Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 28.12.2008.

Akcija ‘Zeko i potočić’
Održava se
01.01.1901.

U novinama je prošli tjedan bila priča o tome da se nastupi u dječjim zborovima u glavnom gradu naplaćuju i po deset hiljada kuna.

Prilika je to da vam ispričam priču koju sam prije mnogo godina čuo od jednog policijskog inspektora, a dosad se nisam usuđivao jer sam mislio da mi nećete vjerovati.

“Znao sam priče i godinama promatrao toga gada, a nisam imao dokaza protiv njega”, počeo je svoju pripovijest inspektor. “Svaki policajac u karijeri valjda ima jedan takav slučaj, koji mu postane opsesija. Jedeš, spavaš, hodaš ulicom, odlaziš na godišnji i vodiš ljubav sa ženom s mišlju da jednoga kriminalca staviš iza rešetaka. Sanjaš da makneš to smeće s ulice. Tako sam ja gotovo trideset godina bez uspjeha htio uhapsiti Ferdinanda Kokanovića. Čovječe, brak mi se zbog njega raspao, a kći ne razgovara sa mnom. Zbog Maestra Ferde, kako su ga zvali, i danas dvaput tjedno odlazim na sastanke Anonimnih alkoholičara.

Ti možda ne znaš tko je on, ali sigurno si čuo pjesmu ‘Maza Djeda Mraza’. To je on napisao. ‘Maza Djeda Mraza’, ‘Vodoinstalater medo’, ‘Tata u svemiru’, ‘Za inat ne jedem špinat’, ‘Indijanac Mirko’, ‘Vepra boli jetra’... sve su to njegove pjesme, generacije su odrasle pjevajući ih u vrtićima, ako i nisu znale da im je on autor. No, još ih je manje čulo za njegovu mračnu stranu, zlo koje je učinio kao glazbeni pedagog, dugogodišnji voditelj dječjeg zbora Vrapčići.

Kada govorim o njemu, uvijek ističem da zapravo postoje dva Ferdinanda Kokanovića. Jedan je dobri Ferdo, skladatelj dječjih evergreena, nježnih pjesama o dječjim ljubavima, o brizi i suosjećanju, o smiješnim nestašlucima i šašavim životinjama. Na drugoj strani je zločesti Ferdinand, koji je uništio živote stotine djece i njihovih mama i tata. Čak i danas, poslije toliko godina, kad listam njegov dosje, a pokazat ću ti jednom tu hrpu kutija koja ispunjava velik dio moje podstanarske garsonijere, ne mogu se ne začuditi da je to bio isti čovjek, da je netko tako razumio srca najmlađih, a bio takvo čudovište.

Vjerojatno zbog onoga prvog, dugo nisam mogao povjerovati da ima i drugi, opaki Ferdo Kokanović, ali priče o njegovim zločinima postajale su sve glasnije. Pročulo se po podzemlju. Maestro Ferdo uzeo sto tisuća da bi sina građevinskog poduzetnika stavio u prvi red zbora, za pola milijuna dao solo točku mlađoj kćeri velemesara, a po birtijama priča da ‘mala pjeva kao koza s hemeroidima’, općinski službenik zadužio se u kamatara da bi mu jedinac prošao audiciju za dječji mjuzikl... Naposljetku se upitaš, a možda tu i jest neki vrag? Gdje ima dima, ima i vatre, što bi rekli mi u policiji.

Akcija kodnog imena ‘Zeko i potočić’ potvrdila sve naše sumnje. Vrapčići su bili gnijezdo korupcije od kojega bi se svakom pristojnom čovjeku okrenuo želudac. Vjerujte mi, ja sam u karijeri svašta vidio, ali gadosti s kojima sam se sreo na ovom slučaju sasvim su pokolebale moju vjeru u čovječanstvo. Od prizora darovite, ali siromašne djece, koja nezamjetna mašu ručicama otraga, dok se dripci bez sluha krevelje u prvom redu, i dandanas se budim u ledenom znoju. Ipak, nismo imali nikakvih dokaza. Nitko od roditelja koji su podmitili voditelja zbora nije htio posvjedočiti da ne ugrozi estradne ambicije svog potomka.

Istraga je tapkala u mjestu i valjalo je nešto učiniti da je pokrenemo. Nakon sedam jalovih godina ubacili smo svog čovjeka u Vrapčiće. Neven Juran je bio mladolik, tek završio policijsku akademiju, a visok jedva sto četrdeset tri centimetra. Stasom kao dvanaestogodišnjak. Bio je malešan muškarac, ali je imao veliko policijsko srce. Četiri godine je kao ubačeni agent pjevao u zboru, vrebajući priliku da ostane nasamo s maestrom. Bila je već ozbiljno ugrožena njegova sigurnost. Strahovali smo da Kokanoviću možda ne postane sumnjivo da Neven za sve vrijeme nije ništa narastao. Na kraju se, međutim, nesretnim slučajem, sam razotkrio. Na jednom pokusu za ‘Trnoružicu’ iz kratkih hlačica mu je ispao službeni pištolj.

Akcija je bila kompromitirana. Maestro Ferdo je shvatio da smo mu na tragu i postao je oprezniji. Morali smo se povući. Prošlo je petnaestak godina, ali meni taj zlikovac nije izlazio iz glave, a nisam, čini se, ni ja njemu. Gdjekad u gluho doba zazvonio bi mi telefon i s druge strane netko bi mi prigušenim glasom podrugljivo pjevao...

Plače mama Kukunka, Kukunka, plače tata Taranta, Taranta, vrati nama našega Juju.

Bio sam očajan. Kriminalac mi se smijao u lice, a ja mu nisam mogao ništa. Znate kako roditelji videokamerom snimaju nastupe svoje djece u vrtićima. Ja sam imao više od trideset osam tisuća kazeta s nastupima Vrapčića i svaku sam, sekundu po sekundu, sličicu po sličicu, barem pet puta pogledao tražeći neki sumnjiv trenutak. Bez rezultata. Ništa. Nula bodova.

A onda... Vjerujete li vi u Boga? Vidite, i ja sam bio takav, ali od onoga dana kada je jedan inspektor priveo devetogodišnju Jelenu Rakitić zbog krađe Labella s okusom višnje počeo sam vjerovati da tamo gore ima netko tko pazi da sve jednom dođe na svoje mjesto. Kolega je na drugom kraju prostorije ispitivao osumnjičenu i ja nisam obraćao pažnju na njih, sve dok mi do uha nije došlo kako ona kroz suze govori da je dobra djevojčica, sluša mamu i tatu, u imeniku od vrha do dna ima sve petice, a aktivna je i u izvanastavnim aktivnostima, trenira judo, solistica je u zboru Vrapčići... Tu mi se upalila lampica.

Nije bilo lako, moram vam reći. Ipak, poslije nekoliko sati uspjeli smo uvjeriti maloljetnu delinkventicu. U prisutnosti njezina odvjetnika potpisali smo ugovor o odustajanju od kaznenog gonjenja, ako ona pristane biti policijska pouzdanica u slučaju istrage o korupciji u dječjem zboru. Srećom su baš tih dana Vrapčići imali audicije za mjuzikl o cvijeću, a gospođica Rakitić se mislila natjecati za glavnu ulogu, skromne, ali dobrodušne potočnice.

Natjecanje je, ne trebam vam ni objašnjavati, zapravo bila aukcija. Od kandidata se očekivalo da istaknu cijenu. Pouzdanica je za sastanak s Kokanovićem ozvučena mikrofonom ispod majice, a nosila je i sićušnu kameru skrivenu u plastičnoj ukosnici u obliku leptirića. Mi smo vrebali u lažnom kamionu za selidbe na drugoj strani ulice. Sve je trajalo manje od jedanaest minuta, ali meni se činila kao čitava vječnost. Mislio sam da će me od napetosti izdati srce. Ne znam kojim bih vam riječima mogao opisati trenutak kada je maesto Ferdinand rekao...

‘Jelice, dušo, ti znaš da ja tebe volim, ali za ulogu potočnice ne mogu uzeti manje od dvjesto hiljada eura.’

Smaknuo sam slušalice s glave i odlučno zapovjedio...

‘Gotovo! Idemo!’

Nešto manje od sedamdeset pripadnika temeljne i specijalne policije sudjelovalo je u hapšenju voditelja dječjeg zbora. Vodeći ga u lisicama u maricu uglas smo mu otpjevali...

Kad si sretan, lupi nogama o pod.

Kad si sretan, lupi nogama o pod.

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu,

Kad si sretan, lupi nogama o pod.

Ferdinand Kokanović danas u Lepoglavi služi kaznu od četrdeset godina robije. Voditelj je zatvoreničkog zbora, priča se da solo točke naplaćuje trideset cigareta”, završio je stari inspektor pa iskapio sok od brusnice i krvavim očima se zagledao u praznu čašu.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –