Aleksandar Dragaš : Seks, piće, krvoproliće
Turbofolk možda jest krajem 80-ih bio samo blesavija, sintetička podvrsta narodnjaka, no danas je to nakazna glazba koja kroz tekstove pjesama, milje u kojem se «događa» i porno-imidž svojih zvijezda odražava dio društvene zbilja, ali i glorificira brzo bogaćenje po svaku cijenu, primarnost umjetnih sisa nad umom, glamour «sponzora i sponzoruša», primitivno razmetanje bogatstvom, teško opijanje, lako oružje, terence, (lažnog) Guccija, zlatne pipe, bunde od nerca i emocije iz sapunica.
Gotovo svaka vrsta popularne glazbe ima svoj etički, a ne samo estetski sklop, jer tekstovi pjesama, pojavnost izvođača, njihov svjetonazor, statusni simboli, mjesta na koja izlaze i moralni kodeks često su jednako bitni koliko i sama glazba. U turbofolku sve je to bitnije od balkanskih estradno-mutiranog melosa, zavijajućih vokala i napabirčenih R&B/disco/house ritmova.
Pogotovo, često debilni tekstovi u kojima se mnogi lako pronalaze. Turbofolk možda jest samo odraz anomalija balkanskih tranzicijskih, poratnih, ružnih, nasilničkih i korumpiranih društava s obrnutim sistemom društvenih vrijednosti po kojima je «normalno» da kao ministar prosvjete odlaziš na Thompsonove koncerte (kao i njegovi učenici, nema tu bunta protiv establišmenta i roditeljske kulture).
No, njegovi protagonisti putem potpuno požutjelih medija besramno propagiraju mnogima nedostižan lifestyle kojeg srednjoškolci, zakačeni za hrvatsko estradno smeće još od vrtića, danas upijaju poput spužve. Prema našoj anketi, visokih 43 posto učenika završnih razreda srednje škole u najvećim hrvatskim gradovima sluša turbo-folk i, za pretpostaviti je, premda to nismo istraživali, smatra image i lifestyle turbofolk zvijezda i njihovih tajkunskih, političkih, nogometnih i gangsterskih fanova pozitivnim, kao neki novi «cool» trend. A, zapravo, turbofolk je u glazbi isto što i Vir u urbanizmu. Kulturocid.
Anketa je potvrdila da se turbofolk publika o novim hitovima najviše informira putem radija i TV Pinka kao turbofolk MTV-a, a da se najviše "konzumira" na "sprženim" diskovima. Turbofolk se najčešće sluša u klubovima i kafićima (58%), no izgleda da više nije samo vikend-rekreacija nego je penetrirao «do jaja», pa ne iznenađuje što sedamnaestogodišnjaci turbofolk najčešće slušaju kod kuće (42%) i već duže od dvije godine (67%). Ponajviše zato što je Huljić kao estradno-diskografski kralj 90-ih, koji svoj i uspjeh svojih pulena može zahvaliti povlaštenom položaju na HTV-u, odlično pripremio teren za «jači podražaj» turbofolka s istoka.
Generacija koja zbog pranja mozga od strane HTV-a kao ključnog medija 90-ih nije mogla sa šest ili sedam godina izbjeći Mineu, Magazin, Danijelu, Doris ili Jolu (kao latentne turbofolkere hrvatske estrade) morala je završiti na Mili Kitiću, Seki Aleksić, Ceci i Indiri jer sve je to, manje-više, isti muzički drek i svjetonazor. Bilo je samo pitanje vremena kad će doći "originali" s istoka i pomesti Huljićeve pulene koji više nemaju adekvatan «podražaj» i povlašteni tretman na danas glazbeno manje utjecajnom HTV-u. Huljić je to na vrijeme shvatio i posvetio se proizvodnji sapunica i Mrvica.
Također, ne čudi što najviše turbofolk fanova istodobno najradije sluša Škoru, Thompsona i Coloniju. Već godinama tvrdim da ta dva turbo-Hrvata s turbofolkom dijele istu publiku, a da je Colonia dance-narodnjak. Sve je to jedna ogavna, mračna balkanska krčma, a kad čovjek vidi shizofreniju publike koja jednako diže ruke na Thompsonove, Škorine i refrene bivše Arkanove žene dođe mu samo da se zapita tko je ovdje lud i "tko nas to, bre, zavadi".