Blažena sigurnost

Venecijanski filmski festival održava se na otoku Lidu, izduženom vanjskom sprudu koji od jadranske južine i otvorenog mora štiti mletačku lagunu i povijesni grad. Nekad fino, dekadentno ljetovalište u kojem su se lješkarili likovi Thomasa Manna, Lido je danas jedini dio Venecije kojim voze automobili. Fin-du-siecle hoteli još su ondje, mahom poluprazni, a iza njihovih fasada s girlandama od gipsa krije se jedno od najskupljih i najfinijih talijanskih susjedstava. Kuće su to i stanovi koji stoje milijune, a između njih vrtovi, tratine i pašticerije na uglovima. Lido je ubavi buržujski raj, ekstrakt uljuđene, radine, privilegirane Europe.

U tjedan dana koliko sam ovdje, neobično sam se osjećao boraveći u tom aschenbachovskom đardinu i istodobno čitajući iz dana u dan talijanske novine. Jer sa stranica domaćeg tiska vrištala je jedna druga i drukčija Italija, kudikamo sumornija. S trostupaca još izvrsnih talijanskih dnevnika gledaju vas padobranci koji čuvaju emigrantska susjedstva, nogometni navijači kojima manipulira camorra, gledaju vas napuljske hrpe smeća, lokalni fašistoidni gradonačelnici, gleda vas zemlja u kojoj romskoj djeci uzimaju otiske prstiju, na vlasti je koalicija postfašista, polufašista i stvarnih fašista, a capo cijele te družbe je cavaliere Berlusconi - dakle, globalni Kerum. Kad zatvorite list, lagunarni vam perivoji izgledaju nestvarni, a opet, upravo oni, ta middle class, danas je ona klasa koja vrišti upomoć i brani se od stvarne i umišljene ugroze, imigranata i južnjaka.

Pod tim dvojnim dojmom, na početku sam ovog tjedna u britanskom Guardianu pročitao tekst "Shadows in the Sunshine" Slavenke Drakulić, dakle upravo onaj tekst koji je u majušnoj hrvatskoj medijskoj bari pred koji dan izazvao političko mreškanje i reakcije Helsinškog odbora. U tom tekstu, naša novinarka piše o "neugodnoj sjeni koja se nadvija nad trurističkim rajem na Jadranu". Drakulić piše o grotesknom pokopu Dinka Šakića u uniformi, piše o morbidnom pogrebnom slovu patera Lasića, o dočeku Zvonka Bušića "kojeg se uspoređuje s Arafatom i Cheom" te o neizbježnom Marku Perkoviću Thompsonu.
 
Drakulić piše kako "Hrvatska glasno promovira europske vrijednosti", a one su neeuropske "u praksi tolerirane i čak potpirivane". "Treba li Europi Hrvatska", piše Drakulić, "zemlja koja pokazuje svoje osunčano lice, ali skriva svoje dvojbene vrijednosti"?

Čitajući taj tekst izmaknut iz hrvatskoga dnevnog meteža, imao sam neobičan, dvojan osjećaj. Naime, u tom tekstu ne postoji ni jedna rečenica koja nije utemeljena, ni jedna faktografska netočnost, ni jedna kritika koja nije opravdana. Pa ipak, na nekoj dubljoj razini imam osjećaj da je analiza naše kolegice u osnovi promašila bit. Pitanje treba li ovakva Hrvatska Europi, naime, u prvom redu zahtijeva potpitanje - kojoj Europi? Jer s dobrim dijelom one Europe koju ja vidim ta i takva Hrvatska - dakle, prilično problematična - složila bi se kao rukavica s rukom.

Jer Europa su i talijanski padobranci koji brane Bergamo od "crnaca", Europa su i benzinske pumpe na ligurskoj cesti gdje uz trokut i antifriz možete kupiti kipek Mussolinija. Europa je i Zmago Jelinčič koji je rasistički vrijeđajući susjedne narode osvojio 20 posto glasova, Europa su i estonski marševi esesovaca, i otisci prstiju romske djece u kvesturi, i češki skinsi koji spaljuju vijetnamske radnje, i engleski tabloidi koji uoči nogometne utakmice Hrvatsku opisuju kao zemlju fašistoidnih Borata. Prema znatnom dijelu europskoga političkog pejsaža, hrvatski se politički život doima umivenim poput kuhinjskog poda.
 
U Sloveniji, braća Podobnik šovinističkom su verbalnom agresijom osvojili petinu parlamenta. U Mađarskoj, pokret "64 županije" priseže na teritorij četiriju susjednih zemalja. U Poljskoj, oni ludi blizanci htjeli su Krista proglasiti počasnim predsjednikom. U Italiji, svaka je od triju vladajućih stranaka ekstremnija od bilo koje hrvatske parlamentarne opcije, uključujući i klijentističko-kumovski klub Ante Ðapića. Kako je to moguće? Kako to da zemlja s tako žestokim neofašističkim resentimanom, s toliko desnila na ulici, s toliko Lasića, Perkovića i drugih heroja iz Drakuličkina članka nema čak ni poluekstremnu desnu političku opciju?

Stoga je pogrešan zaključak da se s Perkovićem i Lasićem "Tuđmanovo doba vraća" jer u Tuđmanovo doba oni nisu bili potrebni. Ekstremizam je tada bio državna ideologija, imao je televiziju, novine i školu, i nisu mu trebale rubne supkulturne forme da bi opstao. Ekstremni nacionalizam danas je masovno raširena, popularna, obljubljena supkultura - ali, važno je naglasiti - supkultura. Ona danas više nema političku opciju, nema novine, nema institucionalan utjecaj, ništa se u društvu ne razvija kako bi ona htjela.
 
Preostali su joj oblici komunikacije koji su supkulturi svojstveni: muzika, grafiti, modni detalji. Koliko nam se god to gadilo izreći, moramo priznati da su ušata U, crne maje i Benediktov privjesak danas ono što je u mojoj generaciji bilo pankersko A: poricanje dominantne ideologije ondje gdje nju najviše boli. Tuđman je morao umrijeti da bi Thompson postao važan, i ta logika spojenih posuda ključna je za ovu priču.

Je li supkultura radikalne desnice doista tako važan hrvatski problem? Mislim da može postati, ali tek onda kad zaista uđemo u EU i kad počnemo osjećati posljedice. Do tada, ta supkultura nije ništa drugo nego opijum za gubitničke mase, zadnje utočište onih koje je tranzicija na razne načine ispljunula i obznanila im da na njih ne računa.

Velik dio tradicionalnih disidenata iz devedesetih pravi užasnu grešku kad se i dalje fokusira na tu istu, danas mlohavu i dekuražiranu babarogu. Smatram da je upravo to greška koja je upokojila Feral jer ga je učinila nerelevantnim.

Mislim, naime, da je danas važnije kritički aparat usmjeriti ne prema onima koji su u "Tuđmanovu dobu" duhovno ostali, nego prema onima koji su iz njega i preveč uspješno - izišli. Pritom mislim na onu ogromnu većinu naših sugrađana koji su mirno s nogavica otresli krv i prašinu, koji danas ovlaš okom prijeđu preko naslova o Norcu i Gotovini, zato što su odviše zauzeti bjesomučnim kupovanjem cipela i hodočašćima u shopping centar.

Oni su domobranski uskočili u pobjednički vlak i danas ne zagovaraju "neeuropske" vrijednosti. O, ne, njihove su vrijednosti strašno i nepodnošljivo "europske", toliko da to smrdi. Oni pouzdano "znaju" da žive u najboljem od mogućih svjetova, isto onako kako su im to očevi mislili za Kardelja i samoupravni socijalizam. Ta blažena, pouzdana, samouvjerena sigurnost ono je čega se bojim, a ne pasatistička supkultura koja je prespavala jutarnju budilicu i nije primijetila novo stoljeće.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )