Begovska ponuda

Održava se
01.01.1901.

Tridesetak radnika ugašene Tvornice dunana Zagreb i dalje zaključano sjedi u hladnim i mrtvim halama svoje negdašnje tvornice, nastavljajući svoj radnički lock-out - nipošto prvi, ali vjerojatno najzanimljiviji koji pamtimo u tranzicijskoj Hrvatskoj.

Nakon više od mjesec dana, ova pobuna modrih ovratnika protiv svevolje najkrupnije domaće korporacije malo-pomalo se pretvara u svojevrstan socijalni performans, gestu slijepog i poopćenog otpora protiv čudne i hirovite nemani koju smo tako dugo zazivali, a sad je imamo prilike upoznati - a to je kapitalizam.

I baš kao da je i politička sfera iz dana u dan počela shvaćati da u priči o trideset bundžija duhandžija u igri nije samo jedna tvornica i jedan plac u centru grada. Duhanski štrajk najednom je svojim mirisom znoja i krvi namamio domaće političke beštije, a trideset “okupatora” korporacijske imovine postali su gromobran oko kojega se pletu sve nedoumice mladog kapitalističkog društva. Ultralijeva i desna antikapitalistička oporba, sindikati i populisti svih fela pletu se ovih dana dvorištem TDZ-a i gledaju žalosni vodvilj u kojem svoju ulogu grandginjola igraju i Vlada, gradonačelnik, državni tužitelj i par bivših premijera, zajedno s lijepom četicom odvjetnika i sudskih dostavljača.

U priči o TDZ-u, kao i mnogo puta, obje strane imaju barem malo pravo. Radnici zagrebačke tvornice tvrde da je fabrika lopovski privatizirana, što smo im skloni vjerovati, jer se teško, uostalom, sjetiti domaće tvornice koja je privatizirana, a da nije bilo lopovski. Radnici ističu dugu i ponosnu tradiciju tvornice koju je rovinjski div kupio ponajprije zato da bi na vijeke vjekova ugušio konkurenta. Ali, u Hrvatskoj postoje nebrojene industrijske tradicije koje su ugušene tako bešćutno i hladno, a da se nije našlo ni trideset očajnika koji bi im opjevali rekvijem. U pravnom smislu, gesta antipatičnog rovinjskog diva ne razlikuje se od stotina sličnih koje bezobrazne korporacije čine dnevno diljem svijeta.

Rovinjski bijeli ovratnici odlučili su racionalizirati proizvodnju, relocirali su industriju u jeftiniji ruralni ambijent, ugasili su radna mjesta, učinili isto ono što diljem globusa rade Siemensi, Volkswageni i Toyote. Onako kako su viške sardine odlepršale u Niš, onako kako su splitski autodijelovi otišli u Rumunjsku (a na njihovo mjesto došle glamurozne jedrilice), tako se i motanje duhana preselilo u Kanfanar.

Današnji centri Zagreba, Rijeke i Splita, uostalom, puni su praznih hala tužnih prozorskih duplji koje su nekad bile tvornice blizu središta grada. Sve te Nade Dimić, Jedinstva, Hartijere i Jugoplastike završile su u ropotarnici povijesti s jedne strane kao posljedica opće i tužne deindustrijalizacije zemlje, a s druge kao žrtve bajoslovnih cijena kvadrata u centrima gradova. Priča o tome da će netko divovski kompleks terena u zoni tramvaja koristiti da bi žene sa srednjom školom motale cigaretni papir završila je zanavijek: spadam u one koji misle da je to loše, ali bilo loše ili dobro, naprosto je tako.

Priča o TDZ-u, ukratko, tako je tipična priča o vrloj novoj postindustrijskoj Europi koja se od mnogih drugih splitskih, valpovačkih, sisačkih ili (zašto ne?) sheffieldskih i leipziških priča razlikuje tek po jednom. U usporedbi s onim što je tolikim drugim radnicima iz Hrvatske provincije bilo bačeno s gospodskog stola, ono što se nudi zagrebačkim tabakerima begovska je ponuda. Većini hrvatskih smrtnika od otpremnine ponuđene duhandžijama takoreći se vrti u glavi, a ni ponuda radnicima da zadrže posao i presele se u Kanfanar ne čini se iz perspektive smrtnika tako strašno uvredljivom.

Treba se svaki put sjetiti: kapitalizam - društvo za koje smo tako predano i unisono optirali ‘90 - ne sastoji se samo od talijanskih kuhinja i gastarbajterskih mercedesa okaša. On se ponajprije sastoji u stanju trajne nesigurnosti i potpune mobilnosti, u tome da se čovjek nikad ne smije uljuljati i da mora biti spreman danas raditi jedan posao a sutra drugi, danas za kruhom ići u Zagreb, a sutra u Kanfanar.

Čini se da je upravo nadmena odrješitost TDZ-ovaca da “neće ići živjeti tamo u neko selo” bila kap koja je javno mnijenje preokrenula protiv buntovnika iza žice. Ako je iz zagrebačke radničke perspektive čak i uljudna, prosperitetna centralna Istra nedođija u kojoj se ne može živjeti, što smo onda mi - palo je na pamet mnogima koji su ovih dana čitali novine.

Ne treba se onda čuditi što se slučaj TDZ u internetskim forumima ovih dana pretvorio u javno izjašnjavanje o Zagrebu. U nas su propadale tvornice i tvornice - žale se u pismima internauti - a nije nitko prstom makao. Ne mili se gospodi iz Zagreba - reći će drugi - a tko što pita one tisuće koji rade na crno. Istina: tolike slične pobune modrih ovratnika propadale su po provinciji naprosto zato što TV studio i Sabor nisu bili od tvorničke žice udaljeni četiri tramvajske stanice.

I budimo pošteni - cijela priča o TDZ-u se, nažalost, svodi na to. Isti gadljivi mehanizmi koji su pomrsili konce zagrebačkim duhandžijama uništili su živote tolikih tisuća hrvatskih modrih ovratnika, samo što takvi nisu imali sreće i petlje da uhvate svojih petnaest minuta slave i postanu metafora. Da citiramo desničarske vedete, tedezeovci su danas “brend”. Voli ih ultraljevica, jer su živi dokaz da je socijalizam bio bolji. Voli ih pravaška desnica, jer se hrvatski nacionalizam najednom sjetio da bi možda bio protiv kapitalizma. Vole ih sindikati, jer je lakše glumiti Normu Rae u staroj socijalističkoj tvornici, nego u privatnom trgovinskom lancu i na baušteli. Voli ih na koncu i javnost, jer javnost nejasno osjeća da joj je tog mušičavog kapitala dosta, samo što pogrešno misli da se protiv njega može boriti trobojnicama, nacijom i etatizmom.

Hrvati su na kraju dugog tranzicijskog puta shvatili što im se dogodilo: spopala ih kletva “dabogda ti se ostvarilo što si želio”. Želje imaju svoje posljedice, isto kao i odluke. A jedna od tih posljedica - nipošto najgora - nalazi se na pruzi Pula - Ljubljana, ima 575 stanovnika i zove se Kanfanar.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )