Patnje mladog Čadeža

"A koliki je Simo frajer, pogledajte na portalu sutra.hr". Tim riječima završava golemi tekst - tri stranice u uskršnjem trobroju Jutarnjeg lista! - iz kojeg je jasno jedino to da je veći frajer od vulgarno i bez pitanja upotrijebljenog Sime Mraovića (čovjek je, naime, jako bolestan, pa ga je valjda korisno hvaliti, ne bi li sam hvalitelj ispao plemenitiji) samo autor tog sponzoriranog pamfletića, vodeći stručnjak za hrvatsku književnost, njemačku kulturnu scenu te sajamske  manifestacije, Tomislav Čadež.

Postoji anegdota o Amerikancu koji je pedesetih godina prošlog stoljeća proveo tri dana u Pekingu, pa onda po povratku napisao opsežnu analitičku knjigu pod naslovom "Kina - jučer, danas, sutra". Plodom istoga žanra doima se i Čadežov "special report" iz Leipziga, nemušto nizanje izmišljenih i tko zna čime korigiranih impresija, u kojemu se, recimo, zamjera hrvatskim piscima što ne znaju njemački, a istovremeno sam autor pogrešno ispisuje originalne (hrvatske!) naslove dviju knjiga. I to, gle belaja, baš naslove autora zbog kojih žali što nisu bili u Leipzigu kad i on, Čadež.

On, Čadež, na sajam je stigao kao član navrat-nalajpcig formirane delegacije HDP-a, po svemu sudeći kao delegat ogranka "Novi članovi". Nije nastupio nigdje, nije predstavljao ništa. Otud, vjerojatno, njegova tvrdnja da je hrvatskih nastupa bilo "toliko da ih je na kraju bilo i viška". Svi živi nastupaju, na sve strane, na sajmu i po gradu, a hrvatskog pisca Tomislava Čadeža nigdje, ni s monologom nit s recitacijom... Na njemačkom.

Hrvatski pisac Tomislav Čadež, ne svojom krivnjom, po prvi je put bio na lajpciškom Buchmesseu. To se vidi iz njegove fascinacije svečanim otvorenjem Sajma u Gewandhausu, odnosno iz prigovaranja kolegama koji nisu prisustvovali tom velebnom događaju: zaboga, gotovo svi smo već bili na tome i znamo kolika je to gnjavaža kad se za mikrofonom zaredaju gradonačelnik, župan sasko-lajpciški, čelnici književnih udruga, godišnji laureati... Onih par minuta Bacha na veličanstvenim orguljama, pred kraj programa, samo rijetkima može biti dovoljna satisfakcija za skoro dva sata govorničke torture, i to na njemačkom jeziku koji, za razliku od Čadeža, ostali hrvatski pisci, eto, mahom ne razumiju.

Uvijek budni germanofil Čadež zamijetio je i da je tamo, za vrijeme govorancije, Nedjeljko Fabrio - zadrijemao. U cijelom poglavlju posvećenom vrijeđanju Fabrija on ga posprdno naziva i jedinim nazočnim hrvatskim akademikom. A bio je tu, sve dane, i akademik Luko Paljetak, krupan i velik, ali očito ipak premalen da stane i u najproširenije zjenice. Što je gospar Čadež činio dok se akademik Luko pojavljivao na štandu, sajmu, u gradu i hotelu? Drijemao? Žmirio? Ili na njemačkom konverzirao s domaćim autoritetima o kukavnom i neosmišljenom nastupu hrvatskih pisaca, za koje je dobri ministar Biškupić od usta poreznih obveznika odvojio puste pare?

Nije Paljetak jedini kojega su Čadežove zjenice previdjele, a pero prešutjelo. Potpuno je prešutio i previdio, sponzor će znati zašto, i dva trenutno najatraktivnija hrvatska pisca u Njemačkoj, Igora Štiksa i Ivanu Sajko. Štiksova se "Elijahova stolica" ovdje za samo nekoliko mjeseci nakon objavljenog prijevoda prodala u tri tisuće primjeraka, dok se drame Ivane Sajko igraju u nekoliko njemačkih kazališta, a bila je i gošća na "Plavoj sofi", najatraktivnijem sajamskom programu koji se izravno prenosi i na televiziji i na webu. Ali zašto bi ih Čadež i spominjao, kad nisu bili s njim u Gewandhausu, a po sajmu i gradu nastupali su uistinu previše puta...
 
Ipak, ovi prešućeni prošli su daleko bolje od onih koje je bistrooki Tomica odlučio vrijeđati, strogo prema literarnim kriterijima. Delimir Rešicki tako je čovjek s "voluminoznom tintarom", Jakša Fiamengo "malomišćanski kič poeta" koji "isturenim trbuhom razmiče slabašnije kolege", Edo Popović koji je, s "pet banki", "iznimno potišten" i "prestar za rock&roll, premlad za smrt", Miro Gavran koji hoda "kao vrlički pop na Trgu Svetog Petra", Andrijana (ne Adriana, Herr Tomislaw, um Gottes Will!) Škunca "starija poetesa, koja je upravo ukrala knjigu nakladnika Nenada Popovića", Tatjana Gromača koja je čitala "vlastitu poeziju, za koju tvrdi da je proza, što ona nije, ali ona se toga srami"... Ljudi bi se možda i uvrijedili da im netko nije kazao kako je sve to o njima napisao onaj neidentificirani sivomaslinasti military-šmrklj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame. I još s debelim očalama.
 
Još gore od onih koje je prešutio i onih koje je vrijeđao prošli su oni kojima je Schöngeist Čadež podmetnuo: Jergović, Žmegač i, ispričavam se, moja beznačajnost. Ljepoduh prigovara što Alida Bremer (a o uvredama na njezin račun u istom tekstu valjalo bi pak napisati posebnu psihoanalitičku raspravu!) nije pozvala Jergovića u Leipzig, pa sad on sirot i shrvan grinta u domovini. Da čita novine u kojima tako piše i da doista prati aktualnu književnu scenu, Čadež bi sigurno znao da je Jergović, također na tri stranice Jutarnjeg lista, prije mjesec i pol pokušao ugrubo obrazložiti zašto ne želi ići u Leipzig, unatoč pozivima Bremerice i svoga njemačkog nakladnika. Tko je to shvatio, shvatio je. Čadež nije. Što se pak Viktora Žmegača tiče, svi oni kojima je bilo stalo da baš on, autor "Od Bacha do Bauhausa" bude centralna figura hrvatske prezentacije u Leipzigu, tjednima su prije sajma znali da je profesor itekako pozvan, ali da se ne želi ni časka odvojiti od bolesne supruge. Germanistu Čadežu, očito, netko je to prešutio, ili pak sugerirao da se pravi kako ni o tome pojma nema.

A glede mene, da citiram Gundulića - Čadež je smrdljivi lažljivi pizdek, vrijedan edukativnog javnog batinanja zbog svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu "Wer wird Crolionär?", čiji naslov ne zna ni pošteno prevesti na jezik kojim jedino može kako-tako pisati. U tom kvizu, u kojem su u dva navrata (na štandu i u jazz klubu "Spizz") kroz pitanja i odgovore spomenuti gotovo svi suvremeni hrvatski pisci (osim Čadeža, Entschuldigung!) nije bilo ni slovca niti o meni, niti o bilo kojoj mojoj knjizi, kako prevarant Čadež izrijekom tvrdi. Pa nisam ja toliki jadež da bih se promovirao na takav način, crni Tomice! U oba navrata trebalo mi je manje od minute da među nazočnim Nijemcima nađem po troje dobrovoljaca - igrača, a preostalih četvrt sata sasvim su se opušteno zabavljali i oni i publika. Pitaj nekoga tko je bio, a mene, pliz, ubuduće razborito izbjegavaj i ne uvedi me u napast.

Da rezimiramo: pisati toliko suicidalno, isključivo na vlastitu štetu, može samo netko tko nije nimalo pri sebi, ili pak netko tko piše za tuđi račun. Za čiji - vidjet će se (ako barem sad Alida Bremer, napokon, posluša moj tri godine stari i potom bezbroj puta repetirani savjet: "Okani se Hrvata!") već dogodine na Sajmu knjiga u Leipzigu.