Zemlja zaborava

Održava se
01.01.1901.

Početkom devedesetih u publicistici i novinstvu često se ponavljala jedna rečenica koju su autori pripisivali Winstonu Churchillu. Churchill - dakle, čovjek kojem je Balkan prvi put ubio karijeru (u Galipolju), a četvrt stoljeća kasnije ubio i sina - navodno je kazao kako "Balkan proizvodi više povijesti nego što može konzumirati".

Churchillov efektni truizam u devedesetima je lako uhvatio publicističko korijenje, jer se činio tako očito točnim.

U to vrijeme balkanski su narodi opet bili u jednoj od onih svojih faza paleža i klanja, a s obje strane frcalo je od historiografske i kvazihistoriografske artiljerije koja je trebala služiti objašnjenju i opravdanju današnjice. To je onaj Balkan, ona istočna Europa koju tako dobro poznamo.

Vlak u kojem svi putnici sjede na sjedištu koja gledaju prema natrag, prostor u kojem povjesničari zobu po supermarketu argumente za dnevne svađe, retorika je puna "genocidnih naroda" i "horvaškog dolga", a pisci baš nikad ne pišu SF romane, uvijek i jedino povijesne. Na tom Balkanu - kaže "istina" - nikad se ništa ne zaboravlja i nikad ništa ne prašta.

Sjećanje je najubojitije od svih letalnih oružja, pamćenje na jučer služi da mobilizira za sutra, a usmena povijest, obiteljska sjećanja, nazivi ulica, spomenici i baština materijal su za reciklažu koji služi preslagivanju današnjice.

I zaista - kad čovjek pogleda hrvatske novine i televiziju, osluškuje birtaške razgovore i mrmljanja u fotelji ispred TV vijesti, steći će o nama dojam kao o kulturi obuzetoj pluskvamperfektom. U nas se ljudi svađaju oko komemoracija za pokolje iz četrdesetih, zbraja se tko ih je pohodio i ne pohodi, svađa oko toga tko je što rekao ili nije rekao, a trebao je.

Dižu se spomenici preminulim političarima, ideologije se natežu oko naziva trgova i preminulih velmoža, na TV vijestima udarne su vijesti ratni zločini stari petnaest godina, a moj grad eto baš je prekjučer odlučio u gesti širokogrudne nivelacije dati čak dvije gradske ulice - žrtvama fašizma i žrtvama komunizma.

U općoj viktimomaniji opcije raznih boja nadmeću se i krešte tko je zapravo žrtva ili bar tko je veća žrtva, Mesić i Dodik po prsima se lupaju svađajući se tko je koga i kad gore poklao i uneredio, kao da su mrtvi u najlon vrećama ili tenkovskom rovu koševi u ULEB finalu, pa tko ih ima više košarkaški je prvak. Ukratko - prošlost je još uvijek igralište, a sjećanje reket i pak. Zato volimo pamtiti, a neskloni smo zaboravljati.

Ova olaka, čerčilovska "istina" doista biva istina sve dok čovjek sluša i čita političare, novinare, ideologe. Ali, ona nekako frapantno prestaje biti istina kad se spusti na razinu međuljudske komunikacije i osobne odgovornosti. Kad se veliki historijski narativi prizemlje u dnevnu banalnost, najednom postajemo kultura gdje baš nitko ništa nije sklon pamtiti, gdje se sve prašta i ni jedna pogreška ne diskvalificira nikog.

Ne tako davno, jedan mi je znanac s potpunom frapiranošću pričao kako se našao na zajedničkoj večeri s bivšim komunističkim funkcionarom i bivšim emigrantskim aktivistom koji su se nakon bračke janjetine i nešto vina zbližili ko rod rođeni. Ali, ovdje se ne radi samo u tuđmanovskoj "hrvatskoj sintezi".

Koji put pričam sa strancima koji navrate na sarajevski filmski festival ili neku od sličnih regionalnih smotri i oni se svaki put iščuđuju - "kako vi krasno komunicirate". Kad se čovjek odmakne od papirne ideologije, pamćenje najednom postaje uteg, a onaj koji se tom rabotom bavi remetilačko smetalo.

Imate vi u Hrvatskoj ljudi koji ustrajno hoće pamtiti: hoće pamtiti da ih je komunistički tužilac strpao u zatvor, da ih je u ratu silovalo, da im je netko nekog ubio ili odveo, da je netko počinio krađu ili ispalio metak.

Takvi "pamtitelji" gotovo da su na rubu da postanu redikuli. Podmećemo to pod tepih, potiskujemo ih i tjeramo kao dosadnu tustu muhu, jer onkraj sveg tog pasatizma zaborav je jedini modus vivendi u kojem sami sebe možemo izdržati.

Nismo mi zemlja koja predugo zlopamti. Baš suprotno: mi smo čudesna zemlja u kojoj se baš sve zaboravlja, baš sve prašta i nitko ni za što ne snosi posljedice. Cijele devedesete zgražavali smo se nad ljudima koji su iz gorljivog titoizma prelazili u jednako gorljivi tuđmanizam, a uvijek bi se našao netko tko bi za Kosovca, Sokola ili Jovića rekao da su "profesionalci", kao da profesionalnost nije skopčana i s moralnim izborom i odgovornošću prosudbe. Kad je Sanader zemlju povukao u smjeru dezideološkog pragmatizma, povukao je i lijep dio te scene.

Ali, nisu to jedine fascinantne konverzije. Ne manje fascinantne su mi one bivših titoista koji postaju predani korporacijski kotačići, pri čemu taj jednako začudni svjetonazorni luping čak nikome i ne smeta. Bivši profesionalni komunisti vode firme i strana predstavništva, ratni kabadahije sjede u prvom redu počasne lože, novinari osramoćeni u ratu ispovijedaju svoju strast za šoping.

Jedna od njih - Dijana Čuljak Šelebaj - s krotkom će bezazlenošću priznati svoje ratnoizvjestiteljske grijehe i reći da mnogi od nas ne bi danas radili ono što su radili "tada". Kad čitam takve stvari, napamet mi padne štorija koju mi je pričao otac.

U njegovoj tvornici jedan je od radnika ‘72. stao glasno kuditi Tripala. Kad su ga upozorili da ga je još nedavno hvalio, čovo je rekao: "E, ali onda je on bio ono, a nije bio ovo". "Onda je bilo ono, a sad je ovo" savršena je šifra za sve dijane-čuljak u ovoj zemlji. Ups, falili smo. Puj pik ne važi. Nećemo sad valjda to ozbiljno pamtiti, no, pa ljudi smo, ne?

I nećemo. Nećemo, zato što zaborav tvoj mijenjam za zaborav moj. Uf, u ratu sam izvještavala da je Dretelj zapravo banja? Ako zaboraviš, zaboravit ću i ja da si bio omladinski funkcioner, da si bio u partiji, da si od ovog ili onog sistema dobio ovu sinekuru, položaj, katedru, stan.

Zaboravi se u nas trejdaju kao igrači na NBA draftu, a ta razmjena zaborava počinje od kućnog savjeta i komšiluka, pa se kapilarno penje gore dok ne dostigne vrhove najvećih stranaka.

Tko je ono bio komunistički aparatčik? Tko ono govorio na rivi? Služio ovom ili onom mutnom sistemu? Dajte, to se ne pita, to su pitanja koje postavljaju samo nepristojna zabadala, ljudi manjkava takta koji nikom ne žele dobro.

I - treba li se onda čuditi kad časnici osuđeni za ratne zločine gunđaju da je to nepravda. Od cijele ove zemlje - naime - jedino su oni "peškali" odgovornost za prošlo - a ni oni ne bi da nije bilo pritiska izvana. Svi ostali polizali su prošlo i žive u nepomućenom, blaženom sada.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )