Aleksandar Skorobogatov : Kokain
Kokain
Aleksandar Skorobogatov, bjeloruski književnik koji živi u Belgiji, još je kao dječak čvrsto odlučio postati profesionalni pisac. No, kada je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća donio prvi rukopis tada jedinom nakladniku u Bjelorusiji, odbili su ga s objašnjenjem da je njegovo djelo „previše drugačije“. Mora bitno promijeniti način pisanja ako želi da ga objave. To Skorobogatovu nije padalo na um pa je nastavio „po svome“, da bi danas stigao do epiteta jednog od najoriginalnijih pisaca s prostora bivše Rusije, praćenog nagradama i priznanjima.
„Pisati drugačije“ ostaje stalna karakteristika njegova stvaranja. To „drugačije“ se najprije odnosilo na otklon od prevladavajuće prakse socijalističkog realizma, kako se tada pisalo u Bjelorusiji. No, Skorobogatovljevo je pisanje različito i od većine djela koja se danas objavljuju jer bitno prkosi uvriježenim načinima tradicionalnog pripovijedanja. Upravo ga ta različitost jasno svrstava u široko shvaćenu poetiku postmodernističke proze.
Tako je njegovo najbolje djelo dosada, roman "Kokain" – za koji je i dobio nagradu – s jedne strane zamišljeno kao dosljedno izvođenje omiljenog postmodernistčkog postupka, s druge kao provokacija čitatelja koji književnost uzima „zdravo za gotovo“. "Kokain" je naime građen kao niz kratkih spojeva između zbilje i književnosti. Svaki put kada se čitatelj „unese“ i „uživi“ u tekst, dogodi se nešto što ga iz te ravnoteže izbaci, podsjećajući ga opetovano kako se radi o književnom djelu, da on čita, a ne proživljava ono što čita. To je već standardni pripovjedni postupak postmodernih pisaca, a ovdje izgleda otprilike ovako: sam roman ima neku vrlo labavu fabulu, koja bi se mogla ukratko sažeti kao priča o junaku koji kreće djetetu po večeru, ali se zaustavi, pa putuje u Švedsku primiti Nobelovu nagradu za književnost. Usput proživljava i neke ljubavne veze i onda se vraća.
Ovako ispričano, sve to i nema puno smisla, "Kokain" ne počiva na priči. Taj je pripovjedni okvir doista samo okvir za poigravanje odnosom romana i zbilje. Čitavo se djelo sastoji od niza „prebacivanja“ iz jednog svijeta u drugi, a sve počinje djetetom koje plače i piscem koji nevoljko izlazi u noć, da bi se zatim otkrilo kako je taj lik koji ima dijete istovremeno i pisac, autor romana Aleksandar Skorobogatov. No, ne radi se ovdje o nekakvoj autobiografiji, nego se izjednačavanjem pisca, pripovjedača i lika lomi ključna razlika između svijeta stvarnosti, kojem pripada pisac, i svijeta književnog djela, kojem pripadaju pripovjedač i lik.
A što se zapravo dešava s tim piscem/likom? To nije jasno, jer se "Kokain "sastoji od niza sfera stvarnosti: onog što se doista dogodilo u priči, što se liku pričinilo, što je izmaštao, što je samo halucinacija, te što čini djelo koje on piše. Sve se te sfere razlikuju, ali se ne mogu jasno razdvojiti; ne zna se što kojoj pripada. Ako se tome pridoda i osnovna razlika između stvarnosti autora Aleksandra Skorobogatova i samog književnog teksta, i još se ta razlika stalno dovodi u pitanje, dobiva se ključna problematika "Kokaina": kako odrediti što je stvarnost, što književnost, a što samo halucinacija?
Skorobogatov stvara gusti i povremeno neprohodni tekst koji uvelike zbunjuju već na osnovnoj razini; nije naime jasno što se događa, jer se ne može odrediti što je stvarno. A da se radi o životno važnom pitanju i za one koji se ne zanimaju za književnost, govori već pogled na mobitele i društvene mreže. Tako je nesigurnost, kako teksta tako i tumačenja, jedna od temeljnih obilježja "Kokaina".
Roman je vjerojatno i iz toga razloga dobio naziv po drogi, koja se u djelu baš nijednom ne spominje. S obzirom da je kokain halucinogen, čitav se roman, ili barem veći njegov dio, može shvatiti kao proizvod nečije „nafiksane“ mašte. No, moguć je još jedan krak tumačenja naslova: sama je književnost droga, kokain. Takva je interpretacija svakako zanimljivija i pruža neke nove mogućnosti odgovora na staro pitanje čemu književnost. Treba li ga preokrenuti, pa pitati: čemu droga, ako imamo književnost? A sama ideja književnosti kao droge u svakom je slučaju provokativna, kao što je "Kokain" provokativan u cjelini.
Drugi se krak provokacije odnosi na propitivanje shvaćanja morala, a onda i onoga o čemu se u romanu uopće treba pripovijedati, a što po principu decoruma izbjeći. Tako, recimo, na početku djela postoji mala priča o zecu i zečici koji uživaju nesvjesni poplave koja im prijeti. Iako je zamišljena kao ironizacija „sladunjave“ književnosti, ta pričica izaziva oduševljenje urednika u romanu, pa pisac/lik odlučuje napisati roman o tome. Iz toga se kasnije rađa jedina jasnije odvojena epizoda "Kokaina", Roman o zečevima u osamnaest dijelova s epilogom. Stvar ispada znatno drugačija od onog što se dopalo uredniku; to nije priča o ljubavi zečice i zeca, nego o incestuoznoj vezi oca i sina zeca. Sve je to izvedeno vrlo duhovito, ali i sa željom da se šokira čitatelja.
Kako je danas u književnim krugovima popularna krilatica kako „sve ide“, više nema zabranjenih sadržaja o kojima se ne bi dolikovalo pisati. U vremenu popularnosti "Živih mrtvaca" i horora, čitatelja je teško šokirati. Ipak, Skorobogatovu to bar donekle polazi za rukom kad u "Kokain" uvodi elemente TV serija i filmova, pa roman obiluje opisima dostojnim serije o zombijima. Nije dakako stvar u samim odvratnostima, nego u povezivanju književnosti i drugih popularnih medija, kao i u propitivanju granica romana.
A upravo u želji za novim i originalnim leži i glavna kvaliteta "Kokaina" i njegova osnovna slabost. Problem s kojim se djelo suočava već na osnovnoj razini nedostatak je čvrste priče. Sama priča, dakako, ne garantira „dobru“ književnost, no radikalni raskid s tradicijom traži nove načine integriranja elemenata romana, a to Skorobogatovu baš i ne uspijeva. "Kokain" nije napisan kao „roman za mase“, on traži obrazovanog i pažljivog čitatelja, koji će prepoznati pripovjedne igre i mnogobrojne aluzije na Dostojevskog, Gogolja, Bulgakova i druge, te koji će imati strpljenja probiti se kroz tekst. A djelo je, usprkos svojoj zanimljivosti i duhovitosti, povremeno teško čitljivo, pa čak na trenutke i dosadno. Očito se ne želi stvoriti roman koji bi se shvatio na „stari“ način, no od mnogih i mnogih koji su to pokušali u zadnjih stotinjak godina, samo je nekolicini najvećih to uspjelo. Skorobogatov naime ne uspijeva riješiti glavni problem "Kokaina": ako se sve ne gradi na priči, na čemu se onda gradi? Pokušaj da odnosi stvarnog i nestvarnog budu osnova svega pokazao se prilično riskantan – iako zanimljiv – te ne posve uspješno izveden. Makar su kaotičnost, halucinogenost i fantastika ključ svega, roman kao kakva-takva cjelina ne uspijeva u potpunosti.
A nešto se slično dešava i drugim krakom provokacije tradicije i onoga što je Flaubert nazivao uvriježenim mnijenjem, a to je uvođenje elemenata horora, odnosno opisa raznih odvratnih zbivanja, poput otvaranja leševa i jedenja ljudskog mesa. Iako su ona najčešće prožeta humorom – ne možete se ne nasmijati kad shvatite da je zombi kojeg pitaju mesom zapravo Veliki Meštar masona – ona ostaju naprosto odvratna. To ne znači da ne razumijemo zašto su uvedena, niti da zagovaramo neki puritanizam, ali se čini da Skorobogatov naprosto u svemu tome malo pretjeruje. Kao da je gotovo „forenzički“ opisi postaju sami sebi svrha, a to nije ono što Kokain u cjelini želi postići.
Sve to govori kako je ovaj roman s jedne strane zanimljiv i inovativan, ali s druge to postiže na načine koji nisu dovoljno zanimljivi i inovativni; sve smo to već manje-više susreli. "Kokain" je, čini se, bolje zamišljen nego izveden. Roman je to koji nije za svakoga, nego za strpljivog i obrazovanog čitatelja koji će uživati u tekstualnim igrama, ali će na kraju zaključiti da to sve ipak nije tako dobro kao što je moglo biti, ali i da je vrijedno čitanja. U svakom slučaju, Skorobogatov se, kako njegovo prezime sugerira, pišući neće „uskoro obogatiti“ je njegovo pisanje ponešto ekskluzivno. No radi se o nadarenom piscu, pa možda neko njegovo sljedeće djelo ostvari ono što je "Kokainom" započeo.
Kokain
- Prijevod: Igor Buljan
- Naklada Ljevak 07/2019.
- 256 str., meki uvez
- ISBN 9789533552767
'Kokain' je peti roman suvremenoga ruskog književnika Aleksandra Skorobogatova Originalan, halucinatoran i onirički, roman asocira na Gogolja, Bulgakova i Bretona, svojim burleskno-apsurdnim lutanjima dostojno se naslanja na Joycea i Becketta, rečenicama i fragmentariziranom stvarnošću odjekuje poput Vonneguta ili Hellera, a zaigranim i duhovitim formalnim eksperimentima priziva Sterneova 'Tristrama Shandyja'.