Besplatne elektroničke knjige : Morris, De Cleyre, Peović Vuković

Održava se
01.01.1901.

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta „Besplatne elektroničke knjige“ tri nova reizdanja: utopijski roman „Vijesti iz Nigdine“ Williama Morrisa, u prijevodu Dinka Telećana, zbirku anarhističkih eseja „Direktna akcija“ Voltairine de Cleyre, u prijevodu Biljane Romić, te knjigu medioloških studija „Mediji i kultura : Ideologija medija nakon decentralizacije“ Katarine Peović Vuković.

Trenutno je na mrežnim stranicama projekta Besplatne elektroničke knjige od 167 objavljenih dostupno 153 naslova.

O knjizi „Vijesti iz Nigdine“

William Morris, arhitekt, slikar, dekorater, tiskar, izdavač, pjesnik, esejist, prevodilac, romansijer, politički radnik doista zbunjuje svojim „renesansnim“ opsegom djelovanja i k tome podjednako uspješnim na svim svojim područjima. U tom se pogledu upravo njegovo klasično djelo „Vijesti iz nigdine“ („News from Nowhere“) kao kombinacija utopijskoga socijalizma i meke znanstvene fantastike nameće kao pokušaj objašnjenja njegovih životnih stremljenja i niti vodilja: tom svojom utopijom Morris pokušava odgovoriti na mnoge prigovore socijalizmu i zapravo istaknuti da za njega socijalizam, kao društvo budućnosti (u kojemu se pripovjedač „Vijesti iz nigdine“ zatekao probudivši se iz sna u koji je zapao nakon što se vratio s jednoga od sastanaka Socijalističke lige), neće biti samo zasnovano na zajedničkom vlasništvu i demokratskim nadzorom nad sredstvima za proizvodnju, da ono neće tek dokinuti privatno vlasništvo, nego što je mnogo važnije, ono će dokinuti podjelu između umjetnosti, života i rada. Upravo je rad, kao kreativna djelatnost koja čovjeku pruža zadovoljstvo, koja ga krijepi, rad kao užitak, bilo da je riječ o fizičkome ili umnome radu, ono što Morris slavi i veliča, povratak gotovo poimanju rada kao djelatnosti samoostvarenja.

„Vijesti iz nigdine“ napisane su kao odgovor na utopijski roman „Looking Backward“ („Gledajući unatrag“, 1888.) Edwarda Bellamyja, pravnika i pisca iz zapadnoga Massachusettsa, roman koji kapitalizmu suprotstavlja novi društveni poredak utemeljen na racionalnoj državnoj organizaciji rada i ekonomije i koja je upravo svojim „etatističkim“ prijedlogom ustroja društva onaj oblik socijalizma protiv kojega je Morris bio. [...]

Upravo na takvom antietatističkome viđenju socijalizma Morris gradi svoju sliku budućega društva u utopijskoj romanci u kojemu „nema vlade, privatnoga vlasništva, zakona, zločina, braka, novca ili razmjene. Društvo se sastoji od federacije komuna...“

O knjizi „Direktna akcija“

Svaka osoba koja je ikad imala plan nešto poduzeti, bilo što, pa je to i poduzela, ili osoba koja je iznijela svoj plan drugima, i pridobila ih za suradnju, a da se nije obratila izvanjskim vlastima s molbom da to učine umjesto njih, zapravo je provela čin direktne akcije. Svi kooperativni eksperimenti u biti su direktna akcija.

Svaka je osoba koja je ikad u svojem životu morala izgladiti kakvu nesuglasicu, i izravno se obratila drugim involviranim osobama da je izglade, bilo miroljubivim planom ili na neki sličan način, zapravo izvela čin direktne akcije. Primjeri takvoga djelovanja su štrajkovi i bojkoti; mnogi će se prisjetiti akcije newyorških domaćica koje su bojkotirale mesare i time snizile cijenu mesa; trenutačno se čini da se nazire bojkot uporabe maslaca, kao direktni odgovor onima koji određuju cijene maslaca.

Te se akcije općenito ne pripisuju nečijem prevelikom premišljanju o pojedinim prednostima direktnosti ili indirektnosti, nego su to spontani oštri odgovori onih koji se osjećaju potlačeni danom situacijom. Drugim riječima, svi ljudi, većinu vremena, vjeruju u načelo direktne akcije, i njezini su praktičari.
[Voltairine de Cleyre]

O knjizi „Mediji i kultura : Ideologija medija nakon decentralizacije“

Knjiga donosi četiri originalne studije koje tvrde da „struktura medija ne utječe na društvenost, politiku, identitete, već je i sama izraz neke društvenosti, kulture”. Prva studija, „Medij je simptom”, pokazuje da je baština Marshalla McLuhana i danas još nezaobilazna za razumijevanje suvremenih medijskih fenomena. Druga, „Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?”, daje širi mediološki okvir za aktualne prijepore oko političnosti medija. Treća, „Tri novomedijska šoka u Hrvata” analizira slučajeve nehotične pornografije i virtualnih premijera, nastalih, kako kaže autorica, „u društvenoj matrici koja sve buduće sanadere formatira na isti način” i čini lažne intervjue podjednako uvjerljivima kao i – valjda – prave. I konačno, četvrta studija, „Praktički realno: kompjutorske igre” govori o ovaj put pravim medijskim igrama i otkriva njihovu sve manju „praktičnu“ razlučivost od posredovane stvarnosti.

Najaktualniji i najprovokativniji dio knjige, „Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?”, odnosi se na kritiku optimističnih naracija o demokratičnosti Mreže i njezine uloge u građanskim prosvjedima i oslobodilačkim revolucijama u svijetu. Na slučajevima arapskog proljeća i Facebook revolucija autorica odlično pokazuje skriveno djelovanje ideologije i mehanizme uspostavljanja hegemonija i kontrole. Za nju je Mreža prije svega javno dobro, dok su Facebook, Twitter i sl. samo platforme na tom javnom dobru, na kojima korporacije jasno propisuju načine korištenja i nadziru ponašanje korisnika.

Analiza dalje vodi do zaključka da je tu riječ o privatizaciji javnoga dobra od strane medijskih korporacija, a zatim i sve snažnijim „ograničavanjima Mreže“ i gubitkom njezine načelne otvorenosti. Današnje korporacijsko zaposjedanje mrežnih prostora, uvođenje novih restrikcija i istodobna normalizacija krađe osobnih podataka u neke komercijalne svrhe ili u ime navodne sigurnosti korisnika, navještaju pomrčine javne sfere u budućnosti.