepciji dvije različite kategorije: zanimljivo je ono što je neobično, kao i u književnim tekstovima, dok je kvalitetno ono što će (govorim u kontekstu svoga istraživanja) upamtiti i daleko nakon predavanja i ispita.

Prema tome, kao djelatnik mislim da je program dovoljno kvalitetan jer mislim da je fakultet dovoljno kvalitetan. A iz studentskog stajališta ne mogu govoriti, ali mislim da je zanimljiv utoliko ukoliko studenti redovito izvršavaju svoje obveze – to pokazuje određenu privlačnost kolegija i programa.

Koliko su studenti s kojima dolaziš u kontakt zainteresirani za istraživanja i književni program/život i izvan institucije u kojoj se obrazuju?

Relativno su zainteresirani, što je u mojem kontekstu, nastavnika koji dolazi uglavnom u kontakt sa studentima komparativne književnosti i očekivano. Predajem isto tako ove godine honorarno na Akademiji dramske umjetnosti i oni su dakako zainteresirani za umjetnički život i program izvan institucije u kojoj se obrazuju: studenti glume za glumu, studenti režije za film, odnosno za kazališnu ili filmsku režiju, studenti produkcije za produkciju i tome slično. Tako da, mislim da je ovo pitanje relativno tautološko, ali mogu na njega odgovoriti i terenskim radom jer ih susrećem na takvim manifestacijama kada se održavaju i u tom smislu siguran sam da su zainteresirani.

Ljubav i kompetencije

U posljednje vrijeme nerijetko slušam komentare o "neisplativosti" i "besmislu" dugogodišnjeg obrazovanja. Vjeruješ li da tvoja i nove generacije nose dovoljno entuzijazma potrebnog da oni koji uče naposljetku i zavole znanje i za njega budu nagrađeni?

Moja i generacija koje dolaze imaju ono što je potrebno da uče i zavole znanje i za njega budu nagrađeni, ali ne mislim nužno da ih ka tom cilju vodi entuzijazam. Zapravo, mislim da ih, moju i generacije koje dolaze, vodi ideja koja nije u skladu sa Humboldtovskom idejom sveučilišta o znanju kao samom sebi svrhom, nego o znanju kao izražavanju određene kompetencije kojom se onda, u društvu u kojem živimo i kakvo sve više postaje, možemo legitimirati.

Naime, kad govorim o takvom društvu mislim da je ono izgrađeno sve više na visokoj specijalizaciji znanja. Sve je manje onih koji su slabo ili nikako obrazovani, idemo (makar svi i ne težili) ka svijetu vrlo obrazovanih pojedinaca, što uključuje dakako i specijalizaciju. Renesansna ideja o podjednakom vladanju različitih tipova znanja (koja i jest u podlozi sve-učilišta) sve više se gubi, a moja i nove generacije uglavnom se vode potrebom za stjecanjem određene kompetencije koja može biti uvjetovana i ljubavlju i znanjem zbog samoga znanja i željom za društvenim statusom i potrebom za prepoznavanjem i željom za što boljim radnim mjestom i slično. 

Mislim da dugogodišnje i mukotrpno stjecanje znanja nije upitno, dapače, bit će ga sve više, ali ne iz istih razloga, iz određene bezuvjetne ljubavi prema znanju.

Konji i ideali

Što tebe pokreće i daje ti energiju, volju za novi dan u svijetu obrazovanja i znanosti?

Dva su samo kratka odgovora koje na to mogu dati. Jedno je rad sa studentima: izrazito je zadovoljavajuće kada se može u radu sa studentima nešto drugima, a i sebi ponekad objasniti i pogotovo ono što čujem od starijih kolega, kada predajete po dvadeset, trideset ili više godina, onda možete u radu tih istih studenata kasnije vidjeti kako je proklijalo, da se metaforički izrazim, sjeme koje ste vi možda na nekom predavanju posadili, usadili interes za određenom temom ili određenim problemom koji su onda ti studenti uspješno u kasnijem profesionalnom životu počeli rješavati, počeli o njemu razmišljati.

Drugi dio odgovora bio bi ono o čemu smo malo prije govorili: volja i želja za znanjem i stjecanjem i usavršavanjem kompetencija.

Aktivan si i kao volonter: što te privuklo toj vrsti djelovanja?

Da pojasnim: volontiram u terapijskom jahanju. To je važno zato što se ono po definiciji održava u prirodi. I upravo me želja za boravkom u prirodi, a da pritom budem i koristan koliko je moguće, privukla toj vrsti volontiranja i u tome me i održava. Kao netko tko je profesionalni čitatelj i tko mnogo vremena provodi sjedeći, izrazito mi je važno da za sebe mogu učiniti nešto u tom smislu da boravim u prirodi, a da to nije nužno neki sport koji jest možda više koristan za tijelo i za dušu, ali nije za druge. A ovaj altruistični impuls mislim da je nešto što je bolje u današnjem društvu staviti na prvo mjesto, prije zadovoljavanja vlastitih, hedonističkih impulsa, jer oni se i vrlo lako mogu zadovoljiti danas sveprisutnom dostupnošću načina da se to učini.

Ima li danas smisla vjerovati i boriti se za ideale?

Ne mislim da ima smisla vjerovati. Ima smisla boriti se za ideale, ali nema smisla vjerovati, nego jednostavno biti u njih siguran. Ako netko nije siguran u ideal, onda se nema smisla za njega boriti.

U tom kontekstu, u čemu vidiš važnost knjige i čitanja?

Važnost knjige i čitanja u tom kontekstu vidim u tome da oni koji čitaju, koji pišu, oni koji su na bilo koji način uključeni u stvaranje i recepciju književnosti budu sigurni da je to što čine za njih bitno. Postoji jedna zanimljivost u istraživanjima čitanja u slobodnom vremenu koje pokazuje da se među bolje obrazovanima čitanje kao način ispunjenja slobodnog vremena vidi kao nešto pozitivno, dok se među slabije obrazovanima čitanje u slobodnom vremenu vidi kao prezrena aktivnost, kao neka vrsta gubitka vremena. E sad, zašto to spominjem: mislim da se tu dobro vidi da netko tko čita mora biti siguran da to što radi, ili netko tko piše mora biti siguran (najčešće pisci i jesu takvi, pogotovo kada bivaju prepoznati) da to što čini biva za njega smisleno, dobro, zabavno, što god – dakle koji god razlog, ali treba biti u to siguran. Kao i ideali – ne vjerovati pa se za njih boriti, nego biti siguran, pa čitati, baviti se književnošću...

U tome vidim važnost knjige i čitanja, u sigurnosti koju pruža to iskustvo koje izvodi iz vlastite pozicije: čitanje izrazito učvršćuje vlastitu poziciju jer omogućuje čitatelju ili piscu da se stavi u neke druge pozicije, u pozicije drugih pripovjedača, drugih lirskih subjekata, drugih fikcionalnih likova i slično, i time učvršćuje sebe samoga i način na koji provodi i raspolaže vlastitim vremenom. 

***

Lovro Škopljanac rođen je u Zagrebu 1984. godine, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje te 2003. godine upisao Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je na četverogodišnjem studiju komparativne književnosti te engleskog jezika i književnosti 2007. godine. Sljedeće godine diplomirao je i na trogodišnjem studiju japanskog jezika i kulture te na jednogodišnjem specijalističkom studiju konferencijskog prevođenja, a od 2009. godine na istom je fakultetu zaposlen kao (viši) asistent pri Odsjeku za komparativnu književnost (katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti).Područja njegovoga stručnog interesa unutar komparatistike su poglavito književnosti na hrvatskom, engleskom i japanskom jeziku, zatim recepcija i pamćenje književnosti, starija hrvatska književnost, empirijske i kognitivne teorije književnosti. Uz asistentski rad Odsjeku za komparativnu književnost aktivno se bavi usmenim i pismenim prevođenjem te volontiranjem u terapijskom jahanju.

Lovro Škopljanac

Književnost kao prisjećanje : Što pamte čitatelji

• Naklada Ljevak 05/2014.
• 276 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533036922

Knjiga 'Književnost kao prisjećanje' Lovre Škopljanca prvi je pokušaj u hrvatskoj književnoj znanosti da se fenomenu čitanja priđe iz empirijskog rakursa, i tako razmotri što, kako i zašto se književna djela pamte ili zaboravljaju i nakon što je vrijeme njihove recepcije nepovratno prošlo.