Bandićev potez

Do ovog tjedna, mnogi su građani ove zemlje vjerovali kako u njoj postoji Djed Mraz, ali ne Djed Mraz kojem se nadate jednom na godinu. Ovaj Djed Mraz o kojem govorimo operirao je 365 dana, dijelio poklone i rješavao nevolje.

Ovaj Djed Mraz potrebitima je darivao vatrogasna i ambulantna kola, financirao povorke i smotre, tapecirao igrališta, kupovao centarfore, popločavao raskršća i darivao rasne konje. Taj Djed Mraz bio je svačiji dobrotvor, brižna ruka pomoći, gradonačelnik svih Hrvata. Sve do ovog tjedna, kad smo ga vidjeli sasvim drukčijeg, smrknutog, uozbiljenog lica.

Nemam nikakvih iluzija oko tog da bi fiskalni salto mortale kojeg je ovog tjedna uvela Sanaderova vlada mogao uništiti ukorijenjeni narodni mit o Milanu Bandiću. Bandić jest i ostat će pučki kralju Matijaš 21. stoljeća. Naš narodski čoik i dalje će vjerovati u brižnoga Milana, čovjeka koji predano radi 24 sata svima nama na dobro.

Vjerovat će i dalje u mit o narodnom načelniku koji gaca po prigradskom blatu, oprašta graditeljske grijehove, koji sedam dana u tjednu radi za malog građanina, pažljivo pegla zagrebačke ulice, te pomaže svakom tko s molbom kroči na njegova vrata. Milan Bandić i nakon ovog tjedna bit će najpopularniji hrvatski političar te jedina stvarna personifikacija Tuđmanova mita o hrvatskoj pomirbi. Komunjara koji sluša Thompsona, Hercegovac iz komiteta, Milan Bandić i dalje će ostati fotorobot političara kakvog Hrvati žele. Više od toga: Bandić je personifikacija društva koje Hrvati žele - socijalizma s klerikalnim ruhom, vokić-lorkovićevskog titoizma, društva gdje “možeš reći da si Hrvat”, ali zato ne možeš dobiti otkaz niti moraš platiti lijek.

Bandić će, dakle, i nakon ovog tjedna ostati najvažnija nadolazeća figura domaće politike. Ali, svejedno ga je bilo zanimljivo vidjeti prvi put u defenzivi. Umjesto superiornog garda čovjeka koji efikasno tamani probleme, s TV-a nas je gledao jedan drugi Bandić. Zagrebački poteštat s vidnom je zlovoljom i jedva prigušenom uznemirenošću primio Vladinu fiskalnu reformu koja će njegov budžet i glavni grad “olakšati” za 540 milijuna kuna - dakle, dvanaestinu zagrebačkog, odnosno jedan čitav budžet grada Splita. Šukerov i Sanaderov porezni zaokret donijet će lokalnoj samoupravi diljem Hrvatske oko 800 milijuna kuna, a među gradovima od spomena uz Zagreb će gubitnik biti jedino Rovinj. S druge strane, komune poput Rijeke, Zadra ili Splita bit će bogatije za oko 30 do 40 milijuna kuna, što za ambiciozan grad nije mnogo, te je još uvijek manje no što država godišnje dade za samo jedno zagrebačko kazalište - velebni HNK.

Do ovog tjedna neupućeni je glasač mogao šetati Zagrebom, gledati besprijekorno popločani centar, biciklističke staze i ambiciozne komunalne zahvate, i vjerovati kako je Milan Bandić financijski mastermind koji znade prevrnuti dinar, koji ingenioznom financijskom aritmetikom uspijeva ono što drugi hrvatski načelnici ne mogu, jer su lijeni ili nesposobni. A da nije tako, odao nam je Bandić sam. Uz šekondavanje stranačkog šefa Račana izišao je pred mikrofone, i stao se žaliti poput plačimačka. Zapomagao je da se njega i njegov grad kažnjava stranački, da u reformi gubi svih 800 tisuća Zagrepčana, da će prestati financiranje vrtića i škola, te na koncu priprijetio da će za kontru Vladi stegnuti pipu prvo onih projekata koje Zagreb i država ziđu zajedno - recimo, Muzeja suvremene umjetnosti.

Do tog časa, moglo je biti iluzija. Ali, kad je nezadrživi Bandić prvi put izišao pred javnost s plačljivom pričom o Vladi tvrda srca, prestao je biti Milan Matijaš i postao tek još jedan od stotina drugih hrvatskih načelnika koji pred diktafonima danomice kukaju kako okrutni Markov trg nema razumijevanja za njihove hvalevrijedne projekte. Kočija se odjednom pretvorila u bundevu. Htjeli ili ne htjeli, saznali ste da je veliki Bandić velik ne zato što je sposobni maher, ne zato što je Tito koji je “krao, ali i nama dao”, nego jedino i samo zato jer je sjedio i još sjedi na najkrupnijem hrvatskom budžetu kojeg je krupnim i pretilim činila centralistička porezna tehnologija. Bandić je mogao biti velik jedino u svijetu u kojem se njegov budžet punio svaki put kad bi netko u Iloku točio Inino gorivo, svaki put kad bi netko u Konavlima pričao mobitelom, svaki put kad bi netko u Biogradu kupio Škodu na leasing ili u Podravini platio telefonski račun.

Prihodi od resursa kao što su eter, TV odašiljači ili podravski plin gomilali su se u kasi glavnoga grada i Bandiću omogućavali da bude hadžija i barba iz Amerike, Djed Božićnjak i Sveta Luce. A on se, vodeći se svojim kumašinovskim političkim stilom, potrudio da dioba tog novca postane njegov darežljivi imidž. Poklanjao je novac alkarima, u bosanskoj Posavini dizao povratnicima kuće, darivao konje i vatrogasna vozila, obnavljao po provinciji parkove i česme, te 36 milijuna kuna poklonio Zdravku Mamiću, kako bi se ovaj mogao hvastati kao uspješni nogometni menadžer. To krmčenje novca koji smo svi privrijedili Bandić je uvijek znao prezentirati kao osobnu darežljivost, pretvarajući pretili gradski proračun u sredstvo “personalizirane kampanje”.

Ekonomski stručnjaci znat će reći koliko će Zagreb osjetiti tih 600 milja manjka. Ali, prilično je znakovito što je Milan Bandić na svojoj prvoj prosvjednoj presici stao retorički prebirati po vrtićima i školama koje neće prebojiti te muzejima koje neće dozidati. Kralj Milan s Vukovarske, naravno, jako dobro zna da vrtići i muzeji nisu baš prva stvar koju će novi šparni Zagreb morati skresati. Nisam uvjeren da njega peku komunalne investicije. Prije će biti da Milana Bandiću muči što u novoj, “šlank” budžetiranoj metropoli neće više biti manevarskog prostora za kupovanje brazilskih španera, produciranje pučkih fešti i donatorskog populizma diljem Lijepe naše. Milan Bandić jednim Šukerovim parafom nije izgubio razvojne poluge, niti postao prosjak. Njegove fantazije o tunelima i nadvožnjacima vjerojatno su jednako nadstvarne i sada kao i prije.

Ali, u novoj fiskalnoj koroti on više ne može biti svačiji ujak, dobri barba koji vas kupuje poklonima u šuškavom omotu. Vjerujte, to je dobro za Zagreb kao i za sve druge.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )