Andrić, Ferić, Koščec, Simić i Zajec finalisti Nagrade Jutarnjeg
Prenosimo sa stranica Jutarnjeg lista: Stanko Andrić, Zoran Ferić, Marinko Koščec, Roman Simić i Tomislav Zajec napisali su, prema mišljenju članova žirija Jutarnjeg lista, najbolje prozne knjige u 2005. godini. Jedan od njih na svečanosti potkraj ovog mjeseca u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici postat će šesti dobitnik Nagrade Jutarnjeg lista.
Pet najboljih knjiga ovaj put nije birao sedmeročlani žiri jer su se od glasovanja suzdržali Ivica Buljan i Velimir Visković, koji urednički potpisuju neke od knjiga (Buljan četiri, a Visković dvije) u širem izboru od dvanaest knjiga. Odluku je tako donio peteročlani žiri u sastavu Krešimir Bagić, Gordana Crnković, Jagna Pogačnik, Velimir Visković i Zdravko Zima.
S obzirom na to da se dosadašnji predsjednik žirija Ivica Buljan suzdržao od glasovanja (jer su u konkurenciji knjige koje potpisuje kao urednik), preostali članovi žirija izabrali su novog predsjednika. Peteročlani žiri za novog, privremenog predsjednika žirija izabrao je Zdravka Zimu.
Iako je na stranicama tjednika Globus Miljenko Jergović zatražio da ga se izuzme iz konkurencije za Nagradu Jutarnjeg lista, žiri nije uvažio njegov zahtjev. Žiri drži da je njegovo pravo da kritički prosuđuje cjelokupnu proznu produkciju u prošloj godini, pa tako i roman Miljenka Jergovića. I neki su drugi pisci, primjerice Rade Jarak, najavili (iako iz drugih razloga) da više ne žele konkurirati za Nagradu. Žiri se neće obazirati na takve želje pisaca. Piscima ostaje pravo da odluče žele li, ako je osvoje, primiti nagradu.
E sad, izgleda da su komentari u javnosti rezultirali da su pojedini članovi žirija prepoznali sukob interesa jer kao urednici i Ivica Buljan i Velimir Visković potpisuju polovicu knjiga koje su ušle u TOP 12 iliti polufinale. Nejasno je kako to da sukoba interesa nije bilo već na samom početku, kada se s popisa svih knjiga nominiranih za nagradu jasno vidjelo da će sukoba interesa po zdravoj logici biti. A naši pisci? Neki od njih su očito zaboravili na temeljnu razliku između autora i njihovih djela, na činjenicu da djela od trenutka objavljivanja u javnosti počinju živjeti svoj samostalan život s čitateljima, ali i kritičarima.
Očito je da hrvatske književne nagrade, koliko god u financijskom pogledu bile izdašne, bez i mrvice skandala ili nečeg sličnog ne mogu zaintrigirati veću pažnju kulturnjačke javnosti (činjenica je da niti jedna književna nagrada u Hrvatskoj nema medijski publicitet kao «Ninova nagrada» u Srbiji, a još manje utjecaj na prodavanost nagrađivanih knjiga) pa možda s ovakvim popratnim «manifestacijama» barem na trenutak zasjene neke važnije stvari iz područja tzv. života na visokoj peti.