Ankica Tomić: Kao što Crkva nije samo građevina, nego zajednica vjernika, tako ni Knjiga nije ukoričen tekst nego sadržaj
Kada se 2011. godine svojim romanom prvijencem „Naročito ljeti“ što ga je istovremeno nagradom za najbolji neobjavljeni roman nagradila i objavila izdavačka kuća V.B.Z., Ankica Tomić (1972.) predstavila književnoj sceni, mnogi su istaknuli njezinu neopterećenu autorsku prpošnost, mirne, povremeno i sjetne reminiscencije na četiri, na otoku provedene, godine djetinjstva i lakoću kojom je autorica taj dječji svijet dočarala, a čitatelj prošao kroz njega. U to je vrijeme mnogo burnih rasprava i oprečnih razmišljanja izazvala autoričina izjava o romanu napisanom u dvadesetak dana, no ta kratkoća u stvaranju tekstu nije oduzela na kvaliteti pa se Ankica Tomić već prvim romanom, kasnije nagrađenim „Slavićem“ što ga za najbolji autorski prvijenac dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika i „Kiklopom“ za debitanta godine, istaknula kao obećavajuća pripovjedačica, studiozna razlagačica struje svijesti i pomnjiva promatračica vlastite okoline.
Naročito ljeti
Po uspjehu prvog romana Ankica Tomić četrdesetak godina zauzdanu spisateljsku potrebu utažuje u pravilnim razmacima pa 2014. u izdanju Naklade Ljevak objavljuje svoj najzagrebačkiji roman „Damen kapric“ kojim potvrđuje svoju pripovjedačku vještinu i pokazuje s kolikom oštrinom može zaći u najsloženije ljudske odnose kako bi kirurškom preciznošću raslojila svoje junake i ogolila ih pred čitateljskim očima. Kao autorica usredotočena na razradu likova dokazuje se trećim, dvije godine kasnije i kod istog nakladnika objavljenim, romanom „Vice versa“ s čijom pojavom na tržištu postaje jasno kako Ankica Tomić, naslanjajući se vješto na kriminalistički roman, ne zazire od žanrovskog podteksta svojih romana. Pripovjedačka jednostavnost Ankice Tomić koja ne gazi u vode trivijalnosti još je jednom potvrđena u rujnu objavljenim romanom „Skarabej“ (Hena com), fuzijom obiteljske drame, kriminalističkog romana i romansirane sociološke studije. Pitanje o počinitelju zločina u tamnici Tvrđave svetog Nikole pada u zakutak čitateljske pozornosti pred lepezom brižljivo ocrtanih likova i složenih društvenih odnosa u koje ih autorica vješto upliće.
**
Petra Miočić: Tvoji intervjui često započinju podatkom o višegodišnjem lektorskom i redaktorskom iskustvu. Koliko ti je ono, u smislu svakodnevnog pročešljavanja tuđih priča, pomoglo u kasnijoj spisateljskoj karijeri?
Ankica Tomić: Na tuđim je tekstovima lakše uočiti koliko se govorni jezik razlikuje od pisanog, pa vrlo brzo postaje jasno da papir ne trpi nedorađenu "struju svijesti". Kroz lekturu, ispravljanje pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, manje se brusi stil, ali redaktura je dobra predigra za autorstvo jer otkriva porozne dijelove stila, tanka mjesta u sadržaju, i sve to na tuđem tekstu. Kad se nakon toga uhvatiš vlastitog, znaš na što trebaš pripaziti.
Ipak, unatoč velikoj količini tuđih priča, prvo si odlučila ispričati vlastitu. Zašto? Je li želja za razotkrivanjem sebe i ispitivanjem granica vođena nostalgijom bila jača od želje da se „sakriješ“ iza priče u kojoj te drugi neće moći prepoznati? Ili je posrijedi vođenje idejom kako najbolje priče nastaju ispisujemo li nešto što nam je poznato?
Mnogi pisci prvo pričaju vlastitu priču, u tome nisam nimalo originalna. Igranje fabulom prilično je izazovan posao, autor je u stalnoj opasnosti da se poklizne na nelogičnost ili neuvjerljivost. Toga u stvarnim pričama nema ili je svedeno na minimum. Ali to nije jedini razlog zbog kojeg sam se prvim romanom vratila u djetinjstvo. Zbog učestalih selidbi ondje mi je ostao dio identiteta. Tek kad sam dovršila "Naročito ljeti", shvatila sam da mi je pisanje poslužilo kao psiho-terapija. Neke su se kockice tek tada posložile.
Nostalgična potreba za očuvanjem čak i onih nevažnih uspomena jedan je od pokretača radnje u tvom posljednjem romanu, „Skarabej“. Dok „Naročito ljeti“ pokazuje sve ljepote nostalgije i nostalgičnog, čini se da „Skarabej“ otkriva sve njezine opasnosti i tegobnosti pa i roman završavaš rečenicom „Dosta bi bilo!“ Je li ti dosta nostalgije? Je li nam, kao društvu, u svakom smislu dosta nostalgije i kako je pretvoriti u konstruktivnu, pokretačku silu?
Možemo sebi koliko želimo lagati da je "dosta bilo", ali ako smo skloni kopanju po prošlosti, vjerojatno ćemo cijeli život analizirati što se dogodilo i koje su bile točke preokreta. Vrijeme me i inače fascinira, ono je zajednička tema svih mojih romana. Ne samo kao fizikalna veličina, nego i kao subjektivni osjećaj, zbog kojeg s godinama mijenjamo odnos prema starosti, dani nam brže prolaze, a kad razmišljamo o prošlosti ili planiramo budućnost, razmišljamo o sebi samima. "Skarabej" se mnogo više bavi prolaznošću nego nostalgijom, likovi ne žale isključivo za prošlošću, nego za budućnošću kakva je mogla biti. A što se tiče društva, ono bi trebalo motivirati ljude da se vesele budućnosti umjesto što kopaju po prošlosti. Ali društvo čine pojedinci, tako da... možda je to u startu izgubljena bitka.
Fabula je važna, ali ne i presudna. Intrigantna podloga odlična je da se na nju naslone ideje koje pisca okupiraju, sam žanr manje je bitan.
Skarabej
Nostalgična potreba za očuvanjem čak i onih nevažnih uspomena jedan je od pokretača radnje u tvom posljednjem romanu, „Skarabej“. Dok „Naročito ljeti“ pokazuje sve ljepote nostalgije i nostalgičnog, čini se da „Skarabej“ otkriva sve njezine opasnosti i tegobnosti pa i roman završavaš rečenicom „Dosta bi bilo!“ Je li ti dosta nostalgije? Je li nam, kao društvu, u svakom smislu dosta nostalgije i kako je pretvoriti u konstruktivnu, pokretačku silu?
Možemo sebi koliko želimo lagati da je "dosta bilo", ali ako smo skloni kopanju po prošlosti, vjerojatno ćemo cijeli život analizirati što se dogodilo i koje su bile točke preokreta. Vrijeme me i inače fascinira, ono je zajednička tema svih mojih romana. Ne samo kao fizikalna veličina, nego i kao subjektivni osjećaj, zbog kojeg s godinama mijenjamo odnos prema starosti, dani nam brže prolaze, a kad razmišljamo o prošlosti ili planiramo budućnost, razmišljamo o sebi samima. "Skarabej" se mnogo više bavi prolaznošću nego nostalgijom, likovi ne žale isključivo za prošlošću, nego za budućnošću kakva je mogla biti. A što se tiče društva, ono bi trebalo motivirati ljude da se vesele budućnosti umjesto što kopaju po prošlosti. Ali društvo čine pojedinci, tako da... možda je to u startu izgubljena bitka.
Ima li nostalgija prisutna u „Skarabeju“ za tvoju pripovjedačicu Suzanu i Katarinu, pokretačicu radnjene svjesnu svoje uloge, i emancipirajuću notu? Dvije žene, iako se međusobno ne poznaju, u jednom će trenutku odigrati važne uloge u životu one druge, a zajedničko im je i to što si obje nostalgičnim prebiranjima po prošlosti i njezinim, makar i virtualnim prenošenjem u sadašnjost, krate dane zaglavljene u potrošenim brakovima, a prebiranje po prošlosti koriste i kao male, svakodnevne i nekažnjive subverzivne činove.
Čak ni Katarini, a još manje Suzani, zapravo ništa nije zabranjeno. One su velikim dijelom same skuhale svoje potrošene brakove. Stoga ne bih rekla da je njihovo prebiranje po prošlosti isključivo pitanje emancipacije, iako sigurno ima i toga, nego baš boljka sredovječnosti. Kad shvatiš da nisi kakav si mislio da ćeš biti. Karte su podijeljene, pa svoju strategiju prilagođavaš datim okolnostima. Možemo govoriti i o autodestrukciji i o subverzivnosti, ali njihovi potezi u velikoj su mjeri improvizacija, prepuštanje trenutačnom impulsu, a ne osmišljen plan. O tome hoće li njihovi "mali, svakodnevni subverzivni činovi" biti kažnjivi, moje (anti)junakinje nisu previše razmišljale.
Damen kapric
Premda se i u prvim dvama romanima poigravaš žanrovima, čini se kako te kriminalistički žanr privlači sve više jer ga i u „Vice versi“, a sada i u „Skarabeju“ koristiš kao podlogu za raspisivanje radnje. Što te fascinira i privlači žanrovskoj literaturi? Kakav je tvoj stav o pogledu na trilere i krimiće kao na trivijalnu literaturu?
Čak i u mojem drugom romanu "Damen kapric" vide se natruhe mogućeg zločina. Fabula je važna, ali ne i presudna. Intrigantna podloga odlična je da se na nju naslone ideje koje pisca okupiraju, sam žanr manje je bitan. Ne volim kad se trilere i krimiće trpa u ladicu žanrovske literature ako je od same radnje - pitanja kome je ostao stan, gdje je nestali dječak ili tko je počinio zločin - važnije kako na ono što im se događa reagiraju likovi. Kao što klasična glazba nije nužno kvalitetnija od hip-hopa, tako ni krimić u širem smislu ne mora biti trivijalan. Uvijek radije odabirem fikciju koja nudi odgovore "između redaka", umjesto "pretencioznih romana". Zašto i to ne bi bio jedan od žanrova?
John Connolly jednom je izjavio kako se o stanju u državi može puno toga iščitati samo čitajući krimiće i promatrajući način na koji se odnose prema pravdi i onima zaduženima za njezino provođenje. Imajući to na umu, što bi se o stanju u državi moglo iščitati iz hrvatskih krimića?
Sad bismo se mogli vratiti na jedno od prethodnih pitanja - ono koje se bavi interpretacijom prošlosti. Hrvatski krimići jako su često naslonjeni na rat. Ne treba biti mudrac da bi se shvatilo kako je ta tema i dalje "goruće pitanje" našeg društva. Taj proces treba pustiti da se vrti dok se ne potroši. Nabokov je rekao kako "spada u pisce kojima je od početka jedini cilj osloboditi se knjige". Slična je stvar i s idejama.
U životu, privatno i autorski, najviše me zanimaju ljudi. Tako je i s likovima.
Izjavila si kako bi super bilo kada bi autor mogao pisati neopterećen ladicama...domaće književnosti, ženskog pisma ili nečeg trećeg. Koliko „ladice“, dok pišeš, opterećuju tebe?
Ne želim da me opterećuju, trudim se da me ne opterećuju. Dok pišem, pred očima imam imaginarnog protočitatelja kojem se obraćam i kojem se želim svidjeti. U koju će me ladicu kasnije strpati, manje je važno.
Pisce, između ostalog, možemo podijeliti na one usredotočene na radnju i usmjerene na likove. Pozornijim promatranjem tvojeg spisateljskog opusa, može se zaključiti kako ti pripadaš drugoj skupini. Koliko ti je važno izgraditi svaki pojedini lik, pa bio i posve sporedan, i koliko vremena tvojeg stvaralačkog procesa je tome posvećeno?
U životu, privatno i autorski, najviše me zanimaju ljudi. Tako je i s likovima. Želim ih što bolje upoznati, razrađujem ih do najsitnijeg detalja, od kojih mnogi i ne uđu u roman, pokušavam sagledati stvari iz njihove perspektive, svake zasebno, i jako mnogo vremena trošim na taj dio. Što je najbolje, kad dovoljno vremena i truda posvetiš likovima, vlastitim antijunacima, i fabula se nekako sama posloži. Događaji ionako ne bi postojali ako ne bi bilo ljudi da ih pokrenu, zaustave ili promotre sa strane.
Kakvu ulogu u tom procesu imaju prostori? Čini se kako u nekima od romana, napose prvom i trećem, gotovo preuzimaju ulogu lika. Misliš li da se događaji koje u njima opisuješ ne bi mogli dogoditi na nekoj drugoj lokaciji?
Radnja prvog romana nije moguća nigdje drugdje osim na Braču, tako je bilo, a ja sam prevelik štreber da se igram stvarnošću. U trećem romanu nisam precizirala mjesto, kao što sam to učinila u "Skarabeju", ali da, radnja bi bila bitno drukčija da je, primjerice, smještena u ravničarskoj Slavoniji. Međutim, još je bitnije to što prostor u kojem žive moji likovi formira i njihov karakter. Primjerice, zapleta u romanu "Vice versa" ne bi ni bilo da nema neriješenih međuljudskih odnosa koje je uvjetovala mala sredina i to što svatko zna svačije tajne i svatko je nekome nešto...
Koliko je za tebe proces pisanja pitanje talenta i inspiracije, a koliko pitanje zanata? Zazireš li od svođenja pisanja na zanatski posao?
Talent je, dopustit ću si amatersko igranje statistikom, 30 posto posla. Ostalo je disciplina. Inspiracija je dobrodošla, ali kad bih je čekala, nikad ne bih dovršila rukopis. Romani se pišu mjesecima, ponekad i godinama, svakakve ideje u međuvremenu padaju na pamet. Otići za svakom od njih bilo bi ravno preljubu. A onda bi se, vrlo brzo, i ta ideja potrošila. Pisanje možda nije zanat, ali jest ozbiljan posao, mada je dobro i kad se pišući usput igramo.
Uz iznimku prvog, naslovi tvojih ostalih romana odišu simbolikom i iz njih se mogu iščitati višestruka značenja. Koliku joj važnost pridaješ, pri odabiru naslova, kao i gradeći priču?
Naslov je vrlo važan jer je čitatelju polazišna točka, pa ih zato dajem na kraju, kad je s pisanjem gotovo. Razmišljala sam mnogo o tome: kad bih ga smislila na početku, bojim se da bih pisala na zadanu temu. Ovako uzimam u obzir "opći dojam", riječ ili sintagmu koja će obuhvatiti atmosferu cijelog romana i po mogućnosti ponuditi više značenja. Jer naslovom ne želim dešifrirati fabulu.
U jednom si mi našem razgovoru rekla kako pomalo žališ što niti jedan tvoj roman nije zadržao prpošnost kakvu ima „Naročito ljeti“. No u tom se romanu baviš „malim“, dječjim temama i na svijet gledaš iz dječje perspektive dok se ostali bave ozbiljnim, odraslim temama. Osim toga, kroz tri si romana sazrela kao autorica. Je li taj gubitak prpošnosti, u autorskom kao i životnom smislu, cijena plaćena za odrastanje?
Možda. Imala sam sreću da mi je djetinjstvo bilo lijepo, mada sam i onda bila starmala i ne osobito bezbrižna, pa je "Naročito ljeti" obojen svijetlim bojama. Ali nikad nisam promatrala svijet kroz "ružičaste naočale", nažalost ili nasreću, ne znam. Kad kažem da mi je žao što nisam zadržala prpošnost, mislim na čitatelja, ali rekla sam i da se, dok pišem, ne želim opterećivati očekivanjima. Od pisanja se kod nas ionako ne živi, pa tu ne pristajem na kompromise.
Za svoj si prvi roman „Naročito ljeti“ 2011. osvojila V.B.Z.-ovu književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Time je i počeo tvoj ozbiljniji književni put. Kakav je tvoj stav o toj i sličnim nagradama danas? Bi li se na natječaj javila i s nekim novim romanom ili smatraš da bi trebao biti namijenjen debitantima koji tek traže svoj put?
Ta mi je nagrada doslovno promijenila život: uvela me na književnu scenu, dala mi financijsku injekciju, podignula samopouzdanje, pružila priliku da vidim neke drage ljude iz prošlosti... Da nije bilo nagrade V.B.Z.-a, mnogo bih teže pronašla izdavača. Anonimni natječaji mladim piscima pružaju veliku šansu. Kamo sreće da ih ima više. Propozicije su točne kakve trebaju biti: svi autori dobivaju jednaku priliku. To što je netko već izdao nekoliko knjiga, ne znači da je kvalitetniji od debitanata. Nema ništa loše u tome da se nađu pred istim žirijem, pod različitim šiframa.
Vice versa
Poznat je i tvoj zagovarački stav prema elektroničkim knjigama. Prije tri godine, na tribini „Elektroničke knjige vs. tiskane knjige“ kao jedna od govornica ustvrdila si kako bi svaka knjiga, pa i ona elektronička, trebala biti dostupna svima. To tada nije bio slučaj. Imaš li dojam da se stanje u ove tri godine popravilo? Jesmo li se bar malo odmakli od opreke „tiskano ili elektroničko“?
Nevjerojatno mi je da se o knjigama i dalje govori kao o predmetu. Kao što Crkva nije samo građevina, nego zajednica vjernika, tako ni Knjiga nije ukoričen tekst nego sadržaj. Žalosno je što mnogi ljudi iz branše i dalje razmišljaju na, uvjerena sam, pogrešan način. Koga briga u kojem obliku čitate sve dok čitate? Tiskanu knjigu možete listati, držati je na polici, darovati (to doduše možete učiniti i s e-knjigom), a elektroničku uvijek nosite sa sobom, možete je čitati u mraku, jednostavno potražiti ime ili pojam... I dalje čitam jako puno elektroničkih knjiga, nažalost ne i prevedenih na hrvatski. Stanje se u zadnje tri godine nije promijenilo koliko je trebalo.
A kakav je tvoj stav prema književnoj kritici? Smatraš li da argumentirano kritičko mišljenje može pomoći piscu pri autorskom rastu i razvoju?
Apsolutno. Čak i "negativna" kritika dobrodošla je sugestija koju pisac može, ali ne mora usvojiti. Svaki pravi čitatelj trebao bi imati omiljenog kritičara kojem vjeruje, s kojim se njegov književni ukus podudara. Kako drukčije znati što odabrati u moru ponuđenih naslova? To ne mora biti profesionalni kritičar, ja recimo vjerujem svojem starijem bratu. Za brojne naslove do kojih sam došla po njegovoj preporuci odužila sam se time da ga spominjem u svakoj svojoj knjizi. On je "Easter egg" mojih romana.
Na književnoj si sceni prisutna već sedam godina, objavila si četiri romana, osvojila nekoliko nagrada. Kakav je položaj hrvatskog pisca danas u odnosu na tvoje početke? Koliko se promijenio odnos nakladnika prema njima, a koliko se izmijenila i sama čitateljska publika? Ulažemo li dovoljno u njezin razvoj?
Stvarno nemam odgovor na ta pitanja. Uzorak mi nije dovoljno velik za pametan zaključak: pisanje je samotnjački posao, postprodukcija je nusprodukt. Kad predam rukopis urednici, ja sam gotova, a život knjige tek počinje. Čitateljsku publiku treba odgajati od osnovne škole (čak i prije), ali u prosvjeti sam radila prije 19 godina, nemam pojma kako se današnje klince motivira na čitanje. A što se tiče nakladnika, s novim izdavačem Hena comom dobila sam izvrsnu urednicu Marinu Vujčić. Hvala joj na svakoj sugestiji.
A kakav je položaj pisaca unutar strukovnih udruženja? Članica si Hrvatskog društva pisaca. Kakva su bila tvoja očekivanja prije pristupanja društvu, a kakva su danas?
Ni od jednog strukovnog udruženja, pa tako ni od Hrvatskog društva pisaca, ne treba očekivati da posao odrade umjesto tebe. Ali dobro je znati da postoji društvo koje ti može dati savjet o "tehničkim pitanjima", pružiti podršku i informirati te o događanjima na književnoj sceni.
Naposljetku, romane objavljuješ u gotovo pravilnim razmacima. Znači li to da već sada radiš na nekom novom projektu ili je na red došao zasluženi odmor?
Imam toliko obaveza da, nažalost, ne pišem koliko bih htjela, ali uspjela sam postaviti osnove za novi roman na kojem sad polako radim. I dalje se naivno nadam da ću jednog dana moći živjeti od pisanja. Od toga se ionako ne želim odmoriti.
Skarabej
- Hena com 08/2018.
- 320 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789532592146
Na prvi pogled 'Skarabej' Ankice Tomić je kriminalistički roman, ali jaka psihološka komponenta, kao i elementi ljubavnog romana koji prate dvije veze kronološki naizgled udaljene tri desetljeća i dva braka koja se drže na tankim nitima rutine, iznevjerit će klasičan triler i unijeti u ovu prozu misterij koji se ne zadržava samo na tome tko je ubojica, nego i na mnogim drugim pitanjima na koja ćemo tražiti odgovore.