Blaženi pomfrit

Održava se
01.01.1901.

Tamni oblaci ekonomske krize nadvijaju se nad našom zemljom, valjaju se gusti i tmasti preko planina i tek što nas nisu sasvim zastrli. Veliko nam se zlo sprema. Teško je danas i zamisliti dubinu bijede u koju ćemo potonuti pa smo, samo za čitatelje Jutarnjeg lista, poslali našega najboljeg reportera jednu godinu, točno tri stotine šezdeset i pet dana u budućnost, da vidi kakav je užas na stvari. Evo njegova izvještaja.

Tipična hrvatska obitelj sjela je ručati. “Napravila sam štrucu od piljevine”, kaže mama iznoseći jelo na stol. “Ooo!” uzdahne otac zadivljeno.

“Štru-ca od pilje-vi-ne! Štru-ca od pilje-vi-ne!” krenu djeca skandirati, razdragano pljeskajući ručicama.

“Razmazit ćeš nas”, kaže tata mami. “Kako uopće uspijevaš svaki dan učiniti ovako ukusan i zdrav objed?“

Mamica se sramežljivo osmijehne. Svi krenu pohlepno jesti. Nekoliko minuta čuje se samo zveckanje pribora za jelo.

“Zaboravio sam”, javi se odjednom otac, brišući usta salvetom. “Izgleda da će ove godine ipak biti božićnica. Sindikat je bio nepopustljiv, kažu da ćemo svi dobiti jednu mrkvu.”

“Svi po jednu ili jedna mrkva za sve?” upita majka sumnjičavo.

“To nisam baš razumio.”

“Mama”, javi se u taj čas mlađe dijete, “a di je naša maca?”

Roditelji se zabrinuto pogledaju preko stola. Mučna se nekakva tišina na nekoliko trenutaka spusti između njih, nijedno se ne usudi djetetu priznati. Do smrti će ih gristi osjećaj krivice zbog onog senzacionalnog zečjeg gulaša od prije nekoliko tjedana...

Ovdje nam se, na žalost, prekinula veza, s novim vijestima javit ćemo se čim se naš reporter vrati iz budućnosti, ali već iz ovoga kratkog javljanja mogli ste, vjerujem, shvatiti da prilike nisu nimalo ružičaste i da premijer Sanader ne laže. Tegobno je vrijeme, goleme su kušnje pred nama, srljamo u glad i neimaštinu i za početak bilo bi pametno da naučite štogod o samoniklom jestivom bilju, koromaču, žutinici, maslačku, kostrišu, divljem luku i gljivama, upitajte susjede smeta li ih da držite kozu na balkonu ili naprosto pošaljite djecu rodbini na selo da čeprkaju repu iz smrznute zemlje.

Ako vas to može utješiti, u ovome užasu nismo sami, čitav je svijet na nizbrdici. Dapače, ima ih koji su i bili sretniji od nas, a gore im je. Island je, na primjer, doslovno pred bankrotom, a oni kada krenu u spizu na brežuljke, neće naći nego nešto mahovine i lišajeva niske prehrambene vrijednosti. Tuljanovo je meso, istina, krepko, pa i od polarnog mede se u kuhinji mogu svakakva čudesa napraviti, ali tuljana i medu im zabranjuju fanatici iz Green Peacea. Dojučerašnja rastrošnost Islanđanima se sada gorko osvećuje pa moraju od susjeda žicati da prežive. Najnovija je vijest da će nekoliko zemalja uložiti čitavih šest milijardi dolara da oporave njihovo posve paralizirano tržište.

Nekome upućenijem ovo je valjda razumljivo, ali mene, koji o ekonomiji ne znam previše, ova je činjenica, kad sam je pročitao, sasvim očarala. Island je tek nešto veći od Splita, jedva da ima tri stotine tisuća stanovnika. Kako je tristo tisuća njih uspjelo napraviti štetu od šest milijardi dolara? Uzmite kalkulator. Svaki je od njih, uključujući i maloljetnike, zapio dvadeset tisuća dolara. Mislim, o sjevernjacima sam čuo da mogu dobro potegnuti, ali nisam imao pojma da su ovakve lole i bekrije.

Kada pročitate ovakvo nešto, ova naša kriza se i ne čini nešto posebno teška. Osim toga, tko bi se ovdje uopće više mogao uplašiti riječima kao što su štednja i restrikcija? Takve stvari prepast će meškinjaste Skandinavce, koji počnu neutješno ridati čim primijete da u supermarketu više nema francuskog sira, ali mi Hrvati, veterani mnogih gadnih ekonomskih bitaka, možemo se opušteno zavaliti u naslonjaču, s cigaretom od kamilice u zubima.

Otkad znam za sebe, živim sa štednjama, restrikcijama, redukcijama, inflacijama, stabilizacijama i stezanjem remena. Meni je to prirodno stanje. Kriza? Pričajte mi o nečem novom. Od Milke Planinc, preko Franje Tuđmana do Ive Sanadera, ja sam prošao više kriza nego što je general Koča Popović prošao neprijateljskih ofanziva. I nijedna me od njih nije slomila, baš kao što nije ni vas.

Nađe se uvijek, doduše, malodušnih jadnika koji pričaju da im je komunizam oduzeo sretno djetinjstvo ili da im je Tuđmanova vladavina uprskala najljepše mladenačke godine, ali to zapravo nije istina. Tko god priča takve stvari, obično u glavi ima mnogo ozbiljnijih problema od ekonomskih prilika i političkog sistema. I u najcrnjim vremenima znali smo se smijati, ljudi su se zaljubljivali i ševili, dobivali djecu, svakodnevni je život uvijek bio zdraviji i žilaviji od trica kao što je devalvacija nacionalne valute i krah bankarskog sustava.

Ozbiljno, sad se ne zezam. Ispričat ću vam sada jednu svoju malu privatnu muku. Žena mi je zaposlena u investicijskom fondu i od nje svaki dan slušam strahote sa svjetskih financijskih tržišta, krene mi pričati te gluposti upravo kad sam naumio gledati “Prijatelje” ili slušati novi album Lucinde Williams i već mi je preko glave i tokijske burze i Wall Streeta. Baš me briga, neka sve propadne. “Izgubit ćemo pare”, kaže ona depresivno. “Zaradit ću druge”, odgovorim ja ravnodušno, mašući rukom da mi se makne ispred televizora.

Imam svoju djecu, a nikad valjda neće biti biti takvo gadno vrijeme da ne bude krumpira da napravim pomfrit. Više mi od toga zapravo i ne treba. Moja je sreća skromna, niskobudžetna. Navečer sjesti ispred televizora i da mi se dovuku mojih dvoje miševa da mi kradu pržene krumpiriće iz zdjele na stomaku, a ja se tobože branim i tučem ih po prstima. S dvoje zdrave djece i jednom terinom pomfrita spreman sam na sve izazove suvremenog svijeta. Ekonomske i financijske oluje ne mogu me potopiti.

Mi na kauču smo jači od svega, vrijednost dionica naše veze svaki dan pomalo raste, ona ne ovisi o tečaju nijedne valute. Tko može zamisliti išta bolje od toga, svaka mu čast.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )