Neven Vulić : Ne znam gdje je izlaz, ponekad je naprosto u šetnji šumom
Nakon što je u drugoj polovici 2000.-ih zajedno s tada tek rođenom i ubrzo zgasnutom skupinom Eventualista proglasio smrt tzv. stvarnosne proze, Neven Vulić (1983.), diplomirani romanist i lingvist, bacio se na književno razobličavanje vlastite stvarnosti, koristeći autobiografski diskurs kao alat pokušaja literarnog raskrinkavanja odnosa između uma i tijela – jer i jedno i drugo trajni su fokus interesa toga pisca. Godine 2010. izlazi njegov romaneskni prvijenac, “Povijest bolesti” (SysPrint), u kojemu postavlja temelje svojeg spisateljskog mikrokozmosa: pisanje je za Vulića mahnita jurnjava kroz svakodnevnicu punu patnje, previranja, potrage za smislom u vječno ekonomski i seksualno frustrirajućim okolnostima, gdje se njegov protagonist – mladi muškarac koji svoju nesposobnost uspostavljanja ispunjujućih odnosa s drugima može zahvaliti vlastitom od svijeta iščašenom individualnošću – istovremeno pokušava i patetično uklopiti u taj svijet i cinično izvršiti neki oblik diverzije na njega. Ta se diverzija utjelovljuje u opsesivnoj fascinaciji tijelom – vlastitim i tuđima – i želje za seksualnim eksperimentiranjem; gotovo kao da je tijelo jedini prostor nad kojim autor (ili njegov literarni alter ego) vidi mogućnost uspostave kontrole u ovome svijetu, ali ne i pronalaska slobode unutar toga prostora.
Čini se da je iz iste pozicije proizašao i drugi Vulićev roman, “Nježna stvorenja” (Fraktura, 2020.), koji perpetuira iste opsesije – ovaj puta učetverostručene u likovima djeda na samrti, njegova sredovječnog zeta, dečka njegove unuke tinejdžerice, i podstanara u srednjim dvadesetima. Objedinjuje ih isto mjesto – kuća – i svima im je zajednička ista transgresija vlastite emocionalne impotencije u maničnu onaniju, u autodestruktivnoj silaznoj spirali obilježenoj repetitivnim abortivnim pokušajima pronalaska neke vrste izbavljenja kroz tijelo žene – to, za njih čini se kobno magnetsko polje.
Desetogodišnje razdoblje između prve i druge knjige, obilježeno brušenjem stila i jezika na uredničkim poslovima i nebrojenim književnim osvrtima koje je pisao za čitav niz hrvatskih medija, donijelo je u Vulićevu slučaju opipljive rezultate: “Nježna stvorenja”, roman o stvarnosti kao poprištu tragične frustriranosti i paranoje muškoga stanja, roman je bogatog leksika, ispisan raskošnim, slikovitim rečenicama punim dubokih uvida.
Nježna stvorenja
Povijest bolesti
Gea Vlahović: Od prvog romana “Povijest bolesti” do “Nježnih stvorenja” prošlo je punih deset godina; ova se knjiga dugo rađala. Ako je svako umjetničko djelo rezultat neke autorske potrebe, iz kakve su potrebe proizašla “Nježna stvorenja”? Jeste li tu potrebu uspjeli zadovoljiti? Knjiga je vrlo seksualno eksplicitna; to repetitivno inzistiranje na naturalističkim opisima seksualnog čina ili seksualnih želja nije, međutim, ni šokantno, niti buntovničko... Što je onda?
Neven Vulić: Prvenstveno me zanimalo na koje se načine i koliko intenzivno nasilje provlači kroz naše živote i odnose, od svakodnevnog i intimnog šovinizma do obiteljskog nasilja. Ti se ozbiljni društveni problemi nerijetko u medijima prikazuju pristrano i neprofesionalno, a određene komentare u vezi položaja žena bolje je ne spominjati. Htio sam progovoriti o uzrocima takvog ponašanja. Usporedno nam se sve više serviraju pornografizirani sadržaji koji danas nisu rubna pojava, već mainstream, što mi se čini bitnom temom jer je prosječno dijete izloženo pornografiji već oko desete godine života, a nerijetko i prije.
Informacijsko doba donijelo je mnoge pozitivne promjene, ali i golem prostor za zbunjenost. U kontekstu trumpovskog postčinjeničnog doba teško je znati što je istinito, a što fake news, click-bait ili manipulacija, dok je, u kontekstu prepuštanja seksualnog odgoja internetu, mnogim mlađim osobama sigurno zbunjujuće što je manifestacija ljubavi, a što je virtualna fantazija koja nema nikakve veze sa stvarnošću ili zdravim međuljudskim odnosom. Zato mi je, pogotovo kad govorimo o priči koja se bavi ovisnošću o pornografiji, bilo bitno dokumentaristički prikazati sadržaje kojima smo ionako stalno izloženi, htjeli, ne htjeli.
Da, slažem se, danas malo što ima potencijal šokirati, a prikazi seksa više nisu ni šokantni ni buntovnički. U tome nema nekog erosa ni provokacije, a u određenoj količini postaje i tužno. Zato je eksploatacija seksualiziranih sadržaja u ovom romanu stalan motiv, svakodnevna danost, i samim time svojevrsni zeitgeist, gdje smo se dobrano pomirili sa hiperseksualiziranošću.
Iako razmaknuti čitavim desetljećem, što se i u ljudskom i u autorskom vremenu može shvatiti kao razdoblje sazrijevanja, čini se da se vaša dva romana u osnovi bave istom potragom, koju ja, možda pogrešno, čitam kao potragu za emocionalnom ispunjenošću. Ako roman uzmemo kao neku vrstu analize općeg ljudskog stanja, pokušaj raskrinkavanja opće neučinkovitosti (među)ljudskih odnosa, koja je vaša dijagnoza?
Najbitnije mi je bilo napisati priču koja literarno drži vodu, pogotovo psihološki i motivacijski. Didaktički i aktivistički moment u književnosti nije mi toliko važan jer smatram da književnost i publicistika ne počivaju na istim temeljima, već da otvorena angažiranost nagriza snagu i kvalitetu književnog teksta. „Nježna stvorenja“ utoliko nisu analiza općeg ljudskog stanja već partikularnog, ali meni važnog. Primjerice, kad u Pakistanu ili Indiji djevojka odbije prositelja, neki od njih se tim djevojkama osvećuju tako da ih po licu zaliju kiselinom. Ostao sam šokiran kad sam naišao na fotografije žrtava takvih napada kiselinom. Navedena se tema indirektno uplela u roman. Ovaj primjer muškog nasilja je radikalan, ali dosta je prostora posvećeno tome gdje su granice osobnog integriteta u intimnim odnosima, i kad prelaženje tih granica prelazi u opipljivu neugodu, čak i u nasilje.
Utoliko je ovaj roman gorak i mjestimično stvara nelagodu jer zahvaća duboko u područje seksualnosti, mjesto gdje se patologija najčešće i ispoljava. Roman je tako postavljen jer se bavi i ozbiljnijom problematikom, gdje prvenstveno treba spomenuti muški šovinizam. U tom smislu ne mislim da je zdrave međuljudske odnose nemoguće ostvariti, samo ovim tekstom upozoravam na nezdrave tendencije koje nas zasigurno ne zbližavaju, već među nama otvaraju širok ponor.
Nemogućnost ljubavi, barem ne one trajne, i manično zalaženje u polje tjelesne strasti, koja se također neminovno gubi pa strast biva zamijenjena dosadom, vaše junake vode u autodestrukciju i nihilizam. Koliko ste vlastite biografije upleli u taj roman? Iako u romanu postoje i ženski likovi, zapravo se priča spliće i raspliće kroz sudbine onih muških. Tko su ti muškarci u vašem romanu, što traže? Jesu li oni ‘nježna stvorenja’? Je li ljubav doista za ljude neostvariva potreba?
Muškarci u romanu prepoznatljive su, gotovo prosječne osobe, ali s nekoliko zloćudnih karakteristika zbog kojih će nagrabusiti ako se s njima ne suoče. Želio sam stvoriti protagoniste s kojima se moguće donekle poistovjetiti i dovoljno ih razumjeti, čime ove priče dobivaju na težini. Oni traže i tjelesnu utjehu, često u skladu s prijapističkim nagonom, ali i spokoj i razrješenje. Dosadašnji komentari govore mi da sam uspio opipljivo dočarati njihove unutrašnje živote, što mi je svakako drago, dok mi je rečeno i da je ovaj roman zbog toga težak kao crna zemlja. A tko su „nježna stvorenja“ – na svakom je da izvuče svoje zaključke. Također, ovo nije autofikcijski roman, tako da moja biografija nije bitna. A je li ljubav za ljude neostvariva potreba? U svijetu mojih protagonista taj problem presudan je za priču. Ljubav je svakako ostvariva, a može biti i dugotrajna ako se temelji na dijalogu i prepoznavanju.
Puno je tu pornografije, žena koje služe tek kao objekti seksualnih fantazija i mentalnih iživljavanja. Gotovo kao da glorificirate nasilje? Čitam li pogrešno ako ustvrdim da je ovo jedan izrazito muški roman koji bi mogao razbjesniti, ili barem uznemiriti mnoge žene? Neko ste vrijeme volontirali u Ženskoj sobi i Centru za žrtve seksualnog nasilja… Kako bi vaše tamošnje kolegice reagirale na ovaj roman?
Naše društvo glorificira nasilje, stalno smo izloženi takvim sadržajima. Na ovome mjestu trebalo bi razlučiti što je stvarnost, a što književnost. Progovarati o nasilju ne znači glorificirati ga, pogotovo ako vjerno prati što se događa u našoj stvarnosti. Ovaj roman je utoliko prozor u iskrivljen prikaz našega svijeta gdje je dobrano reducirana nježnost, premda postoji, a pogled je često usmjeren na ono toksično što nas okružuje. To toksično je u ovom slučaju muškoga roda, jer ako pogledamo statistike obiteljskog nasilja vidjet ćemo da su gotovo 90% nasilnika muškarci, a broj ubijenih žena u Hrvatskoj je od 2008. prešao brojku 300. To je kontekst koji je ključan za razumijevanje romana. Utoliko su „Nježna stvorenja“ nekima svakako i prilično potresan uvid u našu stvarnost i obračun s onim poraznim kod muškaraca, a to svakako treba razbjesniti i uznemiriti.
Postoji li drugi način? I bilo mi je iznimno bitno da radikalniji književni postupci ne prelaze mjeru i ne postanu sami sebi svrhom, dakle, uvijek moraju doprinositi karakterizaciji likova. S tim na umu, rukopis sam dao i Luizi Bouharaouvoj, kolegici i feministici koja je nedavno objavila prvijenac „Jesmo li to bili mi“. Njoj se roman svidio. Naravno, netko drugi će imati posve drugačije mišljenje. U tome i jest draž književne priče, u mnoštvu interpretacija. U stvarnosti je situacija puno jednoznačnija. Zato stvarnost i fikciju ne treba miješati.
Rođeni ste 1983., dakle bili ste dijete u vrijeme rata, odrastali u vrijeme tranzicije, sazreli u kapitalizmu. Međutim, općedruštvene teme vas, barem književno, uopće ne zanimaju, ukoliko nemaju veze s osobnim. Što vas najviše vodi u pisanju? Književno ste obrazovani; tko su vam uzori?
Nemam osjećaj da teme o kojima pišem biram sâm, već da one nekako biraju mene. Ono što me vodilo bila je sama književnost, pronalazak autorskog glasa i stvaranje autentične atmosfere. Uvijek je riječ o tome da treba pružiti što bolji književni tekst. Priča se ionako nametnula sama. Puno sam otkrio o samome spisateljskom zanatu kroz rad na ovome romanu. Klasičnih uzora nemam, ali od svake pročitane knjige nešto ostane. Puno sam dobio i čitanjem najgorih tekstova, onih s kojima sam se naglas svađao zbog nepismenosti i nedostatka duha.
Bili ste dio književne skupine Eventualista, koji su željeli raskinuti s tzv. stvarnosnom prozom razdoblja koje je prethodilo, smještajući univerzalne teme u vremenski i prostorno nekontekstualizirane urbane priče. Svode li se naša današnja društva na skup lica bez identiteta? Otuđenost i egzistencijalna izgubljenost teme su koje manje-više obilježavaju suvremenu hrvatsku književnost. Jesmo li doista toliko otuđeni i nesretni? U čemu je, po vama izlaz? U dobroj književnosti, seksu, glazbi?
Uvriježena je zadaća književnosti čitatelju pružiti literarni kozmos u kojem se kaos stvarnosti doima prožet značenjem i smislom. Iz toga proizlazi katarza tijekom i nakon čitanja: putem poistovjećivanja s likom, hvatanjem njegovih nada i neuspjeha, produbljivanjem shvaćanja drugih. Na taj način nešto učimo o sebi i o svijetu. Utoliko, dio rješenja je sasvim sigurno u razvijanju međusobnog razumijevanja i slušanju intimnih priča koje stoje iza svakog od nas, gdje književnost može neopisivo pomoći. Ne znam koliko smo otuđeni i nesretni, rastu li brojke na grafovima ili padaju, ali 21. stoljeće definitivno pokazuje zube. I kroz trenutačnu pandemiju, a nažalost i kroz nedavne zagrebačke potrese gdje je ključno pokazati solidarnost. Sve to intenzivno utječe na nas.
Gdje je izlaz? Kako kome. Netko će se tolerancijom i ljubavlju zalagati za ono do čega mu je stalo, netko će se povući u svoja četiri zida, netko će agresivno zastupati svoje mišljenje. Pritom svatko od nas ima potpuno pravo posve promašiti u odabiru bitke, a bome i načinu borbe. Pokušaji borbe zato mi ne smetaju, problematičniji mi je izostanak otpora. I ne znam gdje je izlaz. Ponekad je naprosto u šetnji šumom.
O nesigurnosti i ranjivosti pojedinca može se govoriti na puno razina i iz raznih perspektiva. Vaš pojedinac uvijek je nekako obiteljski kontekstualiziran, kao da njegove manije proizlaze, ili su čvrsto vezane uz obitelj. Rasap obitelji u tradicionalnom smislu vodi u otuđenost koja muči sve vaše junake. Gdje ste u svemu tome vi, spašava li vas književnost od nečega? U ovome trenutku, kao autor dviju proznih knjiga, smatrate li se zadovoljnim svojom pozicijom?
Obitelj nam od prvih dana određuje sustave vrijednosti prema kojima ćemo se dobrano ravnati ostatak života. Ono što roditelji usade djetetu već u najranijoj dobi prati ga do smrti, ali najgore je ono što mu priušte svojim nečinjenjem. U mom romanu to je dio tereta nekih likova, što oni mogu osvijestiti. Na tom tragu, književnost može dotaknuti samo one koji je žele i one koji je čitaju, dok ih spasiti svakako ne može. Ali kao hram ljudskih iskustava, sjećanja i osjećaja neprocjenjiva je za određivanje svog mjesta u svijetu. U tome i jest snaga prepoznavanja sebe u drugima, u shvaćanju da ima još takvih. A u ovome trenutku previše ne razmišljam o svojoj poziciji kao pisca.
Pripadate generaciji tzv. milenijalaca. Milenijalci su najobrazovanija generacija u ljudskoj povijesti; odrastaju kao pobjednici istrenirani da i u neuspjesima vide uspjeh. Istodobno, pate od opsesivnog poremećaja uspoređivanja s drugima i žale se na preopterećenost idealom novog “milenijalskog hipstera”. Slažete li se s mojom definicijom milenijalaca? Jesu li njihov bijes i frustracija po vama opravdani? I u vašoj knjizi postoji jedan lik koji “puca”…
Američka terminologija za generaciju rođenu 80-ih i većine 90-ih za nas nije relevantna. Mi smo najviše obilježeni ratom i tranzicijom, dan-danas popularnim motivima za potpirivanje javnosti. Sve gorenavedeno trajno je opterećenje u modernim društvima, dok su mojoj generaciji svojstvena ona koja prije pola stoljeća nisu bila toliko izražena: prijetnje socijalnoj državi, krediti, tjeskoba, veći postotak oboljelih od malignih bolesti, dug koji raste praktički od rođenja, depresija. Biti zbog toga gnjevan svakako je razumljivo.
Ali pravo je pitanje kako će navodno najobrazovanija generacija upotrijebiti svoje znanje, po kojim kriterijima i u skladu s kojim vrijednostima. Ako pogledamo načine na koje se gnjev uglavnom ispoljava, trolanjem na kavama, komentarima ispod članaka, ciničnim i narcisoidnim objavama na društvenim mrežama, vidi se da nema pravog aktivizma, samo digitalna kontaminacija, i samim time bijes ove generacije nije nešto posebno vrijedan. Pasivizirani smo i brzo zaboravljamo, a pritom treba shvatiti da stvarnost posredovana ekranom nije prava stvarnost. A to nije problem samo tzv. milenijalaca, već svih generacija. I što je zapravo drugačije? Zato je od akumuliranja znanja bitnije naučiti odbaciti nebitno, dakle, ljudski i kritički razmišljati.
U potrazi za odgovorima na vlastite probleme, milenijalci su se okrenuli globalnim problemima. Pitanje ‘što činim sa svojim životom’, tako biva pregaženo pitanjima ekologije, zdravlja, politike, imigracije… Koliko je vama važan globalni društveni kontekst? Pitate li se što činite sa svojim životom i pronalazite li zadovoljavajući odgovor?
Volim sjesti u dvorište iza kuće i zapaliti cigaretu uz kavu, nebo i vjetar. Nekidan padao je snijeg po rascvjetalom stablu kruške. Netom prije dogodio se prvi potres. Neobično i zloslutno iskustvo. Dva tjedna prije toga sjedio sam na istome mjestu sa sunčanim naočalama, na valjda 18 stupnjeva. Tad se negdje zaoštrila priča o virusu koji je doputovao iz Kine. U ovakvim trenucima ne pitam se što činim sa svojim životom, trenutačno izoliranim i skučenim. Otjeram nelagodu i jednostavno živim.
* Razgovor je prvotno objavljen u prilogu o knjigama "BestBook" tjednika Express i prenosi se u okviru dogovora o suradnji/razmjeni priloga između portala Moderna vremena i tjednika Express.
Nježna stvorenja
- Fraktura 01/2020.
- 271 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533581965
Roman Nevena Vulića 'Nježna stvorenja' okrutno i beskompromisno govori o međuljudskim odnosima, o postojanju ili nepostojanju ljubavi, o nemogućnosti da se o ljubavi čak i govori, o želji da se bude jednak likovima s ekrana, o samodestruktivnosti i nihilizmu koji se nalazi svuda oko nas.