Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 20.02.2007.

Aljoša Antunac : Poslije zabave

Časopis Libra Libera koji ionako, sadržajno i grafički, pomiče granice domaće periodike, ovih se dana odlučio za zanimljiv eksperiment. Unutar korica novoga broja, nalazi se integralni roman Aljoše Antunca «Poslije zabave», dizajnerski riješen tako da može funkcionirati i kao samostalna knjiga. Ime Aljoše Antunca (1967), informatičara u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, još uvijek nije «širepoznato» u kontekstu domaće proze, iako se kao autor pojavljivao u «Zarezu» i domicilnoj «Libri Liberi», kao i zbornicima «Poqueerene priče» i «Antologiji nepoznatih autora», a upućeni kažu kako ima popiličnu skupinu fanova na internetu.

«Poslije zabave», svakako je roman vrijedan pozornosti. Ako su prošloga ljeta «Metastaze», roman zagrebačkog ginekologa Ivana Balenovića koji je startao pod pseudonimom Alen Bović, uzdrmale javnost zbog svoje narko-kvartovske tematike, realno je za očekivati kako bi Antunac mogao učiniti još i više, jer se «Metastaze čine pomalo kao «light» proza u uspredbi s ovim romanom. No, realna očekivanja ipak ponešto utišava činjenica kako «Poslije zabave» definitivno nije roman za širu upotrebu i ne predstavlja jednu od varijanti «user friendly» romansiranja narko-tematike.

Uvodni dio romana, čak, poprilično je neprohodan i jedva da ćemo uhvatiti glavne elemente priče – glavni je junak Oleg koji svoje zagrebačke dane provodi na relaciji čišćenje-punjenje i natrag, odnosno od psihijatrijskih ustanova do ponovnog vraćanja u bazu i prepuštanja narkoticima. Najavljen kao roman koji «žiletom reže hrvatsku di je najtanja» i «cipelari hrvatsku stvarnost», on to doista i jest – kad mu uđete u kod.

Jer, riječ je o romanu u potpunosti nelinearne strukture i asocijativne organizacije, prepunom rezova i skokova, u kojem se izmjenjuje struja svijesti (a riječ je o svijesti narkomana, pa je onda logično i kakva je struja), izravno prenošenje govornog idioma ulice u kojem se ne poštuju gramatička pravila, dijalozi i mini-opservacije prerađene kroz filter Olegove «napuknute» svijesti.

Tematski, ima tu svega i svačega – izravnih i detaljnih slika drogiranja, natuknica o bolničkom liječenju i terapijama, fragmenata koji se tiču Olegove obitelji, poznanika, kao i sitnih «provokacija» koje se tiču hrvatske stvarnosti. Rat negdje u pozadini, u posttraumatskim asocijacijama, naznačavanje socioloških (i regionalnih) skupina, pokoja politička nekorektnost, sve su to točke zaustavljanja u brzom ritmu ove proze koja polazi od dna kako bi secirala i one pojave koje nastaju na površini, istovremeno se prema njima odnoseći s nekrivenom kritičnošću.

U samoj biti romana iščitava se vrlo poznata priča o besmislu i uzaludnosti, potrebi za ljubavi (ljubavna «epizoda» s Andreom kratkotrajno je zrnce optimizma) i spoznaji kako «stvarnost jednostavno nije bila dovoljna, trebalo je to nadopunit, podić, i to je sve». Praznina koja ždere, kao osnovno stanje, pokušava se nadopuniti drogom jer «...je njenu sumornu i bezdušnu narav heroin činio drito nečim što ne postoji – samo tako izbrisavši je čistom i brzom čarolijom uništenja».

Oštrica kojom Antunac zadire u tematiku, tek je na kraju trenutno otupljena, nostalgičnim, koliko to u ovakvom okruženju može biti, navođenjem sitnica koje Oleg pronalazi u ladici ormara, kao podsjećanje na neke davne dane, kad još nije znao «da su bezbrižne jaslice djetinjstva namijenjene odabranicima bola». Zanimljivo je kako su se u ovome romanu, koji doista funkcionira i kao svojevrstan eksperiment (prelamanje događaja kroz narko-svijest s jedne, što se manifestira na razini sintakse koja je prati), našla i dva izravna «irska» citata – zapis o časniku IRA-e Franku Ryanu, te ulomci razgovora s Shaneom MacGowanom (frontmanom grupe The Pogues) iz njegove biografije, čime se uspostavlja zanimljiv, pa i politički paralelizam.

«Poslije zabave» nije nimalo zabavan roman, niti mu je nakana posredovati očekivane stereotipe izabrane tematike. On je kako mu i naslov kaže ono što slijedi – poslije. Zahtjevan u tome smislu da traži koncentrirano čitanje, koje uspjeva pohvatati sve rukavce svijesti i jezika s dna, nepročišćen jer mu je to odlika stila, doista je kako to kaže njegove urednica Katarina Peović Vuković – roman burroughsoidnog tipa.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –