Arvacka paradigma

Prije nekoliko godina moja dalja znanica trebala je obaviti nekakvu imovinsku operaciju koja se ticala nekretnine. Problem je bio u tome što je spomenutu stvar trebala obaviti brzo, a inače se za to čeka dugo. Otišla je stoga kod one vrste ljudi koji u nas služe da ti “srede” stvari - kod odvjetnika.

Naočit advokat na boljoj strani tridesetih primio ju je u svom picikato uredu s kožnim naslonjačem i ulaštenim stolom. Moja znanica primijetila je kako uz rub stola drži zastavicu jedne male, ali jako, jako “državotvorne” stranke. Odvjetnik je preuzeo spise, ugovorio svoj honorar i zaključio konzultacije. A onda je, na koncu, ovlaš dometnuo: “tausent”.

“Tausent”, dakako, na gastarbajterskog njemačkom znači tisuću, a u ovom slučaju značilo je tisuću eura. Taj novac moja je znanica trebala predati spomnutom juridičkom magu, ali ne njemu za honorar, nego za mito drugima u hranidbenom lancu. “Državotvorni” odvjetnik mirno je mušteriju zamolio da avansno podmiri troškove podmićivanja, a da se nije previše zamarao koliko je to kompatibilno s državotvornim stijegom na stolu od lakirane trešnje. Taj prizor - onakav kakav mi je prepričan - usjekao mi se u pamćenje kao bizarna, ali tipična paradigma domaćeg patriotizma.

Međutim, moje pamćenje vara. Ja sam definitivno u krivu i hrvatska paradigma domoljublja zapravo nije takva. Jer - premijer - a on je valjda bolje obaviješten čovjek od mene - upravo je ovih dana svijetu priopćio kako Hrvatska ima sasvim drugu paradigmu patriotizma od one koju ja varljivo uočavam. Na plenarnoj sjednici izraelskog parlamenta kojoj su prisustvovali i Shimon Peres, Alexandar Kwaszniewski te vojvotkinja od Yorka, Ivo Sanader se pohvalio kako je Hrvatska “razvila novu paradigmu patriotizma”, a ta paradigma - rekao je u Tel Avivu - “uključuje sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo vjersko, etničko ili političko zaleđe”.

Divno je to zazvučalo tamo u izraelskoj sabornici, no nama koji smo ostali ovdje govor je mogao namamiti samo kiseli osmijeh. U tom trenutku pred Knessetom, koji mu plješće, premijer je načas izgledao kao turoperator koji klijentu u ruke gura uljepšanu brošuru. Napučene plaže na brošuri su djevičanski prazne, nema u njoj masnog kioska za kokice niti pretrpanih kontejnera - sve što je u brošuri stvarno postoji, a opet je suštinski lažno.

Ako smo, naime, u Hrvatskoj uveli “novu paradigmu patriotizma”, onda je veliki propust vlasti što tu paradigmu građanima nije dovoljno izreklamirala. Mnogi uopće na znaju za nju. Eto, ne znaju to čak ni patriotski upućeni nogometni navijači koji skandiraju “Za dom spremni” i “Ubij Srbina”, a skandirali su to i onda kad su dva najbolja kockasta igrača bili Srbi Rapaić i Pršo. Vijesti o “novoj paradigmi” nisu došle ni do učenika sedmog razreda osnovne koji je nedavno nagrdio šibensku pravoslavnu parohiju, ni do osnovne škole u Jagodnjaku, gdje bivšem ravnatelju nije na pamet palo da bi nesrpska djeca možda u školi željela pisati latinicom.

“Paradigma” nije doprla ni do onog neznanca koji je u Belom Manastiru fizički destruirao hrvatsku zastavu, ni do splitskog sveučilišta koje nije htjelo počasni doktorat dati domaćem Talijanu, ali ni do mog kvarta u kojem na svakom trećem zidu vidim ušato U, a na onim preostalima pak ZG=BG. Stvarna paradigma naših patriotizama, ispada, malo ima veze sa Sanaderovim “wishful thinkingom” iz izraelske sabornice, a puno više sliči na Andrićevo “Pismo iz 1920.”, u kojem budući nobelovac upečatljivo opisuje “uragan sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas”.

Da je paradigma patriotizma kod nas i u našoj užoj okolici, nažalost, ponajčešće ipak paradigma mržnje na Druge, znao je i Andrić, a zna to i Sanader onda kad ne prodaje fureštima turoperatorske brošure. Ima, međutim, naša “paradigma patriotizma” i neke druge aspekte koji su barem jednako tužni. A jedan od njih je i rečeni “tausent” koji je odvjetnik patriot iznudio od moje dalje znanice.

Spomenuti advokat, naime, nesumnjivo se drži tvrdim patriotom i teško da u svoju didovsku, arvacku paradigmu sumnja i malim promilom moždane kore. Meni - koji sam izvan tog svijeta trobojnih zastava i koji zbilja priznajem da ga ne razumijem - uvijek gledajući izvana ostaje nejasno kako se u odvjetnikovoj “paradigmi” pomiruje patriotizam i mito - dakle, aktivno izjedanje države.

Pošto sam nepatriot i nevježa u tim stvarima, nikad nisam razumio ni to kako “naša paradigma” pomiruje patriotizam i gradnju divljih betonara u nacionalnom parku. Ili - patriotizam i iskipavanje građevinske šute na okuci ceste. Patriotizam i utaju poreza. Patriotizam i bacanje dinamita u ptičji rezervat. Patriotizam i prodavanje ispita na fakultetu. Patriotizam i kadroviranje po stranačkim kvotama. Bacanje plastičnih kesa na plaži. Montiranje klima-uređaja na gotičku palaču. Spaljivanje sela u kojima žive inovjerci. Podmićivanje sudaca i inspektora. Bacanje starih špahera u prirodu. Nasipavanje mora. Uzimanje provizije u javnoj nabavi.

Ukratko - ja, a vjerujem i mnogi od vas - ne razumijem kako to patrioti uspiju pomiriti svoj patriotizam - vruć, borben i čvrst - s djelovanjem koje očito šteti hrvatskoj prirodi i društvu. Volio bih patriote da mi to objasne, jer mi ostali to - eto - stvarno ne razumijemo.

Naime, ja bih zaista volio da kod nas postoji “nova paradigma patriotizma”. Zaista bih volio da je netko kao Sanader popularizira, i to ne u Knessetu, nego u Ogulinu, Zlataru ili Kaštel Sućurcu. Volio bih da ta “nova paradigma” uključi neka strašno jednostavna počela koja ova sadašnja ne podrazumijeva. Recimo, da nije odviše domoljubno nauditi prirodi, da nije domoljubno nagrizati društvo mitom i klijentizmom, te da je sasvim nespojivo s patriotizmom činiti bilo što što šteti široj zajednici.

Neobično je, ali istinito: postoje mnogi sasvim nepatriotski narodi koji se uopće ne gužvaju na navijačkoj okuci, ne razbijaju inozemstvo u navijačkim pohodima i ne vješaju zastavu o svaki kandelaber, a opet oko ovih jednostavnih pretpostavki kod tih naroda postoji čvrsti dogovor.

Iz nekih misterioznih, kužnih razloga u nas je eto obratno. Naša “paradigma” vruća je i domoljubna kad treba zapaliti srpsko selo, porazbijati Prag ili prebiti pankera. Kad na red, međutim, dođe skrb o kolektivnom dobru, o prostoru, kulturi i državi kao funkcionalnoj cjelini, hrvatski se konzervativni um najednom pretvori u raskalašeni “anything goes”. Ta “paradigma” ono je što mene muči, a vjerujem i mnoge od vas. No, bojim se da smo po tome manjina.

Jer, ta paradigma, čini se, ne muči ni političare, ni crkvu, ni sud, ni sveučilište. Za one koji je prakticiraju, sve će ove ustanove uvijek naći pomirljive riječi i olakotnu stranu. Jer, i te ustanove i ljudi koji ih čine toliko su se puta našli s obje strane stola od trešnje, toliko su puta sami dali i primili stvarni ili metaforički “tausent” da iz tog svijeta ne mogu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )