Alida Bremer : Kakva struka, takve i institucije

(c) Olivier Favre

Nenad Bartolčić: Čini mi se da nastupi hrvatskih pisaca na Sajmu knjiga u Leipzigu s godinama dobivaju sve manje i manje prostora u hrvatskim medijima, čak ga i strukovne udruge pisaca jedva spominju. Vaš komentar?

Alida Bremer: Iako nam se često učini da ono čega nema u medijima ne postoji, nije tako. Dapače, nekad je upravo obrnuto: znalo je u hrvatskim medijima biti svakakvih dezinformacija, neistina, apsurdnih tvrdnji, pa čak i uvreda vezanih za nastupe hrvatskih pisaca u Leipzigu, a ipak je stvarnost izgledala sasvim drugačije. Stoga me ovo nespominjanje ne zabrinjava previše, iako je naravno šteta da se neke pozitivne vijesti na takav način ignoriraju.
 

No, zapravo je i važnije kakva nam je recepcija u Njemačkoj?

Kontinuiranim radom postignuto je da je Hrvatska u Leipzigu prepoznatljiva, poznata i dobrodošla. Hrvatski pisci su ovdje znali postizati lijepe uspjehe, a kako zadnjih godina redovno izlaze i knjige na njemačkom jeziku – manje ili više zapažene, čime dijele sudbinu svih nekomercijalnih naslova na njemačkom  tržištu, mislim da možemo slobodno reći kako recepcija postoji i kako se na primjeru Leipziga pokazalo da samo kontinuitet može dovesti do recepcije.

S obzirom na već spomenuti manjak informacija, možete li ukratko predstaviti kako ste osmislili ovogodišnji nastup hrvatskih autora? Koja je okosnica programske koncepcije pod nazivom "Žene i povijest" i kako ste se uopće za nju odlučili?

Slaganje programa je nešto kao puzzle. Različiti su razlozi zbog kojih program nastaje, točku po točku. U ovoj proljetnoj sezoni izlaze dvije knjige na njemačkom jeziku: „Sonnenschein“ Daše Drndić u prijevodu Blanke Stipetić i Brigitte Döbert i „Crna pokrajina“ Marka Pogačara u mom prijevodu. Logično je dakle, da su Pogačar i Drndić zastupljeni u programu. Kako je Daša Drndić vrlo zanimljiva i međunarodno iznimno zapažena autorica, i kako je za očekivati da će ovaj roman odjeknuti u Njemačkoj, onda je oko njezine prisutnosti na sajmu nastao temat „Ženske autorice i povijest“.


Kako je došlo do suradnje s Mathiasom Énardom, jednim od najznačajnijih francuskih autora današnjice s kojim će zajedno nastupiti Ivana Šojat Kuči?

S ovom sam točkom programa posebno zadovoljna. Mathias Énard i ja smo surađivali na projektu Secession Europe koji je pokrenulo Europsko društvo pisaca iz Pariza, a o tome se može više pročitati u zadnjoj “Temi”, gdje je objavljen i Énardov tekst iz projekta.

Kao što vjerojatno znate, beogradski pisac i novinar Saša Ilić i ja uređujemo jednom godišnje – uoči Sajma u Leipzigu - podlistak njemačke dnevne novine Die Tageszeitung (die taz) pod nazivom “Beton International”. Prošle godine tema ovog podlistka je bila “1914 – 100 godina poslije”, a ove godine tema nam je “1945 – 70 godina poslije”. Uspjelo nam je okupiti pisce iz Engleske, Francuske, Grčke, Austrije, Njemačke, Poljske, Rusije, Ukrajine, Češke, Crne Gore, Srbije, Slovenije i Hrvatske, pri čemu smo se s jedne strane pitali što se desilo s nasljeđem “antifašizma”, a s druge smo strane htjeli razviti jednu viziju Europe migracija, hibrida, višejezičnosti, prijevoda. Dobili smo zanimljive odgovore na temu “antifašizam” i njegova (zlo)upotreba danas, a viziju Europe, tzv. “Eutopiju”, u ovom broju predstavljaju tekstovi iz projekta Secession Europe, među inima i Énardov i moj.

Kako će ovaj podlistak sigurno privući veliko zanimanje (tiska se u 42.000 primjeraka), Saša Ilić i ja smo odlučili predstaviti ga uz pomoć fondacija Heinrich Böll i Allianz Kulturstiftung čak dva puta u Leipzigu, u dva različita večernja termina i programa.

Tim smo povodom pozvali Énarda, i on se rado odazvao, a onda sam se ja sjetila da je njegova prevoditeljca na hrvatski, i sama vrsna autorica, Ivana Šojat Kuči također u Leipzigu, i pitala sam ga da li bi htio čitati zajedno s njom i diskutirati o prevođenju i pisanju, o slici Hrvatske i Hrvata u njegovom romanu, kao i o temi rata u literaturi, jer se ova pojavljuje i u njegovom djelu i u onom njegove prevoditeljice.

On je bio oduševljen ovim prijedlogom i tako mi je samo još preostalo naći moderatora koji ujedno prevodi s francuskog, jer će razgovor biti na francuskom jeziku. Njemačko-rumunjski pisac Jan Cornelius je idealna osoba za ovu kombinaciju, pa kad je i on pristao, nastala je ova programska točka. Evo, ovim ste dobili mali uvid u to kako se slaže programski puzzle.

Koje biste još dijelove programa posebno izdvojili? Slijedi li poslije Leipziga kakav "bonus" program, produžetak u smislu nastupa i u nekim drugim njemačkim gradovima?

Svaka programska točka zanimljiva je za sebe i ima svoje mjesto u cjelini, pa ne bih izdvajala neki dio. Dolaze uistinu vrhunski autori i autorice iz Hrvatske, različitih generacija i žanrova; zastupljene su poezija, proza, esejistika i dječja knjiga – uistinu lijep pregled. Mali „bonus“ će biti nastup Milane Vuković Runjić u hrvatskom Veleposlanstvu u Berlinu u travnju u organizaciji Hrvatske kuće i Veleposlanstva, a ja pretpostavljam da će i Daša Drndić i Marko Pogačar još dugo biti pozivani na predstavljanje svojih najnovijih knjiga na njemačkom jeziku, te se nadam da će i knjiga Branka Čegeca ugledati svjetlo dana ne samo na njemačkom, nego i na turskom jeziku.  
 

Primjećujem da je ove godine ponešto pažnje posvećeno i segmentu književnosti za djecu? Mislite li ubuduće i u  većoj mjeri uvrštavati autore knjiga za djecu i mlade?

Ideju za ovaj segment je dao direktor Sajma Oliver Zille, jer on pokušava na svom Sajmu imati zastupljene sve vrste nakladnika. Prošle godine je već uspješno bila organizirana akcija poklanjanja autentičnih hrvatskih drvenih igračaka na štandu i naišla je na veliko oduševljenje, tako da je ova godina nastavak tog prvog projekta s igračkama. Što će biti ubuduće ne znam, jer ne znam da li ću ja raditi programe i ubuduće.
 

Kakva je suradnja s Tradukijem i kakva je vaša uloga u njemu?

Osim Daše Drndić i Branko Čegec važan je autor i u programu Tradukija, jer je tema ovog programa „Grad“ i Čegec će pradstaviti svoju zbirku „Pun mjesec u Istanbulu“, a na hrvatskom štandu će razgovati s Markom Pogačarom o pravljenju časopisa i o poeziji u Hrvatskoj.

Kako su dakle ove godine u Tradukijevom programu bili predviđeni neki autori i autorice, bilo je logično da ih zamolim da se uključe i u program na hrvatskom štandu i na jednom večernjem događanju u kultnom klubu naTo. Njima sam dodala još jednu autoricu i jednog autora za koje vjerujem da bi mogli biti zanimljivi njemačkim nakladnicima: Milana Vuković Runjić s njezinom hibridnom prozom o Proustu i Matošu i Daniel Rafaelić, koji se bavi odnosima njemačkog i hrvatskog filma, o čemu je on puno pisao, te objavio opsežnu studiju o kinematografiji u NDH.

Ja sam – kao što sam prošle godine uoči Sajma u Leipzigu i najavila – prestala raditi za mrežu Traduki da bih se mogla posvetiti svojim projektima – autorskim, prevoditeljskim, uredničkim. No kako je Hrvatska članica ove mreže, to je i ove godine jedan dio hrvatskog nastupa realiziran u suradnji s Tradukijem, što smatram jako dobrim, jer se tako sudjeluje u jednom ozbiljnom i dobro organiziranom programu.

Koncept programa Tradukija generiran je inače iz hrvatskog nastupa 2008. godine, kad smo Györgyj Dalos i ja prvi put u okviru hrvatskog nastupa osmislili zajednički program autora iz Jugoistočne Europe, koji je u ono doba podržala fondacija Robert Bosch. Razvijali smo ga i u vremenu kad nam u Hrvatskoj nitko nije bio sklon, npr. 2009. godine kad nismo dobili mandat za nastavak uredjivanja hrvatskog programa. Te godine sam ja uvela Traduki u taj, kako smo ga Dalos i ja nazvali, „Fokus Jugoistočna Europa“, koji je do tad financirala samo fondacija Robert Bosch, a od 2010. je Traduki sam nastavio s financiranjem programa, jer fondacija Robert Bosch daje  samo trogodišnje potpore.

I po ovome vidite koliko je u stvari ondašnji hrvatski nastup bio uspješan, i kakve je tragove ostavio.

Na tom tragu je i moje sljedeće pitanje. Hrvatska je 2008. godine bila zemlja-partner Sajma knjiga u Leipzigu, kako iz današnje procjenjujete učinak tog nastupa? Jesmo li iskoristili priliku, sve ono što nam je taj nastup bio ponudio? Naime, svrha nastupa nije bio samo jednokratan učinak, već trasiranje mogućnosti za hrvatsku knjigu & autore u godinama koje slijede...

Iz gore navedenog se vidi da sam uvjerena kako je nastup iz 2008. bio prekretnica u recepciji hrvatske književnosti u Njemačkoj. Mislm da je ovo objektivna procjena. Teško je opisati sve nijanse u kojima se ovaj probuđeni interes očituje, ali prosto je tako da poslije tog događaja hrvatska književnost u Njemačkoj nije više bijela mrlja s ponekim poznatim imenom, nego strana književost iz koje se svaki novi naslov dočekuje sa znatiželjom. Osim toga su sve književnosti Jugoistočne Europe profitirale od ovog hrvatskog nastupa. Mislim da to nije mali rezultat.

Ja sam vrlo entuzijastično (i prilično naivno) u godini 2006. ubacila u Google pojmove „književna agencija“ i „Hrvatska“ i pojavila se Christine Koschmieder, agentica koja je slučajno koju godinu prije bila na nekom međunarodnom seminaru u Dubrovniku, pa ju je Google po svojoj logici izbacio, jer je uz riječ Dubrovnik bila i riječ Hrvatska.

Ja sam joj ipak pisala, jer ona je bila jedini pogodak u Googlu – i nakon što me je ona posjetila u Münsteru i razumjela što od nje tražim, prevela sam za nju velik broj ulomaka iz 15 romana hrvatskih pisaca, te njihove biografije i navode iz kritika. Mjesecima sam radila na tome, bez da mi je to itko mogao platiti. Tako je ona dobila uvid, a onda je izabrala neke od ovih autora i počela ih zastupati.

Iako joj to nikad nije bilo ni na kraj pameti, ona se na kraju profilirala za književnosti Jugoistočne Europe i zastupa danas npr. Edu Popovića, Romana Simića i Ivanu Simić Bodrožić, a u jednu seriju koju uređuje uključila je i knjige Olje Savičević Ivančević. Slučaj je htio da je njezina agencija baš u Leipzigu, te mi je poslije tog Google-pogotka Christine ukazala i na mogućnosti predstavljanja u ovom gradu i povezala me s nekim ljudima, a onda su se stvari počele same od sebe slagati. Ona je odlično umrežena i vrlo je aktivna na književnoj sceni i u njoj hrvatska literatura ima dobrog pomoćnika za održavanje kontinuiteta.

Ne jednom smo zaključili da s pripremama za idući nastup na Sajmu knjiga u Leipzigu treba započeti odmah praktično nakon što ovaj sajam završi. Jesmo li napokon naučili zadaću? Naime, nerijetko se upravo vas pozivalo kao dežurnog vatrogasca, osobu koja je trebala "izvlačiti" naš šlamperaj, bilo onaj strukovni bilo resornog ministarstva?

Mislim da Leipzig nije u takvoj opasnosti, jer već godinama postoji gore navedeni kontinuitet, naročito otkako je Hrvatska postala članicom Tradukija. Ovaj se kontinuitet vezivao za moju osobu, ali ove godine je to već uspješno prebrođeno: iako ja više nisam u Tradukiju, ostvarena je lijepa suradnja s ovom mrežom i zanimljiv program.

Na moj prijedlog ove godine kao glavna moderatorica i prevoditeljica u Leipzig dolazi Patricija Vodopija, izvrsna voditeljica književnih programa zvanih “Bookvica” iz Splita, koja savršeno govori engleski i njemački i koja bi me mogla – ako to bude željela, a nadam se da hoće – u budućnosti potpuno zamijeniti. Već ove godine je njezina uloga u hrvatskom programu veća od moje, i dobro je što je tako! Ona je mlada, sposobna i u stalnom direktnom kontaktu s hrvatskom književnom scenom, a ja se želim povući.

No jedan problem ostaje i dalje: Nema stalno zaduženih, koji bi kontinuirano i profesionalo radili na organiziranju književnih sajmova i svega vezanog za promidžbu hrvatske knjige u inozemstvu. Kad bi postojao pravi interes, a on bi morao dolaziti iz redova struke, onda bi se pronašao način da se netko zaduži za ovaj posao i pronašao bi se način plaćanja takvih osoba.

Ja već dvije godine pripremam svoju odstupnicu iz Leipziga. Naravno, ostajem kao članica žirija Lajpciške nagrade za Europsko razumijevanje i dalje vezana za ovaj Sajam. Osim toga, uvijek mogu moderirati, nešto prevesti ili pomoći s nekim kontaktima i idejama, ali nikad više neću raditi s onim poletom kao u godinama između 2006. i 2014. Sad me čekaju moje knjige i to mi je trenutno najvažnije.

Imate odličan uvid u njemačko tržište knjiga, koji su hrvatski autori iskoristili Leipzig 2008. (pa i nastupe kasnijih godina) i sada su već kontinuirano prisutni prijevodima svojih djela na njemački jezik?

To su bili autori iza čijeg je rada stala neka agencija, kao u gore navednom slučaju. No teško je procijeniti uspjeh. Velika je razlika npr. da li se radi o prozi, poeziji ili drami.

Rekla bih nešto samo o autorima koje sam ja prevodila: u svijetu teatra Ivana Sajko je postala uistinu veliko ime, u poeziji su odjeka imali i Delimir Rešicki i Branko Čegec i Zvonko Maković i Marko Pogačar i Gordana Benić i Andriana Škunca (samo ovu potonju nisam prevodila, ali sam bila urednica edicije u kojoj je objavljen prijevod njezine knjige), od proznih pisaca koje sam prevodila najviše knjiga je objavio Edo Popović – upravo je u pripremi za tisak njegova šesta knjiga na njemačkom jeziku, a najveći izazov za mene je bio prijevod romana „Osmi povjerenik“ Renata Baretića. Dobila sam puno pozitivnih reakcija na ovaj prijevod. Sve su to uspjesi, ali kako procijeniti da li je to dovoljno, da li je moglo biti više?
 

Jeste li možda očekivali više o recepcije pojedinih autora/djela? Postoji li neki hrvatski autor/ica za koga ste nakon Leipziga 2008. i kasnijih godina iznenađeni da se njegovo djelo nakon što je i prevedeno ipak "nije uhvatilo" u njemačkih čitatelja?

Ja sam ponekad začuđena da uopće ima recepcije, kao i dobrih kritika i poziva na festivale i usmenih pozitivnih komentara, jer je uistinu teško biti primjećen na ovom tržištu. Ne mogu reći da sam više očekivala, jer sam se uglavnom uvijek bojala da neće biti nikakve recepcije.

Sigurna sam ipak da nekoliko pisaca nije dobilo zasluženu pozornost, uglavnom zato što njihovi nakladnici nisu radili na većoj promidžbi, a moguće je da nisu radili, jer nisu ni mogli. Možda to zvuči neobično, ali radi se o slobodnom tržištu na kojem agencije, ekonomska moć i ugled izdavača, markentiške strategije i odluke unutar nakladničke kuće o tome koji će se naslov kako pozicionirati, odlučuju o sudbini neke knjige, a ne samo literarna vrijednost. Tako postoje knjige koje sam prevela i čiju recepciju još čekam, možda uzalud, ali knjige imaju svoju sudbinu, ili da se učeno izrazim: habent sua fata libelli.

Stoga mislim da je ta stalna potraga za neposrednim uspjehom prilično neproduktivna i svakako neknjiževna; neke su knjige u povijesti bile dugo zaboravljene, da bi ih se s oduševeljenjem otkrilo kad je autor ili autorica odavno bio mrtav/mrtva. Osim toga, najprodavaniji žanr su u Njemačkoj krimići, i to skandinavski ili engleski ili američki, ali tko god uzme u ruku „Crnu pokrajinu“ Marka Pogačara, koja se sigurno neće tako dobro prodavati kao krimići, vidjet će da se radi o velikoj literaturi. Nadam se i o dobrom prijevodu!

No općenito govoreći situacija za hrvatske pisce nije tako loša. Što je više autora iz neke književnosti prisutno u prijevodima, to je sinergija snažnija. Osim pisaca koji su se profilirali u Leipzigu, postoje naravno i pisci koji su i prije i poslije mimo ovog nastupa bili prevođeni i objavljivani, tako da se na kraju može govoriti o prilično velikom broju hrvatskih autora na njemačkom jeziku, što je – kad se usporedi sa slično „malim“ književnostima - uistinu iznenađujuće.
 

Kako je njemačka kritika prihvaćala knjige hrvatskih pisaca, može li se u tim kritičkim napisima iščitati što ono što oni kod hrvatskih pisaca ocjenjuju kao intrigantno, a što možda zamjeraju? Pretpostavljam da se u trenutku kada je rat na ovim prostorima završio počeo i mijenjati način gledanja na hrvatsku književnost? Naravno, svjestan sam da ovakvo pitanje počiva nekom uopćavanju, autore je teško svoditi pod isti nazivnik samo zbog toga što dolaze iz određene sredine, no ima li uopće takvih poopćavanja u njemačkoj kritici?

Neko vrijeme je rat bio zajednički nazivnik pod koji su kritičari svrstavali hrvatske pisce, pa je to znalo biti i površno i pomalo naporno, no ipak je svaki autor na kraju viđen u svojoj posebnosti i osobnosti, što objavljene recenzije pokazuju. Znatiželja njemačkih nakladnika i njemačkih medija prema nekim stranim literaturama, naročito onima iz Istočne Europe, je često politički obojena, mislim da je to njemačka posebnost. Knjige koje ne možete predočiti kao politički ili lokalno-društveno relevantne, knjige koje ne govore o suvremenosti i nisu kritične prema njoj, teže nalaze put do nakladnika. Hrvatski pisac koji bi npr. napisao izvanredno napet i zabavan viteško-ljubavni roman smješten u srednji vijek ne bi vjerojatno imao nikakve šanse, dok upravo takvi romani s engleskog jezičnog područja pune proračune svih većih izdavača.

Ali ja bih se na hrvatskom mjestu upitala i koliko Hrvate zanima njemačka književnost? Koliko znaju o njoj i koliko uopće poznaju Njemačku, danas možda najvažniju europsku zemlju? Mislim da je interes za Hrvatsku u Njemačkoj veći nego interes za Njemačku u Hrvatskoj, a priznat ćete da je to čudno. Tko u Hrvatskoj objavljuje njemačke pisce, koji kritičari pišu o njima, koliko ih se poziva na gostovanja po Hrvatskoj? To su pitanja koja bi si trebao postaviti svatko, tko bi htio da se hrvatska književnost uspješno predstavi u Njemačkoj.
 

Hrvatski su pisci članovi nekoliko strukovnih udruga koje ne resi naročita međusobna komunikacija i suradnja, čak niti u situacijama kada „kuća gori”. To se očituje i u njihovim soliranjima kada organiziraju nastupe u inozemstvu, no i vama se iz nekih krugova predbacuje da više surađujete s Hrvatskim društvom pisaca (HDP) nego li s Društvom hrvatskih književnika (DHK), odnosno da češće izabirete autore iz HDP-a. Koji je vaš odgovor na takve primjedbe, odnosno kojim se kriterijima vodite kada odlučujete koje ćete autore uvrstiti u selekciju koja nastupa na manifestaciji kakav je i Sajam knjiga u Leipzigu?

Moram priznati da još nikad nisam razmišljala o tome da li je neki pisac uopće član nekog od ovih društava. U Njemačkoj društva pisaca nemaju baš neko veliko  značenje, tako da mi je razmišljanje u takvim kategorijama potpuno strano.

Čudim se ako mi to netko zamjera, kad bi trebalo biti poznato da su zbog paralelnog programa koji je HDP napravio u Leipzigu 2008. – odbijajući svaku suradnju sa mnom, na koju sam ga bila pozvala, uostalom kao i DHK! – čak tri hrvatska autora napustila ovo društvo.

Kriteriji su uvijek isti: ili nova knjiga na njemačkom jeziku, ili velik uspjeh u Hrvatskoj, ili dobro poznavanje njemačkog jezika i dobra knjiga na hrvatskom (to je npr. bio kriterij u slučaju Kristiana Novaka, koji izvanredno govori njemački i koji je prošle godine uistinu obogatio naš program kako svojim romanom, tako i prilogom u „Beton International“, a i prevođenjem i moderiranjem, a u Hrvatskoj je postao vrlo uspješan tek poslije, nakon što je dobio nagradu T-portala), ili procjena da bi naslov mogao biti zanimljiv njemačkim nakladnicima, ili uklapanje u neki veći program kao što je onaj Tradukijev…

Što je zapravo sve potrebno da bi se pobuđeni interes za hrvatsku knjigu i održao u zemlji u kojoj se objavljuju more knjiga i mnogo čita? Što je uopće iz Hrvatske po tom pitanju moguće napraviti, mimo samo nastupa po Sajmovima u Leipzigu ili Frankfurtu?

Potrebne su dugoročne strategije i suradnja privatnog i javnog sektora. U prvom redu je ovo zadatak hrvatskih nakladnika. Meni je nepojmljivo da hrvatski nakladnici -  čast iznimkama! – još uvijek ne zastupaju prava svojih autora u inozemstvu. Kad bi oni to počeli raditi, onda bi suradnja s javnim institucijama – od Ministarstva kulture do udruženja pisaca i sličnim – dobila puno više smisla, a na nakladnicima bi bilo da se bore za svoje interese. Oni bi tad puno više razumjeli čemu im služe sajmovi knjiga u inozemstvu i puno bi se smislenije mogli uključiti u organizaciju hrvatskog predstavljanja.

Program za potpore prijevoda na nivou Ministarstva kulture postoji, ali hrvatski nakladnici nisu u stanju ukazati svojim njemačkim kolegama niti na ovaj velikodušni državni program, nego to opet radi Ministarstvo, protiv kojeg onda svi ti isti nakladnici stalno gunđaju. Hrvatski nakladnici očigledno misle da im se zastupanje prava ne isplati, ali to je apsurdno, jer bi međunarodni uspjeh njihovih pisaca morao biti i u njihovom interesu.

Tako na kraju ispada da se za predstavljanje na njemačkim sajmovima zanimamo samo Ministarstvo kulture, pisci i ja, a nakladnici ne! A upravo bi oni morali biti ti, čiji je primarni interes prodaja licenci na što veća tržišta.

Kako mi se poslije 20 godina u kojima redovno odlazim na njemačke sajmove knjiga čini nemogućim educirati hrvatske nakladnike da u sebi probude zanimanje za prodaju prava knjiga koje su tiskali, te za kontakte sa stranim nakladnicima, koji bi ova prava eventualno htjeli kupiti, možda bi se s promjenama trebalo početi u samoj Hrvatskoj. Za jačanje međunarodne suradnje trebalo bi osnažiti domaće manifestacije (festival kao što je Festival kratke priče i sajmove poput onog u Puli) da bi se na njih moglo pozvati zainteresirane goste iz inozemstva, te ojačati rezidencijalne programe, da bi se ugošćavanjem pisaca, prevoditelja i eventualno kritičara povećao nivo komunikacije s inozemstvom.

Ali da bi se na svemu ovome sustavno radilo, neophodno je imati strategiju u kojoj se argumentirano prikazuje kako je jedini put umrežavanje, kontinuitet, politika malih, ali stalnih koraka, kao i uporan rad na promidžbi kulture čitanja. Kod kuće, ne u inozemstvu. Ili kako se lijepo u Njemačkoj kaže: Ponašaj se za stolom u svojoj kući kao da si u gostima kod kralja, da bi se u gostima kod kralja ponašao (i osjećao) kao kod kuće.

Iako živite i radite u Njemačkoj, kroz sve ovo organizacijko- prijevodne aktivnosti oko hrvatske knjige, pa naravno i razgovore s hrvatskim nakladnicima i autorima, dobijate i informacije o trenutnoj prema mnogima nikada slabijoj situaciju u našem knjižnom sektoru. Kako se to sve vama čini gledano iz distance, pogotovo iz njemačke perspketive, jednog od najvećeg i najuređenijeg svjetskog tržišta knjiga?

Nemoguće je uspoređivati Njemačku i Hrvatsku. Treba se uspoređivati sa sličnima: Sa Slovenijom ili Srbijom, sa Slovačkom ili Albanijom, eventualno s Bugarskom. Kad napravimo tako realnu usporedbu, onda se vidi da situacija u Hrvatskoj ni nije isključivo loša. Postoje stimulacije i stipendije za pisce, postoje potpore za prijevode i postoji još uvijek otkup knjiga i potpore za nakladnike, iako mi je jasno da smanjenje izdataka u ovom zadnjem segmentu bitno pogađa nakladništvo, koje na tako malom tržištu kakvo je hrvatsko jedva može opstati. Mjere za zaštitu hrvatske knjige su sigurno neophodne – meni je teško odavde procijeniti kakve bi te mjere trebale biti.

Mislim da bi se društva pisaca/književnika i prevoditelja morala puno više baviti lobiranjem za dobre projekte, kakvih u Hrvatskoj ima, i kakve najčešće nose neplaćeni entuzijasti iz raznih udruga, te da bi skupa s njima morali aplicirati na europske fondove, da bi skupa s udrugama morali razvijati strategije za budućnost, da bi napokon trebalo otvoriti literarne kuće u većim gradovima, te da bi postojeće rezidencijalne programe trebalo razvijati.

Moram priznati kako mi se čini da je u kulturi situacija slična kao i u drugim segmentima života u Hrvatskoj: prevelik broj ljudi čeka da mu se od strane neke institucije riješe svi problemi, da se čarobnim štapićem vlade ta i ta situacija pretvori u nešto u najmanju ruku njemačko, a može i američko ili švedsko…

Osim toga, previše je nerealnosti i negativnih izjava i ocjena. Vijest koja nije negativna i skandalozna, u Hrvatskoj kao da nije nikakva vijest. Uspjesima se podsmjehuje. Tako npr. ako napravite festival poezije u nekom selu može vam se dogoditi da vas popljuju u novinama, jer da je festival u Rotterdamu bolji. Ako u Splitu napravite senzacionalno dobar festival poput „Pričigina“, iz Zageba ga se jedva primijeti. Ili ako napravite vrhunski program s 50 hrvatskih pisaca na nekom sajmu u inozemstvu, onda vam napišu da je talijanski štand bio ljepši i da je bilo više publike kad je čitao Orhan Pamuk.
 

A kakav je vaš dojam, kako su se hrvatska vlada i resorno Ministarstvo kulture za ovog mandata postavili prema hrvatskoj knjizi? Knjižni ceh je izrazito nezadovoljan, smatra da je knjiga zapostavljena, trendovi i brojke su loše, potpore se smanjuju, i što je još gore ne prepoznajemo neku uravnoteženu i domišljenu kulturnu politiku prema knjizi, a upravo tome smo se svi nadali da će se napokon dogoditi.

Moj dojam o radu hrvatske vlade nije naročito povoljan. Nedostatak „uravnotežene i domišljene kulturne politike prema knjizi“ o kojemu govorite mogao bi se proširiti u „nedostatak uravnotežene i domišljene politike uopće“. Hrvatska je lijepa zemlja, puna je nadarenih ljudi, a stanovnika sve skupa ima malo – nikako mi nije jasno zašto nije moguće pametnije urediti zemlju i mudrije raspodijeliti dobra, te tako svim stanovnicima omogućiti dostojanstven život.

Ali budući da 30 godina živim u Njemačkoj, moram priznati da mi istodobno i hrvatsko kukanje na račun vlade užasno ide na živce. Naime, u Njemačkoj se svi bave svojim poslom, očekivanja prema „onima gore“ su jednaka nuli, svi se pouzdaju u sebe. Poznajem puno ljudi u Hrvatskoj i gotovo svi govore protiv vlade, a kad ih pitam da li se politički angažiraju u nekoj stranci, u nekoj nevladinoj organizaciji, u nekoj građanskoj incijativi, onda me gledaju kao da sam pala s Marsa. To je iz Njemačke perspektive jako čudno. Svi strastveni kritičari vladajuće politike su u Njemačkoj aktivni u nekoj organizaciji, a oni koje kritika ne zanima, nisu, ali situacija kao u Hrvatskoj je nepoznata: svi kritiziraju, ali nitko nije aktivan nigdje.

Tako i kad je nakladnička i knjižna struka u pitanju, imam svoje sumnje, koje dolaze iz dugogodišnje suradnje sa Zajednicom nakladnika i knjižara, s predstavnicima Hrvatske gospodarske komore zaduženih za sajmove knjiga i iz direktnog kontakta s nakladnicima. To ne znači da mislim da je rad Ministarstva dobar, ali rekla bih: Kakva struka, takve i institucije.

Podsticaj za stvaranje trajnih i smislenih struktura ne može doći iz Ministarstva, nego iz redova struke, te udruga i građanskih inicijativa. Ponovila sam puno puta da me svatko zainteresiran može pozvati na suradnju, ali to se nikad nije dogodilo, što mi je poslije toliko godina ipak pokazatelj da u redovima struke mnogo toga ne funkcionira kako valja.

Sudeći dakle po osobnom iskustvu, bojim se da za situaciju u kulturi ne može biti krivo samo Ministarstvo, a za situaciju u društvu ne može biti kriva samo vlada. Možda ne bi bilo loše da se svatko iskreno zapita koliko aktivno radi kako na svojoj dobrobiti, tako i na dobrobiti društvene zajednice, i koliko je pri tom objektivan, bez fige u džepu, bez jala, požrtvovan, stručan i uporan? I koliko je solidaran s drugima, koliko je spreman dijeliti, slušati druge, dogovarati se s njima? I koliko su mu očekivanja realistična?

Prošle godine ste se i sami predstavili kao autorica, na njemačkom ste objavili roman "Olivas Garten". Kako je prihvaćem, hoćemo li ga uskoro čitati i u hrvatskom prijevodu?

Roman je u Njemačkoj dobro prihvaćen, stalno dobivam pozive na čitanja, evo sad do kraja travnja imam ispunjen kalendar, a onda u svibnju idem na turneju po Makedoniji, jer je makedonsko izdanje objavljeno već u prosincu 2014. Hrvatski prijevod potpisuje Štefica Martić, a nakladnička kuća Fraktura bi ga trebala objaviti uskoro.

I pitanje za kraj: Što vas osim promocije vašeg romana čeka poslije Sajma u Leipzigu?

Samo tri dana po povratku iz Leipziga letim u Barcelonu, na festival Kosmopolis i jako se veselim zbog toga! Pozvao me je projekt „Finnegans List“ za koji sam opisala tri knjige iz hrvatske knjižvnosti za koje vjerujem da moraju biti prevedene na sve europske jezike, jer se ovaj projekt bavi predstavljanjem europskih klasika. U Bareceloni ću govoriti o jednoj od ove tri knjige, o Krležinom romanu „Na rubu pameti“, jedan se ulomak upravo za ovu prigodu prevodi na katalanski. Osim Krležinog romana, za „Finnegans List“ sam opisala ukratko još i Marinkovićevog „Kiklopa“ i „Proljeća Ivana Galeba“ Vladana Desnice, pa se nadam da ćemo uskoro čuti na koje će sve jezike ove knjige zahvaljujući „Finnegans List“ biti prevedene.