Balkanski ritmovi

Na jednoj svadbi kosovskih albanaca u Austriji u tučnjavi zbog muzike nedavno je ozlijeđeno dvanest uzvanika, među njima i trudnica i jedanaestogodišnje dijete. Sedmoro ih je zadržano na bolničkom liječenju. Kratka vijest o ovoj zgodi ne donosi kakva je točno muzika bila uzrok njihove svađe, ali možete pretpostaviti da se glave Kosovara nisu šivale jer su jedni htjeli Johanna Straussa mlađeg, a drugi Straussa starijeg. Ili da su se zakačili oko Mozata, na primjer. Da je rodbina mladoženje tražila «Čarobnu frulu», a mladenkini «Figarov pir».

Kakva je to glazba zbog koje će netko skinuti sako, zavrnuti rukave na košulji, razlabaviti uzao kravate i otkopčati najgornje dugme, da bi na nečijim leđima slomio naslon stolice, zacijelo vam je poznato. Albanski svatovi pjevali su možda na jeziku koji ne razumijete, ali vi znate te raspomamljene šesnaestinke koje nosi bujica sedam osminskog ritma, čuli ste ih nebrojeno puta. Čitav ovaj kraj svijeta drhti od te muzike, ona odjekuje ovim šumama, zvoni između ovih planina, tuče o litice Prokletija, Kopaonika, Jahorine, Dinare, uvijek ista divlja muzika od koje nam se tresu bubrezi i slezena. Govorimo, pogađate, o narodnjacima, točnije, o novokomponiranoj narodnoj muzici nove generacije, turbo folku, plodu čudovišne genetske manipulacije glazbenom baštinom Balkanskog poluotoka.

Prije desetak godina sramili smo se tog svijeta, poricali da mu pripadamo i, barem u javnosti, bili pošteđeni njegove muzike. Sjetit ćete se tog vremena, kada nas je Franjo Tuđman s heroinske ovisnosti narodnjacima htio skinuti metadonskom terapijom tamburice, a mi ulizivački glumili da nam sviđa kada nekakvi slavonski đilkoši u crvenim konobarskim prslucima mijauču o mrtvim konjima. Mi smo tada bili, tobože, civilizirani, Europljani, naše govno nije smrdilo. Gradeći se potpuno obamrlim od estetske naslade tiho smo plakali kad bi Zlatni dukati, Gazde, Baruni i kako se već sve nisu zvala ta gospoda s razdjeljcima posred tjemena, izašli da otpjevaju nešto o zimskoj sjetvi, tovu junica, poticajima za šećernu repu i otkupu soje. Čitav zabavni program nacionalne televizijske kuće izgledao je tada kao poljoprivredna emisija, samo s tamburom.

Napokon, kada smo već iscrpljeni padali od «Plodova zemlje» u um-pa um-pa ritmu, sramežljivo su se, najprije iz nekih opskurnih špelunki u ružnim, bespravno izgrađenim predgrađima, ponovno začuli narodnjaci. Diskovi sa srpskom muzikom, pamtim dobro, bili su prva roba koja se nekako provukla preko slavonskih i bosanskih frontova i u to vrijeme bi ih netko samo na tren odvrnuo na najjače, a onda hitro utišao, preplašeno osluškujući buni li se tko. Zvučalo je izdajnički, baš sve je u toj muzici negiralo našu službenu predstavu o nama samima, sve što smo o sebi govorili na međunarodnim političkim konferencijama, kongresima književnika i turističkim sajmovima u inozemstvu. A opet, nitko se nije bunio. Ljudima se sviđalo. Godinama su se podanički trsili biti ono što je Tuđman od njih očekivao da budu, Srednja Europa, preziđe kršćanstva, bečki odrezak i krumpir salata, ljubim ruke, milostiva... da bi iz njih odjednom provalila dugo potiskivana, prljava strast za narodnjacima.

Taj trenutak, na žalost, mogu samo imaginirati. Narodnjaci mi se nikada, čak ni ako su bili stvarno dobra muzika, nisu previše sviđali, te se ne mogu do kraja uživjeti u unutarnju dramu nekoga tko mora špilati da mu se sviđa Drago Diklić, premda ga razdire žudnja za Lepom Brenom. Pretpostavljam da to mora biti kao kada da se netko lomi priznati da mu se sviđa nositi žensko rublje.

Kako bilo, narodnjaci su se ponovno ušuljali u naše gradove, od mračnih rubova prema blistavo osvijetljenim centrima, kradom osvajajući četvrt po četvrt. No, to više nisu bili oni narodnjaci koje smo pamtili od prije rata, kada je Televizija Beograd davala «Folk paradu», a iz sarajevskog studija išla emisija zagonetnog naslova «U đul bašti». Srpska se folk muzika promijenila u onih nekoliko godina kada smo je se sramili, dok su nas terorizirali tamburicama ona je postala «turbo», poboljšana, gadna sintetička droga koja trajno oštećuje psihu. I gdje god se pojavila, predatorski je istrijebila svu ostalu muziku. Možete to uočiti na i našim svadbama.

Na svadbama u nas, u tome kako se razvijaju ta slavlja, u nekoliko sati u nekoj hotelskoj sali s filadendronima, sažeta je, mislim, naša povijest u posljednjih deset godina. Svadbena večera počne patetičnim domoljubljem, svatovi kratko izmole Očenaš i otpjevaju himnu, a ponegdje ćete imati i minutu šutnje za pale branitelje. Taj dio večeri odgovara onom vremenu kada smo bili preziđe kršćanstva, a Franjo Tuđman nas učio da se ne useknjujemo rukavom. Pokojni predsjednik bio bi zacijelo vrlo ponosan da nas može vidjeti gdje decentno srčemo govedsku juhicu, dok vokalno-instrumentalni sastav u dnu prostorije prede «Ne dirajte mi ravnicu».

Dođe, međutim, pečenje, s njim malo brži ritmovi, a svatovi uhvate poletno đipati i kako večer odmiče, izokola i kao nehoteći, ali neumoljivo, sve smo bliže narodnjacima. Glazbeni profesionalci na ovakvim feštama... Baš mi prije neki dan, uzgredno kazano, jedan takav dao posjetnicu. Ispod njegova uvaženog imena stajala je autoritativna obavijest: «Vršimo usluge sviranja»... Ti profesionalci, dakle, shvatio sam, imaju vrlo pomno razrađen scenarij kako da vas mekano, da i ne osjetite, spuste na samo dno muzičkog pakla. Korak po korak, od Olivera i Magazina, preko Thompsona, kliznu u Bosnu i gle, evo Drine, hladne vode. Svatovski bend oprezno zagazi u Srbiju, najprije uvodom starijih narodnjačkih hitova, a onda pevaljka u jednom času sune mršavim rukama u zrak i od tog časa nadalje sve što je dotad vrijedilo više ne vrijedi. Ni Magazin, ni Thompson, ni Škoro, čak ni Mate Mišo, Darth Vader hrvatske strade, nema tako ekstatične muzike kao što je Aca Lukas, Karleuša i najveća, najpoganija kučka turbo folka Svetlana Ražnjatović Ceca.

Svatovi su na stolovima pa nogama razgrću zelene boce kutjevačke graševine u rinfuzi. Padaju jedni po drugima i guraju se. Pa netko nekoga krivo shvati i odvali mu šamar. Pa se njih dva dohvate, padnu i rvu se po podu. Pa jedan drugome odgrize komad uha. Pa ovaj s krvavim uhom ode u auto po pištolj... Svašta vam se može dogoditi dok ste u vlasti te bezumne muzike. Sasvim lijepo mogu zamisliti kako se razvijala ta stvar prije neki dan u Austriji, na onoj zlosretnoj svadbi kosovskih Albanaca, nakon koje ih je sedmoro zadržano na bolničkom liječenju.

Jeste li koji put gledali TV Pink? Pogledajte, ako niste, pola sata programa, dopustite si trideset minuta turbo folka i to će vam, vjerujem, biti vrijednije nego čitava BBC-jeva dokumentarna serija «Smrt Jugoslavije». Ta glazba zrači takvim nekim uznemirujućim nasiljem, to suludo lelekanje na podlozi čvrstog mašinskog ritma na neki zagonetan način učini da nekoga poželite izudarati. Uzmite daljinski upravljač, okrenite na TV Pink i shvatit ćete zašto je izbio rat. Balkanski narodi u toj muzici svi jednako u živaju i svi se jednako mrze, u isti čas u njoj je i naše bratstvo i naše prokletstvo.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )