Natječaj za potporu knjižarama Ministarstva kulture

Održava se
01.01.1901.

Utopiju Rječnik hrvatskoga jezika Jure Šonje definira kao, pod jedan, zamišljenu zemlju s idealnim društvenim poretkom i, pod dva, neostvarivu zamisao. Eto, riječi takva značenja se u Hrvatskoj odabiru za naziv knjižare. Naime, mala splitska knjižara, koja se već dvije godine nalazi u istočnom dijelu Dioklecijanove palače, nosi takvo ime – Utopia – i počiva na ''osviješteno utopističkim'' načelima.

Njen vlasnik Petar Reić dobro zna da se prodajom beletristike, ponešto publicistike, stripova i grafičkih novela ne može održati, a kada ga pitate kako onda ipak opstaje, kaže da mu je to hobi, a ne postao, a u svaki hobi, znamo, treba uložiti nešto vremena i novca. Kao da je najnormalnija stvar na svijetu da je knjižarstvo hobi, i to još u gradu pristojne veličine i u slučaju knjižare koja ne nudi literaturu interesantnu tek nekolicini čudaka. Petar Reić je samo svjestan okolnosti u kojima male knjižare počivaju u najvećoj mjeri na entuzijazmu. Baš kao i hobi.

Ovo ljeto donijelo je barem jednu dobru vijest za knjižare: Pozivom za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2008. godinu Ministarstva kulture najavljen je natječaj za potporu knjižarama za programe promocije knjige i čitanja. To će biti prvi natječaj kojim se pomažu knjižare otkako je samostalne Hrvatske. Nenad Bartolčić, nekadašnji knjižar i današnji član radne skupine Ministarstva kulture za reformu politike prema knjizi, dočekao je tu vijest kao konačno uvažavanje knjižarske profesije i uviđanje da knjižare nisu samo mjesta prodaje knjiga, već i kulturološki punktovi.

Na tom su tragu i riječi Čedomira Višnjića, pomoćnika ministra kulture, koji kaže da je osnovni cilj te akcije rast i širenje kulture čitanja te pomoć knjižarama da postanu mjesta kulture u svojoj sredini. Kada će biti raspisan natječaj i koji će se uvjeti morati zadovoljiti da bi se dobila potpora, još nije poznato, ali Višnjić kaže da se razgovara o kriterijima te da će se u listopadu raspisati natječaj i sprovesti do prosinca. U svakom slučaju, od knjižara će se tražiti program aktivnosti za cijelu sljedeću godinu.

Srodni natječaji u drugim zemljama – recimo Slovenija na sličan način financijski pomaže knjižare od 2005. godine - pred knjižare postavljaju kriterije broja, kvalitete i raznovrsnosti naslova, broja nakladnika čije knjige knjižara drži, ali i broja časopisa, što je u Hrvatskoj posebno važno zbog toga što rijetko koja knjižara uopće želi prodavat časopise pa su onda proračunski novci koji se ulažu u časopisnu produkciju zapravo uzalud potrošeni kada se ti časopisi nemaju gdje kupiti.

U Sloveniji se vodi računa i o tome koliko knjižara drži knjiga koje je potpomoglo njihovo Ministarstvo kulture, jer se podrazumijeva da se radi o vrijednim naslovima. Treba utvrditi i kakvi će se programi pomagati - hoće li to biti samo književne večeri i predstavljanja knjiga – a Višnjić naglašava da će se voditi računa i o tome da se knjige ''serviraju'' mlađim generacijama jer je ''stagnacija u čitalačkoj kulturi osjetna, što nije samo hrvatski fenomen''.

S obzirom da je situacija daleko bolja u Zagrebu nego u drugim dijelovima Hrvatske i da na knjižarskoj sceni dominiraju nakladničke knjižare, pitali smo Višnjića hoće li knjižare izvan Zagreba imati nekakvu prednost, kao i one iza kojih ne stoji nakladnik? ''Sigurno je da nećemo biti previše rigidni, jer je ionako cijela akcija promotivna, dakle želimo oživjeti knjižare kao prostore kulture i privući u njih čitatelje. Ipak, još ćemo razmisliti hoćemo li i na koji način pomagati nakladničkim knjižarama u predstavljanju njihovih autora, jer bismo mogli reći da je to ionako njihov zadatak'', kaže Višnjić.

Što se tiče ukupnog iznosa koji će se u tu svrhu utrošiti, u prvoj godini bi se mogao kretati između milijun i dva milijuna kuna, ali to će ovisiti i o odazivu na natječaj. Slovenija je, primjerice, u tu svrhu prošle godine izdvojila gotovo dva milijuna kuna. Ministarstvo će se truditi, kaže Višnjić, da potpora ne umanjuje životnu sposobnost knjižara, što znači da ''ovisnost o tim novcima ne bude prevelika da ne bi došlo do smanjenog ulaganja ne samo privatnog novca, nego i energije koja se ulaže u posao''. Za knjižare još nema nikakve opasnosti od negativnog utjecaja potpore, jer u njih sve ove godine nije uloženo ni kune državnog novca.

Iako je zadovoljan ovim pomakom u tretmanu knjižarstva, Nenad Bartolčić napominje da to neće nešto drastično promijeniti, jer potpora, kojim su zapravo na dobitku i autori i nakladnici jer će se predstavljati u knjižarama, vjerojatno neće značajnije utjecati na poslovanje knjižara. Stoga ovu inicijativu tumači kao ''psihološki poticaj knjižarima, signal da ih se počelo uvažavati kao ravnopravni faktor u knjižnom lancu''.

Ono što bi stvarno pomoglo knjižarstvu jest da se omogući unajmljivanje prostora po povoljnijim cijenama od tržišnih, što bi se najjednostavnije moglo sprovesti kada bi se knjižarama dodjeljivali gradski prostori. Jer, manjak dobrih knjižara je najveći problem iako prema podacima Državnog zavoda za statistiku knjižara ima svake godine sve više, a prošle ih je bilo 342 u Hrvatskoj. Takve su brojke moguće jer nije definirano što sve spada u knjižare, a ne postoji nikakvo terensko istraživanje kojim bi se utvrdilo koliko zapravo knjižara ima.

Naravno, nije u ingerenciji Ministarstva kulture da raspolaže imovinom gradova, ali Bartolčić smatra da bi Ministarstvo moglo iskoristiti svoju poziciju i potaknuti donošenje modela poticaja kojeg bi provodile lokalne samouprave. U gradskom je prostoru po povlaštenim uvjetima, primjerice, zagrebačka Booksa, ali ona ga je dobila kao udruga iako su njene voditeljice u zahtjevu za prostorom navele da bi se u njemu smjestila i knjižara. Međutim, dozvola za otvaranje knjižare se čekala čak godinu i pol.

I da se na kraju vratimo početku: Ministarstvo kulture odlučilo je davati potporu knjižarama za programe kako bi se prvenstveno povećala čitanost i takav pomak zaslužuje pohvalu, ali teško je očekivati ispunjenje tog cilja sve dok budu postojali mali hrvatski gradovi koji nemaju ni jednu kvalitetnu knjižaru.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )