Melemi za dječje noćne strahove

Slikovnice i kazališne predstave za djecu imaju puno toga zajedničkog. Ponajprije, spadaju u najteže umjetničke forme. Sinkretičke, višemedijske, uspješne samo ako su u njima kongenijalno usklađeni slika, tekst, izvođač (osoba koja čita slikvonicu ili izvodi predstavu) i interakcijski interes same publike (djece). Zatim i zato što ni u slikovnicama ni u predstavama za djecu ne smije biti ničeg suvišnog, a opet moraju imati nadasve otvoren horizont imaginiranja i nadopisivanja svih svojih brojnih, fino razrađenih ekspresivnih elemenata. U oba slučaja, bilo kič, bilo didaktičnost trenutno poništavaju umjetnički dojam. Uže literarno, slikovnice i predstave za djecu moraju imati maksimalno izbrušeni poetski jezik, a uže likovno moraju imati originalne i hrabro evokativne scenske slike i/ili ilustracije koje nipošto doslovno ne ilustriraju. To je iznimno teško postići. Autori i ilustratori koje smatramo klasicima slikovnica zapravo su često umjetnici koji su stvaranju za mališane posvetili cijeli svoj život i to tako da su jako puno učili od same djece.
 

Zato je pojava jedne majstorske slikovnice zbilja razlog za kritičku muziku, a nedavno su na domaćem čitateljskom nebu zablistale čak dvije. Prva je autorsko djelo poljske spisateljice, ilustratorice i prevoteljice Tine Oziewicz i ilustratorice Aleksandre Zając, a izašla je u varaždinskoj nakladničkoj kući Evenio u prijevodu Marte Grabowske. Naziv joj je "Što osjećaji rade noću".

Drugu su na hrvatskom jeziku napisale Ivana Đula i Milica Sinkauz, ilustracije je izradio Dominik Vuković, dok je njezino ime "Ništa strašno". Obje se bave dječjim noćnim strahovima – i to na veoma različit način. Poljska slikovnica aktivaciju slikovnice u potpunosti prepušta djetetu. Svaka je duplerica slikovnice točka – pauza – nad kojom dijete zastaje i razmišlja, kao da je u pitanju klupa u parku na kojoj možeš sjesti i promatrati što se oko tebe zbiva. To je i idealan način da se nadogradnja priče potpuno prepusti djetetu, odnosno da dijete bude svaki dan novi autor onoga što se (trenutno i promjenjivo) vidi s „klupice“ predloška.

Tome nasuprot, hrvatska slikovnica vodi dijete nježnom, ali čvrstom pripovjedačko-likovnom rukom, razgrčući dječju tjeskobu oko odlaska na spavanje duhovitim upadom u svijet obitelji Malog Straha, kojemu se nikako ne mili profesija „utjerivanja strahova“ pod kožu mališana. Đula, Sinkauz i Vuković tako su pripremili teren svoje slikovnice da dijete uživa u štosevima i njihovoj izvedbenoj aktivaciji, tražeći da ih se ponovi i iznova okusi – i tako sve dok ih ne nauče napamet i ne krenu od njih raditi svoje privatne kućne predstave. 

Što osjećaji rade noću? Oziewicz Tina

Ali krenimo od neobično dlakavog poljskog stvorenja koje susrećemo u slikovnici "Što osjećaji rade noću" (čitatelji ga možda poznaju i iz prethodne slikovnice istog autorskog dvojca, pod nazivom "Što rade osjećaji"). Moguće je zaključiti da je to u stvari „osjećaj“ i da nam slikovnica zbilja pokazuje čime se taj krznaš bavi. Tako prva ilustracija u slikovnici prikazuje planinski krajolik u sivo-ružičastom rasteru nad kojim leti jedan mali, nakošeni cepelin. Uz to piše: Ljubav leti u balonu čežnje. Kako sam slikovnicu testirala s malim čitateljima, većinom na toj stranici još nitko ništa ne komentira. Samo približavaju nosiće nacrtanom balonu, pokušavaju razabrati što je unutra (crtež ne otkriva što je u letjelici), a neki od klinaca pitaju što je to čežnja, zašto ljubav leti u balonu, je li to cepelin, je li taj cepelin u stvari prazan ili zašto čežnja ima balon kojim leti (a i kamo točno). Na ta je pitanja moguće odgovoriti pragmatično, tajanstveno ili nikako. Moj izbor varira od situacije do situacije. Naravno, mijenja se i iz čitanja u čitanje.

Na drugoj stranici slikovnice vidimo ogromnu pustu plažu, s jednim malim brodićem u plićaku i dva dlakava stvorčića. U jednom kutu piše: Sloboda provodi večeri sa Samoćom. Tu već kreću pljuštati dječja pitanja. Jesu li to na slici Sloboda i Samoća? Kako to da su zajedno? Zašto su na morskoj obali? Jesu li one prijateljice? Ili su se slučajno srele? Da li one idu nekamo ploviti? Ili su doplovile? Gdje one u stvari žive? Kakva su vrsta ti dlakavci? Jesu li osjećaji zbilja dlakavi? Varijacije su neiscrpne.

Na trećoj duplerici je neko malo bijelo stvorenje koja spava na ramenu, u zagrljaju velikog dlakavog stvora koji ima nježne oči i blagi osmijeh. Piše: Sreća spava dubokim snom. Pitanja? Nula bodova. Djeca mahom kimaju glavama. Istina. Slijedi nova, udarno diskusijska dionica: na tropskoj plaži vije jaki vjetar, povija visoke palme, podiže valove, a tik do mora dimi se jedna sitna logorska vatra kraj koje sjedi Dlakavac. Tekst kaže: Nada nikad ne spava. Ona čuva vatru koju je zapalila zadnjom šibicom. Salva pitanja. Je li to pusti otok? Je li to onda ova Nada u jako teškoj situaciji? Što joj se dogodilo? Je li doživjela brodolom? Da li ta vatra doziva nekoga upomoć? Zašto se ta vatra mora čuvati? Zašto je Nada sama, a Sloboda i Samoća su frendice? Je li netko Nadu možda ostavio na pustom otoku?

Neću sada prepričavati čitavu slikovnicu, samo ću spomenuti da Čežnja svira violončelo, dok Maštovitost voli noć. Kad se spušta mrak, odijeva se u kabanicu i čvrsto veže cipele. Nikad se ne zna kamo će poći, ali noću ima najviše vremena za daleka putovanja.

Što se tiče dječjih čitatelja, svaka je nova etapa slikovnice predmet usporedbe s prethodnim stranicama (stalno listamo unatrag, pa se vraćamo do točke na kojoj smo stali) i sve otvorenijeg raspravljanja „je li točno“ ono što slikotekst tvrdi. Nekad jest, mnogo puta nije! Djeca ispravljaju ili sliku ili tekst ili oboje. Mnoga djeca uzimaju olovku i papir i crtaju svoja tumačenja slikovnice, bilo da nadopisuju radnju, razvijaju likove ili da objašnjavaju što je točno za njih ljutnja, žalost, bezbrižnost, strah, radost itd. Slikovnica se čita iznimno sporo, sa stalnim uletima mogućeg dječjeg nadopisivanja. Posebno na mjestima gdje piše Inat neće zaspati. Ne, jer ne. Nizašto. Ni u ludilu ili Prijateljstvo naručuje pizzu za van. Osmišljena je tako kao niz kazališnih prizora čiji se koncentrični krugovi stalno umnažaju i tvrde pomalo provokativne stvari o osjećajima, a da ih pri tom definiciraju isključivo vrstom ponašanja i slikom. Čak i za odraslu publiku, to je inspirativna pozicija.

Ništa strašno Đula Ivana, Sinkauz Milica, Vuković Dominik

Već otvaranje predlista slikovnice "Ništa strašno" prava je gozba za minijaturiste. Nudi nam se serija ljudskih portreta ispod kojih su malim slovima potisani pripadajući strahovi. Ispod jednog para blizanačkih lica, primjerice, piše: Boji se dubine (za lijevu osobu) i Boji se visine (za desnu osobu). Drugi se boje pranja ruku, dosade, pauka, čudovišta, odlaska na spavanje, dugih riječi (prilično realno i ne samo za djecu, rekla bih), juhe, odrastanja, pospremanja itd. Jedan portret je prazan i dolje samo piše Bojim se. Opet, razlog da dječja čitateljica zastane i raspravlja o zbirci prikazanih strahova. Možda je i nadopuni. Zatim kreće priča. Ilustracije Dominika Vukovića iznimno su nježne i kontaktne, a sama kvaliteta crteža povezana je s „trusnim“ stanjem njegovih pastelnih boja, sličnih trusnosti krede, zbog čega imamo dojam kao da je sjenčanje osobit emocionalni „talog“ svake stranice.

Glavnog junaka upoznajemo po kuštravoj plavoj kosi i ruci kojom nježno grli svog medu, ušuškan u tamnoplavoj posteljini na šišmiše (ovaj ga detalj već spaja sa svijetom strahova u koji će kasnije kročiti). Ali san mu ne dolazi na oči. Zove tatu. Tata pali svjetlo i kreće pričati o „strašnom svijetu“ gdje živi Mali Strah, začudo alergičan na ideju da mu je posao odlaziti u ljudski svijet i tamo nekoga svake noći gadno preplašiti. Ali nema mu druge, obiteljska tradicija, mora u „školu strašnu nenadmašnu“, pod pasku učiteljice Fobije, usredotočen na užasnu „aBUcedu“. Svi su ostali učenici puni „strahopouzdanja“, samo Mali Strah ispada iz opće jednadžbe, duboko zbunjen pitanjem „Je li strašnije povrće kuhano ili svježe?“. On ne bi nikoga dovodio na rub živaca. Ali na satu plašologije, strahovi vježbaju na „maketi djeteta“ upaliti u njega mrak ili mu na neki drugi način dići kosu u zrak. Svima sjajno ide, osim Malom Strahu – priča nas pita slutimo li u čemu je problem? Možda mu mama nije pjevala dovoljno strašne „BUspavanke“? Kako god, Mali Strah prisiljen je posjetiti Dječaka koji pati od nesanice, a crtež koji spaja dva svijeta – ljudski i strahovski – kao da otkriva da je u pitanju jednaka osjetljivost s obje strane tajanstvenog međusvjetovnog portala.

Za mene je to i najbolja ilustracija u čitavoj slikovnici, jer sjena lica Malog Straha (u pratnji šišmiša) i zabrinut izraz Dječaka (u pratnji medvjedića) gledaju se podjednako užasnuto! Ali čim krenu razgovarati, pokaže da su obojica BUdna, BUntovna i BUrna i da se među njima zapravo stvara savez, prijateljstvo, pa čak i pakt protiv noćne samoće. Nakon igre i druženja, dječak zaspe, Mali Strah vrati se doma puno mirniji oko svoje vokacije, a Šišmiš i Medvjedić nastavljaju započeto druženje na posljednjoj stranici. No ni tu nije kraj: na zalistu, nova galerija likova, sada iz obitelji Strahova! A boje se posve istih stvari kao i ljudi. Ili su to portreti svega onoga čega se ljudi boje? Otvoreno raspravi. U drugom slučaju, ako su to užasi baš svojom portretnom glavom i bradom slučaju, onda baš i nisu toliko strašni…

Djeca na ovu slikovnicu također reagiraju potpuno fascinirano, čitanjem unatrag i unaprijed, vraćanjem na naročito smiješne riječi (mnogo ih je), traganjem za brojnim „skrivenim detaljima“ u crtežima (što je uvijek jedan od glavnih kriterija uspješne ilustracije u slikovnicama) i uživanjem u činjenici da je Mali Strah daleko nesigurniji od Malog Dječaka. U tom je čar priče: ako strahovi dobiju prepoznatljiva lica, ako prestanu biti apstrakcije, ako vidimo koliko je teško uvježbati da se nekom kosti slede od susreta s profesionalnim plašiteljem (slično bi bilo vidjeti koliko je teško posvetiti život nečijem nasmijavanju), odjednom prema strahovima imamo bratski odnos. Aha, pa i oni se boje nas! Izvrsna ideja i vrlo promišljena realizacija ovog humornog obrata.

Ne znam jeste li ikada pokušali smiriti uplašeno dijete ili odraslu osobu. Ako jeste, sigurno znate da nikakvi racionalni i logični argumenti ne pale. Strah je imun na matematičke izvode, statistike, znanstvena objašnjenja i dokazane činjenice. Možete ih ponavljati u beskraj – i ništa. Ali ako nekome ostavite svoj šal oko vrata prije spavanja ili ispričate priču o jastuku koji se u stvari bavi karatističkim rasturanjem noćnih mora ili pod jastuk djetetu stavite jabuku na koju jadne noćne more toliko kišu i kašlju da radije izaberu neku drugu metu opsjedanja – to uvijek upali. Drugim riječima, protiv strahovanja kao mašte možete se boriti jedino maštom kao zaštitarstvom. Zato su obje ove slikovnice toliko ingeniozne: u prvoj, noć je prepuna osjećaja koji su prava pravcata prizorišta primamljive nadopune, pitanja upućena djeci, kao i situacije koje samo želimo još bolje upoznati. U drugoj, noć je vrijeme kad se otvara prolaz u alternativne svjetove, a tamo imamo ludo zanimljive dvojnike ili prijatelje. Obje se slikovnice također bave kompleksnošću osjećaja.

Kao što sam rekla na početku, u njima nema ničega suvišnog, ali prisutno je stalno zrcaljenje detalja. Ilustracija u obje nudi alternativnu kontekstualizaciju u odnosu na tekst. I možda najvažnije: dijete koje upozna ove slikovnice ima novi vokabular razgovora o svojim unutarnjim svjetovima. Sjajno ako mu slikovnice čita netko kome vjeruje, s kime (recimo) može pomno istražiti svoj vlastiti portret Straha – ili čitave serije emocija koje se navode u slikovnici "Što osjećaji rade noću". Jednako je dobro i ako ih dijete čita u grupi, primjerice vrtićkoj, gdje slikovnica može postati zajednička igra.

Iz pozicije razvojne psihologije, odnos prema noćnom razdvajanju od roditelja, ali i od čitavog budnog svijeta, za mnogu je djecu najteži događaj s kojim se hrvaju tijekom odrastanja. Zato im je priča idealni, baš kao i uistinu relevantni saveznik. A nećete pogriješiti ni ako ove dvije slikovnice jednostavno poklonite sebi. Ni odrasli se nikad ne rastaju s gladi za maštom, što znači da je dobra slikovnica može biti učinkovitija od psihoterapije.

Ponekad zamišljam koliko bi bilo korisno na državnoj razini umjesto razvoja AI tehnologija uvesti razvoj HM (humor i mašta) izvedborija. Nekako imam dojam da o HM opciji ovisi puno više od pojedinačnih dječjih biografija. Kao neka sudba svijeta, onog koji čak i najtežim vremenima nazivamo svojim.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tina Oziewicz

Što osjećaji rade noću?

• Prijevod: Marta Grabowska
• Evenio 09/2024.
• 66 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533850245
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

Znate li da noću Sreća spava dubokim snom, da Maštovitost obuva cipele i odlazi na daleka putovanja, a Spokoj šeta svog voljenog psića dok grad spava? Međutim, Radoznalost ne želi spavati, jer ima još toliko zanimljivih stvari za raditi, a Nada… ona baš nikad ne spava... Slikovnica 'Što osjećaji rade noću?' Tine Oziewicz i Aleksandre Zając uvodi nas u suptilni i tajni svijet emocija.

Ivana Đula Milica Sinkauz Dominik Vuković

Ništa strašno

• Bodoni 05/2024.
• 48 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789538398407
• Cijena: 19.99 eur
• Kupi knjigu!

Dječak se boji mraka pa mu tata prije spavanja priča priču o obitelji strahova. Tu su mama Strah, tata Strah i glavni junak Mali Strah čiji je najveći strah postati strašan. Plah je i ne želi plašiti djecu, iako obitelj upravo to od njega očekuje. No kada Mali Strah upozna Dječaka kojega bi trebao plašiti, kroz razgovor i igru obojica će shvatiti da su puno sličniji nego što su zamišljali.