Bolesni, marš na posao

Održava se
01.01.1901.

ZAGREB- Ministar zdravstva pokrenuo je široku akciju otkrivanja lažnih bolovanja, inspekcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje nalaze stotine onih koji su zbog izmišljene bolesti odsutni s radnog mjesta. Veliki strah uvukao se među narod, nitko više nije siguran. Čovjek ujutro sjedne pred kafić u prizemlju zgrade, uzme Sportske, grickajući plastičnu žličicu proučava koeficijente oklada, kao što čine svi sa srčanom aritmijom i uklještenjem vratnog kralješka, kad se na njega odjednom sruče lovci na skalpove. Dva okrutna plaćenika Darka Milinovića obore ga na trbuh i ruke na leđima zaključaju mu lisičinama.

“Molim vas, ja sam bolestan čovjek”, zakrklja on obraza pritisnuta o asfalt, a bitange iz Ministarstva samo se bezosjećajno zacerekaju. “Gospodo, molim vas, meni još do rujna 2011. teče bolovanje.”

“Pričaj ti to nekome drugom, dragoviću.”

“Zdenko!” vrisne tada s prozora žena, koju su susjede obavijestile da joj je muža ukebalo. “Zdenko, gdje te vode?!”

“Ne znam, valjda na posao. Javit ću ti se!” vikne on dok ga ova dvojica uspravljaju na noge.

“Zdenko moj!” zajeca sirotica.

“Ne boj se, dušo. Sigurno je neka greška. Ako se slučajno ne vratim, kaži djeci da ih tata puno voli”, jedva još stigne reći čovjek, prije nego ga uguraju u policijski kombi u kojemu nekolicina njih jednake sudbine tužno gleda kroz rešetke.

Svi su se u kvartu zaustavili, smrznuti od straha gledaju kako se plavi auto okreće i odlazi. Stravična se zebnja spustila na susjedstvo. Tko je od njih idući?

Popodne suosjećajno obilaze obitelj onoga što ga je odvelo na posao. U kuhinji srču tursku kavu, zabrinuto vrte glavama i u plafon proklinju kakvo je ovo vrijeme došlo.

“Pa, dobro, di je on sada?” upita netko uplakanu ženu, a ova, gužvajući rupčić, očajno sliježe ramenima. Zdenko je tako dugo bio na bolovanju, da više nitko ne pamti gdje je radio.

“Zar nije on bio u Prvomajskoj?”, sjeti se jedan.

“Prvomajske više nema”, dobaci drugi. “Nju su davno zatvorili.”

“Prvomajske nema!?”, zgrane se treći. “Pa ja sam radio u Prvomajskoj, zašto meni to nitko nije rekao?”

“U Jastrebarskom su vratili na posao jednoga s Bazedovljevom bolesti”, objavi četvrti šapatom i na to se tjeskobna tišina spusti na kuhinju. Ako više ni Bazedovljevu bolest ne priznaju, čemu se uopće može nadati onaj s alergijom na pelud. Odjednom svi počinju sumnjati u svoje bolovanje. Papir s ljubičastim žigom i potpisom liječnika specijalista, dijagnoza koja im se do jučer činila savršeno pouzdana, kao u kamenu uklesana, tvrđa od Baščanske ploče, odjednom je nesigurna i slaba.

Nema više bolovanja, gotovi su lijepi dani. Ljudi se boje i na ulicu izaći, da ih Milinovićevi žandari ne bi uhvatili. Ili izađu pa uočljivo šepaju, premda imaju potvrdu samo za upalu mokraćnog mjehura. Makar im je dijagnosticirano oštećenje rožnice, za svaki slučaj stave šancov ovratnik i nabadaju štakama. Drugi opet razmišljaju da se odmetnu negdje, sakriju kao mafijaški šefovi u sicilijanskim brdima.

Inspektorima Hazezeoa nakon početnih će uspjeha, vjerujem, biti sve teže naći simulante koji pljačkaju državnu blagajnu. Međutim, ne sumnjam da će oni ipak naći načina kako doskočiti mudrijašima. Darko Milinović mogao bi, recimo, ubaciti agente provokatore u ambulante i bolnice. To bi bio sjajan potez.

Čak i ako mislite da ste im izmaknuli, ako ste preko prijatelja i uz papreno mito uspjeli dobiti deset dana Stubičkih toplica o trošku socijalnog, još uvijek ćete biti ugroženi. Nikada nećete znati s koje strane vreba opasnost. Sjedite vi uz rub bazena i brčkate stopala, na primjer, a jedan simpatičan gospodin prsnim stilom lagano dopliva do vas. Riječ po riječ, saznate da je čovjek iz Vodnjana kod Pule, oženjen, troje djece, radi kao varilac u brodogradilištu Uljanik, stradala mu kičma. Pozovete ga na pivo na obližnjem šanku, zaredaju se runde i sa svakom kriglom postajete sve bliskiji. Čak i zapjevate “Molitvu za Magdalenu” od Olivera Dragojevića.
 
“Znaš”, povjeri vam se u pola glasa vodnjanski varilac u jednom trenutku pripito, “ja sam zapravo zdrav. Ovo bolovanje, drek! Nije mi ništa.”

A vi mu prepredeno namignete i neoprezno lanete:

“Među nama govoreći, i sa mnom je isti slučaj.”

I što se, molim vas, dogodi? Tek što ste vi to rekli, odnekud iskoče dvojica sa službenim iskaznicama. Onaj koji tobože radi u Uljaniku samo je jedan od četrnaest inspektora, koji su vas čitava dva mjeseca pratili i prisluškivali. Ubacuju vas u maricu i još u kupaćim gaćama vraćaju u poduzeće.

“Dajte bar ručnik da se obrišem”, kumite ih vi jadnim glasom.

“Nema ručnika za takve kao ti”, odbrusi jedan inspektor nemilosrdno.

Država je oštro krenula i neće se predati dok i zadnjeg izmišljenog bolesnika ne vrati na posao. Ako treba, okovane će ih u lancima, u pidžamama iz bolnica jednog po jednog sprovoditi do njihovih ureda, dućana, frizeraja, radionica i pogona. Ministar Darko Milinović osobno će se obračunati sa svakim od njih:

“Šta je s tobom?”

“Tuberkuloza, gospodine ministre.”

“O, mamicu ti lažljivu! Marš na posao!”

“Na zapovijed!”

“A ti?”, upita Milinović drugoga.

“Rak jetre, metastaze na plućima.”

“Ma nemoj! Baš rak jetre?! I još metastaze?! Me-ta-sta-ze!“, ponovi ministar podrugljivo naglašavajući svaki slog. “Za pet minuta da si se obukao!”

“Razumem!”

“A šta je s tobom?”, dođe Milinović trećemu.

“Gripa”, kaže čovjek jednostavno.

“Čuj, gripa”, začudi se visoki dužnosnik. “Pa zbog gripe si zalegao? Sram te bilo, propalico...”

“Gospodine ministre, dopustite...”

“Tišina! Tko ti je dozvolio da govoriš? Takvi kao što si ti nemaju pravo glasa. Na bolovanje s gripom? Ma, pazi molim te...”

“Ali, gospodine Milinoviću...”

“Dosta! Bježi da te ne vidim! Osobno ću sutra otići na tvoje radno mjesto i kukala ti majka ako te tamo ne nađem!”

“Gospodine Milinoviću, ali ja sam nezaposlen”, uspije čovjek napokon izgovoriti.

“Oh, pardon”, zbuni se načisto ministar zdravstva Republike Hrvatske.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )