FAK kao znak prepoznavanja

To što su u Njemačkoj hrvatski pisci blizu posljednjeg mjesta među asocijacijama izazvanim spominjanjem Hrvatske, to uopće nije problem. I većina bi prosječnih Hrvata na pitanje o Thomasu Brussigu odgovorila da je on vjerojatno centarfor njemačke U-21 reprezentacije. Tu smo, dakle, jedan jedan. Ali to što sintagma „hrvatska književnost“ uopće ne postoji u njemačkom jeziku, niti u većini stranih jezika, a ako i postoji, značenjski je potpuno prazna, e to je već problem. Ali ne i neobjašnjiv problem – naprosto je premalo djela hrvatskih pisaca prevedeno na strane jezike, da bi rečena sintagma imala smisla. No, unatoč tome, bliski susret hrvatske i europske književnosti, iz kojeg je moguće izvući kojekakve zaključke, ipak se dogodio. I to vrlo intenzivan i plodonosan susret koji je trajao pune četiri godine. Riječ je o Festivalu A Književnosti (A je ovdje nimalo pretenciozna niti pretjerana oznaka za kvalitetu, poput Serie A u talijanskom nogometu).

FAK je autentičan hrvatski proizvod, ako se o literaturi smije govoriti jezikom ekonomije (a zašto se ne bi smjelo, nigdje ne stoji ta zabrana, ne?). Ideja FAK-a bila je vrlo jednostavna: dvadesetak pisaca dvije ili tri noći za redom u trajanju od pet, šest sati u nekom klubu ili kafiću piju i čitaju svoje proze pred publikom koja je za to platila ulaznicu. Efekt je bio fantastičan – od 2000. kad je u cafeu Voodoo u Osijeku održan prvi FAK, do 2004. kad je ugašen, na festivalu je čitalo više od osamdeset hrvatskih, britanskih, srpskih, bosanskih, slovenskih, mađarskih i talijanskih pisaca različitih generacija i poetika, ali redom afirmiranih imena. Službeni jezici bili su hrvatski, engleski, srpski i bosanski, a festival se osim u Hrvatskoj, 2001. održao i u jugoslavenskim gradovima Novom Sadu i Beogradu, što, naravno, uopće nije bila politička gesta, već gola potreba književnosti da komunicira. S obzirom na to da su hrvatski pisci posebno blisko surađivali s britanskim piscima srednje generacije (Matt Thorne, Toby Litt, Anna Davis, Nicholas Blincoe, Irvine Welsh, James Kelman, itd)., u proljeće 2005., godinu dana nakon što je festival formalno ugašen, u Velikoj Britaniji održana je serija čitanja u deset gradova, uključujući London, Cardiff, Oxford, Cambridge i Bristol. Izravan povod turneji bio je izlazak FAK antologije „Croatian Nights“ u izdanju nezavisnog londondskog izdavača Serpent's Tail (koji, uzgred rečeno, objavljuje djela Nobelovke Elfriede Jelinek).

Zašto sve ovo spominjem? Pa zato što hrvatska književnost spada u red tzv. malih književnosti, i nema svojeg Dostojevskog, Flauberta, Hemingwaya, Joycea, Grassa, Calvina, nema čak ni svojeg Orhana Pamuka, Zadie Smith ili neki drugi znak za identifikaciju i prepoznavanje. Na žalost, i u kulturi vlada ono glupo, ignorantsko pravo većega i jačega, zbog kojeg svaki početnički roman iz „velikog jezika“ ima velike šanse da postane globalnom književnom činjenicom, dok su i majstorska djela „malih jezika“ uglavnom osuđena na anonimnost. Zato, dakle, spominjem FAK. Kao ulaznicu, kao znak prepoznavanja, kao potvrdu da se u Hrvatskoj piše relevantna literatura, čiji dometi sežu izvan granica jezika na kojem je nastala, i zašto ne – kao potvrdu da hrvatski pisci mogu piti jednako žestoko kao njihove britanske kolege, na primjer. Ovo se, naravno, zezam, ovo s cuganjem. No, s druge strane, popis važnih djela svjetske književne baštine, koja jedva da bi bila napisana da njihovi autori nisu uzimali razne stvarčice, predugačak je da bi iz književnog pojmovnika tek tako izbacili alkohol i druge opijate.

Kako bilo, u treće tisućljeće hrvatska je književnost ušla u dobrom raspoloženju, okrenuta životu, publici, javnosti. Tako je i danas. Tematski, stilski, žanrovski pokriveni su najrazličitiji zahtijevi i ukusi. Ide se ukorak s vremenom. Scena je vrlo živa i vrlo šarena – počevši od niza žanrovskih izvedbi (fantasy, krimić, ljubić), i raznih srednjestrujaških tokova, potom gotovo klasičnih djela, poput proza Stanka Andrića te poezije Delimira Rešickog, pa sve do eksperimentalnih (drame Ivane Sajko, proze Damira Miloša) i iščašenih djela proza Milka Valenta, Borivoja Radakovića, Zorana Ferića, Borisa Perića ili Roberta Perišića. Živosti pridonosi i najmlađa generacija pisaca, rođenih osamdesetih godina prošlog stoljeća, od kojih mnogi koriste Internet kao medij i mjesto prezentacije i afirmacije. A to tek otvara fantastične mogućnosti i perspektive. Ne zaboravimo ovdje ni to da je industrija zabave izvršila odlučujući utjecaj i na književnost, pa se tako posljednjih godina afirmira niskomimetična, neosviještena trash literatura, čija su temeljna mjerila brojke – broj prodanih primjeraka, broj tjedana provedenih u izlozima knjižara i na top-listama, itd. No, ni po tome nisu Hrvati neki egzotični prišt, dapače – samo drže korak s globalnim trendovima.

Za kraj jedno pitanje:
Ivica Olić potpisao je ugovor s:
a) HSV
b) Voland & Quist

Ako ste zaokružili „a“ – nemate pojma o književnosti.
Ako ste zaokružili „b“ – nemate pojma o nogometu.