Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 14.12.2020.

Almin Kaplan : Meho i Dubravske priče

Almin Kaplan: Meho i Dubravske priče

Meho Kaplan Almin

Miljenko Smoje je u svojoj "Kronici o našem Malom mistu" ispleo priču o arhetipu mediteranskih zajednica sa svim njihovim specifičnostima, zakonitostima i likovima koji su otad ostali zacementirani u kolektivnoj svjesti kao suptilna asocijacija na mjesta razasuta po jadranskom zaleđu i obali. Poput minijaturnih balona koji su tek nekom tankom pupčanom vrpcom vezani za ostatak svijeta, žive u vlastitom prostoru i vremenu. Dotur Luiđi i njegova Bepina su se pretvorili u međuvremenu više u simbole nego samo likove jednog svijeta koji nestaje, koji je iz sadašnje perspektive lirski egzotičan do te mjere da se čini da nikada nije ni postojao. No takvi poput njega nisu svojstveni samo mediteranskim narativima, nego i ruralnom zaleđu kojim se u svojim novim knjigama bavi Almin Kaplan. Ruralni milje stolačke okolice u njegovoj je prozi glorificiran i precizno utjelovljen u istoimenom glavnom liku romana "Meho", objavljenom 2019. godine. 

Almin Kaplan već je poznato ime na hrvatskoj književnoj sceni, objavio je zbirku pjesama "Mostarska zbirka" u zagrebačkom V.B.Z.-u, prisustvovao pulskom Sajmu knjige i književnim festivalima. Prije toga se etablirao kao dio mostarske scene iz koje su, između ostalih i Senka Marić, Magdalena Blažević i Elvedin Nezirović. Svoj prozni kapacitet nagovijestio je već zbirkom "Ospice" (2014.), koju su nazvali romanom u stihovima. Kaplanova autorska evolucija postupno je, ali prirodno, kulminirala prozom pa je 2017. objavio roman "Trganje". Njegov rad dosad je izazvao mnogo pažnje na regionalnoj književnoj sceni, što je novim romanom itekako opravdao. Kaplan se svjesno pozicionira kao kroničar, portretist malomištanske Hercegovine koju od Mostara kao da dijele tisuće, a ne tek stotinjak kilometara. Uspijeva iz prividno ograničenog lokalnog narativa kojim barata izvući maksimalni efekt pronalazeći u dubravskom prodavaču bresaka osobine protagonist mnogo većih i razvijenih sredina. 

Njegov Meho je ruralni homo universalis, njegova prividna prisutnost u zajednici ostavlja dojam iskustva u kojem ne uživa, a njeni rituali mehaničke su nužnosti gdje se drži ruba koliko god može. Tim je apsurdnija njegova uloga u džematskom odboru (vjerska općina), od čega ne profitira ni na koji način, uglavnom zato što nije niti pokušao. Kada ga majstor Ibro priupita zašto sudjeluje u nečemu gdje nema nikakvo pravo glasa, Meho shvati da se novu frezu nije ni sjetio tražiti. Tu je sva tragika ovog lika: previše jednostavan da bi se zamarao igricama iz kojih svi drugi izvlače korist za sebe i svoje obitelji, okružen malograđanima koji tuđe živote tretiraju kao sredstvo za ubijanje dosade svojih besmislenih egzistencija. U Dubravama, vrlo je važno da se meso ne nabavlja iz Konzuma gdje se “miješa s krmetinom”, i čitatelj dobiva poprilično konkretan uvid u običaje, praznovjerja i konflikte jednog društva zatrovanog korupcijom i licemjerjem, u kojem se živi po Islamu a radi po volji, i gdje je visina novog minareta važnija od obnavljanja kuća. 

Roman se tematski vrti oko otvaranja nove džamije gdje konflikt izaziva rasprava oko prioriteta, pa se Muriz, čovjek jednako blizak Odboru i Stranci silno trudi nametnuti obnovu avlije (platoa) džamije, koju će, razumije se, obaviti građevinska firma bliska njegovim privatnim interesima. U tome svemu Meho je poput sporednog glumca, koji se radije fokusira na svoje breskve i čapljinsku tržnicu gdje ih prodaje. Ima u njegovoj jednostavnoj upornosti i odsutnosti pesimizma i nekog kamenjarskog zena, čije mirno more teško uzburkaju čak i sitni lokalni šerifi kao Muriz, jer rijeke takvih ljudi u njega ne utiču, metaforički rečeno.

Scene u lokalnom bircu nakon dana na tržnici izrazito su živahne, a likovi čiji se inat i otpor Murizovim malverzacijama ističe najviše, poput Ibre, mogli bi jednako tako biti iz nekog Pasolinijeva filma. Posebno su humorni dijelovi u kojima Kaplan govori o pranju preminulih prije pokopa, koje se zbog nedostatka gasulhane (posebna namjenskog objekta) obavlja u Murizovoj garaži, u Salkinim badnjevima (bačvama). Tu autor naglašava da su doista slobodni samo oni kojima ne treba nikakva usluga vladajućih, pa ih se stoga niti ne može ucijeniti u pravom smislu riječi: “Reko sam mojima: ako umrem, da jadni nisu da me u njegovoj garaži kupaju. Usran ću pred Boga ako treba, ali mene u Murizovoj garaži, pa još u  Salkinim badnjevima, nitko neće kupati!“.

Ibro, Muriz i Meho predstavljaju arhetipski trokut likova koji sačinjavaju sve sredine, pa tako i Smojino Misto: pobunjenik, profiter i pustinjak. Kaplan ih prikazuje kao karakterno fundamentalno međusobno isključive, jer Mehu Ibrini ispadi ne interesiraju previše, a sudjelovanje u lokalnom malverzacijskom cirkusu svodi se na skupljanje sredstava za novu džamiju, gdje se dodatno ograđuje da njegovo nije da postavlja pitanja, nego nosi kutiju. Njegov privatni, suštinski smisao svodi se na breskve, paprike i obitelj. To mu je dovoljno, i upravo zato takvi ljudi teško preživljavaju u malim sredinama. Djelomično zbog toga i što od njih drugi rijetko mogu profitirati. Ima u Kaplanovim Dubravama i ponešto Mrduše Donje, iskrivljene, koncentrirane karikature velikih sredina iz kojih dolaze liječnici, odjeća iz mostarskih izloga i trgovački putnici sa svojim čarapama i mnoge druge sitnice. No tek na otvaranju razotkrit će se sva smiješna besmislenost igrarija Muriza i njemu sličnih, sceni koja je vrhunac Kaplanove prozne freske u kojoj je prisutno sve što danas tišti Bosnu i Hercegovinu, bilo to u Mostaru, Stocu ili Dubravama.

Dubravske priče Kaplan Almin
Mostarska zbirka Kaplan Almin

S druge strane, zbirka kratkih priča "Dubravske priče" nadovezuje se na ono što je Kaplan već ispričao u "Mehi", izrasta iz njega na neki način kao grana iz stable. Problematičnost ove proze je prije svega u cijeloj enciklopediji turcizama kojih gotovo da ima više nego interpunkcije, pa se neupućeni čitatelji mogu izgubiti u svemu tome jer riječnik na kraju knjige nije ni približno dovoljan da obuhvati većinu onih koji se pojavljuju. Zbog svog idioma, Kaplanovi likovi djeluju više kao bića sa druge planete, iako je isti potreban kako bi se vjerno prikazala sredina u kojoj žive. U tome Kaplan zasigurno uspijeva, a pošto je riječ o isprekidanim, kratkim narativima to su zapravo više situacije, slike obiteljskog života koje narativ u pravom smislu riječi kao da niti nemaju jer rijetko dosežu uobičajeni katarzični finale. Stoga ova knjiga o svemu i ničemu istodobno, privlači pojedinačnim likovima i brutalnom patrijarhalnošću ukopanom u zimski mrak i mraz. 

Autor i ovdje upire prstom u apsurdnost stvarnosti u kojoj ti ljudi žive i njihov gotovo paranoidni strah od politike, najviše u fantastičnoj priči Plakat, koja budi diskretne asocijacije na priču Golman Andrije Škare. U oba slučaja društvom ne upravljaju ljudi nego upravo njihov strah, do te mjere da Rumo prekida seks sa svojom nezaiteresiranom suprugom kako bi pomogao oko postavljanja predizbornog plakata usred noći. Ostaje upitno zašto je tako dobro zaokruženoj i lirski profinjenoj prozi kao što je "Meho" uopće trebao nastavak, jer se nastavcima rijetko posreći uspjeh originala, barem u filmu. Možda Kaplan još nije iscrpio sve što nam o Dubravama može-ili treba-ispričati. No to ostaje da se vidi, a u obje knjige stalno proviruje pjesnik ispod prozaista u kojeg se pretvorio, kroz scene u kojima su odjeci i "Mostarske zbirke": Kiša je bila ujednačila i činilo se kao da je sav svijet pod vodom. Milijuni kapi su se takmičili koja će prije pasti na zemlju. O rukohvat metalne ograde duž balkona kapljice su se odbijale i rasprskavale. S grana hrasta koji je stajao pored kuće voda je tekla kao iz česme

Kaplan se potvrđuje kao majstor slike i dijaloga, koji u "Dubravskim pričama" doseže gotovo scenaristički nivo, u njegovim rukama čak i najrudimentarnije konstrukcije prerastaju u arhitekturu istinske proze, čak i u trenucima kulturološke ili jezične barijere. Njegova produktivnost obećava još mnogo toga u budućnosti i ostaje da se vidi u kojem će smjeru njegovo pisanje krenuti dalje. No, u kojem god da krene, na dobrom je putu. To je razvidno iz obe knjige, koje svjedoče da je, poput Božićevih "Kurlana", čak i mala zajednica puna priča kojima treba pravi glas kako bi ih ispričao.

Dubrave su svoj glas našle u Kaplanu, i koliko god udaljene, kriptične i mračne bile, pronalaze put do čitatelja. "Dubravske priče" prije su knjiga ženskih suza nego smijeha jer je u tim proznim “crticama” malo razloga za smijeh. No  tuga može biti i ljekovita, zato je Kaplanova književnost poput crne čokolade: gorka i raskošna istovremeno.    

Almin Kaplan

Meho

  • V.B.Z. 09/2019.
  • 196 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789535201748
  • Cijena 99.00 kn

Materijalni svijet romana, s Mehom kao glavnim likom, svijet je poslijeratne svakodnevnice muslimanskih povratnika na Dubravskoj visoravni između Stoca i Čapljine. Meho uzgaja breskve i paprike, sam ih vozi u Čapljinu i prodaje, tako hrani obitelj. Biva uvučen i u društvene rituale, u vjersko-politički život — sa svim milim i nemilim čudima domaće tranzicije u malome selu na hercegovačkoj visoravni. (Ivan Lovrenović)

Almin Kaplan

Dubravske priče

  • V.B.Z. 08/2020.
  • 120 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535202844
  • Cijena 109.00 kn

Nakon romana 'Meho', koji je dobio sjajne kritike i izazvao veliku pozornost u regiji, Kaplan se javlja s pričama koje predstavljaju svojevrsno proširenje tog romana, smještene su u isti prostor i bave se istim ljudima, na podjednako virtuozan način. U pričama Almina Kaplana iznenadni mikrodogađaj načas naruši monotoniju i ogoljenu 'običnost' seoske svakodnevice u poratnoj i postlogorskoj Hercegovini. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –