Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Božidar Alajbegović • 28.05.2018.

Amir Alagić : Stogodišnje djetinjstvo

Amir Alagić: Stogodišnje djetinjstvo

Amir Alagić (1977.) rođen je u Banja Luci, a od početka devedesetih živi u Puli, gdje radi kao predavač engleskog jezika. Svoju prvu knjigu "Pod istim nebom" (Zigo, 2010.) sastavio je ulančavanjem niza kratkih priča s vrlo brojnim zajedničkim likovima, čije se sudbine isprepliću u više gradova diljem Europe. Knjiga započinje u Puli da bi se preko Banja Luke, Češke i Poljske opet vratila u taj najveći istarski grad, neprestano u autorskom fokusu imajući problem izgnaništva i progonstva. Drugi roman "Osvetinje" (Durieux, 2016.), u kojem je potvrdio izniman potencijal i darovitost dokazanu u prvoj knjizi, Alagić je smjestio u Rovinj, fokusirajući se ovoga puta na samo troje likova (supružnike i njihovog adolescentskog sina) kroz čija je iskustva problematizirao različite inačice ljubavi.

U svome novome romanu "Stogodišnje djetinjstvo" (Durieux, 2017.) Alagić poseže za složenijom strukturom te, slično kao u debitantskoj knjizi, također svoj narativ napučuje velikim brojem likova, ponovno problematizirajući progonstvo i iskustvo emigracije. Novi roman u cijelosti je smješten u Pulu, pri čemu Alagić taj grad pretvara u važnog protagonista priče. Autentične pulske ulice i pojedini stvarni gradski lokaliteti i objekti imaju važnu ulogu u fabuli, baš kao i pulski dnevni list Glas Istre, a sve to u vrlo razvedenoj priči čije dionice osim posttranzicijske sadašnjosti obuhvaćaju i vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata.

Amir Alagić na elegantan način u "Stogodišnjem djetinjstvu" sljubljuje ovodobnu Pulu s onom iz različitih razdoblja dvadesetostoljetne prošlosti toga najvećega istarskog grada, pa se na pulskim ulicama u njegovu romanu susreću antiglobalisti, sungazeri i bodybulideri, narkomani, dileri i novinari, ali i međuratna buržoazija i partizani, talijanski fašistički okupatori i domaći im pomagači. Jer, pokušavajući razrješiti enigmu smrti majke svog najboljeg prijatelja, protagonisti Slavko i pokojničin sin raspliću niti međusobno povezanih brojnih ljudskih sudbina što su se tijekom dvadesetog stoljeća susretale i isprepletale u zajedničkom im gradu.

Spajajući prošlost sa sadašnjošću Alagić ukazuje na povijesne i političke okolnosti koje su (pre)usmjerile životne putanje ljudi, često ih neželjeno skrećući sa započetog smjera, i ostavljajući trajni, traumatičan trag u njihovim dušama. No, bez obzira na protok vremena te se okolnosti pokazuju odlučujućima i u smislu utjecaja na tokove sudbina generacija ljudi koji istim tim pulskim ulicama koračaju danas, desetljećima nakon inicijalnog otponca tih promjena. A te desetljećima razdvojene a ipak brojnim nitima povezane sudbine Alagić spaja intrigantnim motivom nakita koji svakodnevno biva ostavljen na različitim gradskim lokacijama, a što dodatno budi čitateljevu znatiželju i tjera ga na gladno daljnje iščitavanje Alagićeva štiva. Jer nakit je, sjetimo se, ono što se u obiteljima prenosi s koljena na koljeno, svojevrsno sidrište obiteljskog intimiteta i zajedništva.

No, nakit može biti iskorišten i u svrhu socijalno-društvene kontektualizacije, kroz motiv "Gold+Silver" dućana razasutih gradom, kao odraza neveselog egzistencijalnog stanja i socijalnog statusa velikog dijela građanstva. A kad se, pogonjena hičkokovskim mekgafin motivom pozlaćenog globusa sa sajma antikviteta - te dječačke uspomene iz zajednički provedenog djetinjstva dvojice protagonista - iz podteksta u prvi plan probije problematika progonstva, zajednička većini tih brojnih uvjerljivo oslikanih sudbina iz različitih razdoblja pulske prošlosti, roman se problemima koja dotiče (progonstvo, iskustvo emigracije, teškoće integracije u novu, nepoznatu sredinu itd.) pretvara u izniman spoj etike i estetike. Tome dodatno pridonosi  i cijeli niz elemenata društveno-političke kritičnosti spram aktualne (ali i višedesetljetne) pulske stvarnosti, ali i problematika manjinstva, sagledana iz različitih perspektiva i očitovana u različitim oblicima.

Osim što uvjerljivo posreduje psihološka stanja većeg broja ljudi i vješto vodi vremenski razvedenu priču koja donosi desetak dovršenih, zaokruženih sudbina ljudi koji su živjeli u Puli unazad stotinjak godina, Alagić uspješno gradira napetost s kulminacijom u maestralno napisanome i vrlo emocionalnome predzadnjem poglavlju s razrješenjem početne, misteriozne smrti. Kao osobita kvaliteta Alagićeva rukopisa ističu se brojne kratke fabularne minijature snažnog emocionalnog ali i društveno-kritičkog naboja, locirane u različita razdoblja pulske povijesti, a koje upotpunjuju socijalnu slika toga grada. 

U kontekstu višegodišnje prevladavajuće stilske jednostavnosti hrvatske proze Alagićev rukopis izdvaja se  baroknošću izričaja, koji on kreiran nizanjem dugačkih, bogatih rečeničnih sklopova, ali uz konstantno zadržavanje lakoće praćenja vremenski razvedene fabule. Uvodeći u priču lik novinara crne kronike koji s njime dijeli ime i prezime Alagić usložnjava rukopis poigravajući se granicom umjetnosti i zbilje. No, to se ipak ispostavlja redundancijom, nepotrebnim opterećujućim balastom, ali koji ipak samo neznatno umanjuje iznimno povoljan dojam o romanu.

Iako je to već bilo jasno i nakon čitanja prethodnih dviju njegovih knjiga, "Stogodišnje djetinjstvo" je roman koji dokazuje da je Amir Alagić pisac iznimne darovitosti i imaginacije, stilističke elegancije, ali i velike načitanosti. To je autor vrlo vješt u tvorbi kompleksih pripovjednih struktura, ali i sposoban osmisliti motivski i problemski vrlo bogate fabule snažnog emocionalnog naboja, i koji će sigurno zauzeti značajno mjesto u kakvosnoj hijerarhiji prozne dionice hrvatske književnosti. Po mom mišljenju, Amir Alagić je uz Kristiana Novaka i Luku Bekavca najzanimljiviji hrvatski prozni autor koji se pojavio u drugome desetljeću dvijetisućitih. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –