Sally Rooney – Stilski rafinirani narativi vrlo promišljenih koncepcija
Bio sam vrlo skeptičan kad je počela fama o Sally Rooney. Ne znam zašto, ali pretpostavio sam da je riječ o self-helpu zamaskiranom u književnu fikciju, o nečemu načelno nalik na Coelha. Moguće zbog toga što mi je valjda bilo teško povjerovati da bi umjetnički ozbiljna književnost mogla izazvati takav hype kakav je od početka pratio Rooney. Kad sam napokon, nakon nekoliko godina, posegnuo za njezinim romanima, a u međuvremenu su se bila skupila tri naslova – „Razgovori s prijateljima“, „Normalni ljudi“ i „Divni svijete, gdje si“ – iznenađeno sam, ali i oduševljeno shvatio da je riječ o vrhovima aktualne svjetske književnosti. Rooney je u dobi od samo trideset godina imala iza sebe tri impresivna uratka kojima je demonstrirala fascinantno poznavanje ljudske psihe i respektabilan dar da to poznavanje oblikuje u stilski rafinirane narative vrlo promišljenih koncepcija.
Razgovori s prijateljima
Sve je počelo „Razgovorima s prijateljima“ 2017., kad je imala 26 godina (toliko su imali i Thomas Mann kad je objavio prvi roman „Budenbrookovi“ i Orson Welles kad je polučio prvi dugometražni igrani film „Građanin Kane“). Roman je to s četvero protagonista raspoređenih u dva para – s jedne strane 21-godišnje studentice, biseksualna Frances i lezbijka Bobby, bivši ljubavni par, a sada prijateljice s natruhama međusobnih erotskih strujanja, obje predane ljevičarke i izvođačice govorne poezije koju piše Frances, s druge bračni par, 32-godišnji glumac Nick i njegova 37-godišnja biseksualna supruga Melissa, ugledna esejistkinja i fotografkinja, oboje također ljevičari, ali više 'buržujske' vrste. Dva para stupaju u interakciju, pri čemu vrlo nesigurna Frances potakne isprva tajnu ljubavnu vezu s lijepim te izuzetno pažljivim i korektnim, samokritici nadasve sklonim Nickom (kao da je samog sebe modelirao po zahtjevima #MeToo pokreta koji je upravo u to vrijeme, 2017., počeo snažno izranjati), a atraktivna pankerska buntovnica Bobby nada se seksualnoj romansi s vitkom i erotičnom Melissom, do koje ipak neće doći.
Rooney vrlo slojevito slika psiho-strukture svojih likova dovodeći ih u intrigantne (erotske i prijateljske) odnose, te ostavljajući dojam iznimne autentičnosti karaktera i njihovih relacija. Pri tom je važno i klasno zaleđe u oba para koje sadrži stanovitu simetriju: u paru Frances – Bobby, Bobby je iz imućne, a Frances neimućne obitelji, u paru Nick – Melissa, Nick je iz imućne obitelji, a Melissa iz neimućne. Tako da ljubavno povezivanje Frances i Nicka ponovo uspostavlja kontrast klasnog porijekla, prisutan u njihovim vezama s Bobby odnosno Melissom, kao da klasne suprotnosti doprinose međusobnoj erotskoj privlačnosti.
Frances i Nick u klasnom su kontrastu, a i poveća je razlika u godinama između njih, no srodni su po psihičkim problemima – ona uslijed depresije ima izražene psihosomatske simptome i autodestruktivne sklonosti, on se od depresije bolnički liječio. Njihov je odnos, za koji naposljetku saznaju Bobby i Melissa koja ga nevoljko prihvaća, pun oscilacija, pri čemu je Nick čak bio u iskušenju da se razvede od Melisse, a i nakon što on i Frances prekinu, ostaju to dvoje depresivaca u stanju međusobne naklonosti. Sam kraj, emotivno povišen, vrlo efektno izveden, njihovu interakciju ostavlja posve otvorenom, ali definitivno sugerirajući duboku povezanost između njih.
U osnovi, riječ je o (umjereno i relativno) optimističkom svršetku, ali lišenom ikakve podobnosti spram očekivanja čitatelja i komercijalnih zahtjeva, bez i najmanjih natruha patetike. Kraj je to koji logično proizlazi iz psihičkog ustrojstva likova, vrsta svršetka koja će postati jednim od zaštitnih znakova autorskog svijeta Sally Rooney; istovremeno izraz njezina humanizma (samodeklarira se kao marksistica i feministica) i otpora svojevrsnoj konvenciji pesimističnih krajeva kao takoreći nužnih za ono što želi biti umjetnički relevantna književnost.
Među ostalim Rooneynim zaštitnim znakovima postavljenima u „Razgovorima s prijateljima“ nenametljiv su stil s povremenim stilsko-jezičnim iskoracima i – premda se (gotovo) sve događa u Irskoj među Ircima – takozvana američka atmosfera (Rooney je magistrirala američku književnost) kao preuzeta iz romana takozvane izgubljene generacije, ponajprije Fitzgeralda i Dos Passosa, ili onih generacije stasale nakon Drugog svjetskog rata, prije svega Updikea, redom autora s kojima dijeli intenzivan interes za erotski sloj egzistencije.
Njezin je stil uglavnom diskretan, moglo bi se reći da je dominantno u službi onog ključnog, elaboriranja psihičkih stanja likova i opisivanja njihovih interakcija, ali sadrži i povremene 'flešove' struje svijesti,
Normalni ljudi
„Razgovori s prijateljima“ jedini su dosadašnji autoričin roman u cijelosti ispripovijedan iz prvog lica (to prvo lice pripada liku Frances), što je bio uvod u isprobavanje različitih narativnih koncepcija kao bitan dio njezine poetike. U sljedećem romanu „Normalni ljudi“ iz 2018. pripovijedanje se odvija u standardnom trećem licu, ali po principu vremenskih skokova odnosno elipsa. Svako poglavlje ima vremensku oznaku u naslovu (na primjer „Siječanj 2011.“, „Tri tjedna poslije (veljača 2011.)“, „Mjesec dana poslije (ožujak 2011.)“ … „Četiri mjeseca poslije (srpanj 2014.)“, „Pet minuta poslije (srpanj 2014.)“, Sedam mjeseca poslije (veljača 2015.)“), pri čemu svako novo poglavlje počinje pripovijedanjem u prezentu, dakle skače se in medias res trenutnog vremena, ali onda slijedi povratak u prošlost gdje se, u perfektu, pripovijeda o onom što se događalo prije vremenskog skoka.
Dok „Normalni ljudi“ imaju dvoje protagonista, vršnjake Connella i Marianne koje se prati od završnog razreda srednje škole do treće godine studija, sljedeći roman „Divni svijete, gdje si“ iz 2021. ponovo se vraća na postavku četvero protagonista raspoređenih u dva para. No dok su u „Razgovorima s prijateljima“ te parove činile tri osobe ženskog i jedna muškog spola, sada je spolna podjela simetrična – dvije žene (poznata i imućna spisateljica Alice i njezina najbolja prijateljica Eileen, urednica u književnom časopisu) te dvojica muškaraca (nenačitani, grubi i nezaposleni Felix te lijepi i dobroćudni Simon, asistent parlamentarnog zastupnika), pri čemu je riječ o (hetero)erotskim parovima (Alice i Felix na jednoj strani, Eileen i Simon na drugoj).
U potonjem romanu narativna je koncepcija takva da se u njegovoj prvoj polovici izmjenjuju poglavlja pisana u trećem licu, u kojima je fokus na nekom od četvero glavnih likova, s poglavljima mejlova koje iz prvog lica jedna drugoj pišu Alice i Eileen. Dakle imamo dva narativna registra, dok u drugoj polovici romana, kad se četvero protagonista zajedno nađu u kući koju je Alice unajmila blizu morske obale, poglavlja obuhvaćaju, iz trećeg lica, perspektive više likova sukcesivno, da bi se na samom kraju ponovo pojavila dva mejl-poglavlja: pretposljednje koje Alice piše Eileen, i posljednje koje Eileen piše Alice.
Intermezzo
Naposljetku, u najnovijem romanu „Intermezzo“ iz rujna 2024. (kao i prethodna tri prevela ga je Patricija Horvat a objavila nakladnička kuća Fraktura, op.ur.) narativna koncepcija bazira se na reduciranju broja protagonista u odnosu na broj bitnih likova. Naime, od osmero na ovaj ili onaj način važnih karaktera (među kojima je i jedan pas), Rooney izabire (samo) troje protagonista – karakterizacijski kontrastno postavljene braću Petera (uspješni odvjetnik specijaliziran za ljudskopravaške sporove) i Ivana (nekadašnji velik šahovski talent koji pokušava obnoviti svoju karijeru), te Ivanov ljubavni interes Margaret (djelatnica provincijskog doma kulture) – iz čijih se perspektiva, u trećem pripovjednom licu, naizmjenično sagledavaju svi ostali likovi i zbivanja. Dakle na djelu je odabir narativne ekonomičnosti namjesto raspisivanja obimom velikog romana u kojem bi svaki bitan lik dobio vlastitu perspektivu.
Još jedna bitna značajka Rooneyne poetike jest na jezično-stilskoj razini. Njezin je stil uglavnom diskretan (u opisima često rabi jednostavne i 'ohlađene' izjavne rečenice), moglo bi se reći da je dominantno u službi onog ključnog, elaboriranja psihičkih stanja likova i opisivanja njihovih interakcija, ali sadrži i povremene 'flešove' struje svijesti, uključujući nedovršene iskaze likova, kao i dobro znani modernistički postupak ambivalentnosti pripovjednog iskaza, osobito razvidan kod Virginije Woolf – kad dolazi do klizanja identiteta onog koji govori, odnosno kad glas istovremeno može pripadati pripovjedaču i liku (koji nije pripovjedač). To modernističko nasljeđe ključno je za Rooney: ona piše prozu psihološkog realizma obilježenu iskustvima modernističke poetike, pri čemu se ne smije zaboraviti da je znatan dio modernističke proze – opet je klasičan primjer Virginia Woolf – zapravo bio posvećen ostvarivanju psihološkog ultrarealizma (Woolf je o tome napisala i dobro poznati esej, dok je, usput ali nipošto suvišno rečeno, Rooney napisala opsežan esej o znamenitom zemljaku Joyceu i njegovom „Uliksu“).
Rooneyni likovi i njihovi odnosi neodoljivo podsjećaju na one Fitzgeraldove jer riječ je o jednako fascinantno pronicljivom i autentičnom uvidu u istu složenu i intrigantnu, često takozvanu bolećivu ljudsku psihu, ponajprije obilježenu erotskim slojem bivstvovanja.
Divni svijete, gdje si
Sally Rooney i njezino djelo nerijetko se veže uz generaciju takozvanih milenijalaca, kojoj pripada. Njezini glavni likovi gotovo redovno su milenijalci (izuzetak su Ivan i Naomi iz „Intermezza“ koji pripadaju takozvanoj generaciji Z), iz čega neki izvlače zaključak da se bitno bavi (navodnim) specifičnostima pripadnika tog naraštaja (rođenih otprilike između 1980. i 1995.). Površno je to gledanje, jer Rooneyni romani, kao i sva vrijedna umjetnička djela, bave se univerzalnom ljudskom psihom – između njezinih milenijalaca iliti pripadnika generacije Y s jedne strane, između njezinih Francis i Nicka iz „Razgovora s prijateljima“ ili Eileen i Simona iz „Divni svijete, gdje si“, te recimo Dicka i Nicole iz Fitzgeraldova remek-djela „Blaga je noć“ (1934.), nema bitne razlike koja bi bila generacijski uvjetovana. Upravo suprotno, Rooneyni likovi i njihovi odnosi neodoljivo podsjećaju na one Fitzgeraldove jer riječ je o jednako fascinantno pronicljivom i autentičnom uvidu u istu složenu i intrigantnu, često takozvanu bolećivu ljudsku psihu, ponajprije obilježenu erotskim slojem bivstvovanja.
Rooney je pritom posebno zainteresirana za erotske interakcije likova koje dijeli veća razlika u godinama (Nick je 11 godina stariji od Frances u „Razgovorima s prijateljima“, Simon je bitno stariji od Eileen u „Divni svijete, gdje si“, Peter je 13 godina stariji od tinejdžerice Naomi u „Intermezzu“, a Ivan 14 mlađi od Margaret u istom romanu, pri čemu ne treba zaboraviti i da u spomenutom Fitzgeraldovom klasiku postoji bitan erotski odnos s povećom razlikom u godinama, onaj između Dicka i tinejdžerice Rosemary), ali znakovito je da u njezinom najdirljivijem i najljepšem romanu „Normalni ljudi“ središnji odnos jest onaj između dvoje vršnjaka, Connella i Marianne. Karakteristično za Rooney, taj se odnos bitnim dijelom odvija u provincijskom gradiću i postavljen je klasno kontrastno – Marianne je iz bogataške, a Connell skromne obitelji, štoviše njegova majka radi kod njezine, u njihovoj obiteljskoj vili kao pospremačica.
Odnos je također i zrcalan – u srednjoj školi Connell je popularan, a Margaret, koju smatraju čudakinjom, nepopularna, da bi na fakultetu bilo upravo obrnuto. Oboje su pritom psihički turbulentne osobe i njihov odnos, opet karakteristično za Rooney, neprestano oscilira, a Margaret je i seksualna mazohistkinja koja od Connella traži da je udara, što on odbija. Connell inače poprilično podsjeća na Nicka iz „Razgovora s prijateljima“ – podjednako je fizički lijep i duševno mekan, također se jedno vrijeme liječi od depresije, ali je ipak psihički bitno snažniji, što najbolje ilustrira činjenica da zaprijeti Marianninom starijem bratu zlostavljaču da će ga ubiti ako svoju sestru još jednom ozlijedi, nakon čega njegovo zlostavljanje Marianne trajno prestaje.
I svršetak „Normalnih ljudi“ rooneyjevski je otvoren i uvjetno optimističan – kao izvrstan student Connell je dobio stipendiju za jednogodišnji magistarski studij kreativnog pisanja u New Yorku, ali ne želi ići da se ne bi udaljio od Marianne, međutim ona ga potiče da ode; uostalom upravo je ona u njemu prepoznala dar za književnost i uvjerila ga da joj se posveti. Roman završava njezinom perspektivom i riječima – „Trebao bi ići, kaže mu. Ja ću uvijek biti ovdje. Znaš to.“ Znači, i ako neće biti zajedno, ona će uvijek biti tu za njega, kao što je on uvijek bio tu za nju.
Psihološki složeni, baveći se emocionalno intenzivnim, nadasve uvjerljivim likovima i oscilativnim, turbulentnošću obilježenim odnosima, narativno samosvjesni i raznovrsni, stilski istovremeno funkcionalni i sofisticirani, romani Sally Rooney izvanredni su primjerci poetike psihološkog realizma garnirane dubokim tragovima modernizma. Sa samo 33 godine i četiri romaneskna djela, irska spisateljica postala je nezaobilazna činjenica svjetske književnosti u njezinom najboljem izdanju.
Intermezzo
- Prijevod: Patricija Horvat
- Fraktura 10/2024.
- 368 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533587820
- Cijena: 24.99 eur
- Kupi knjigu!
Žudnja, očajanje i spoznaja isprepleteni su u uznemirujućoj i utješnoj priči o dvojici braće koja moraju pronaći način da shvate kako istinski tugovati i istinski voljeti. Sally Rooney, jedna od najvažnijih autorica svoje generacije, stvorila je u 'Intermezzu' upečatljive likove i napisala moćan, emocionalno snažan i nježan roman.