Bolonjski proces

Održava se
01.01.1901.

Jedna od stalnih rubrika u ovom listu bili su studenti koji studiraju izvan vlastite domovine. Na tri stupca i s kul fotkama “European” je tako predstavljao talijanske biokemičarke na studiju u Škotskoj, brazilske fizičare u Trstu, sjećam se da je na red tako dospio i jedan Riječanin koji je studirao arhitekturu u Veneciji. Sasvim suprotno multi-kulti entuzijazmu čitave rubrike, spomenuti je odrješito priznao da u Mlecima studira jer je “u Zagrebu pao prijemni”.

Nekako u to vrijeme postalo mi je jasno ono što je Murdochovim urednicima bilo jasno odmah: da visoko obrazovanje u Europskoj Uniji ima onu integrativnu funkciju koju je - otprilike - u Jugoslaviji imala JNA. JNA je služila tomu da se jadni gušteri svih boja dovoljno upoznaju, izmiješaju i zbliže, a kako je taj trud završio, vidjeli smo ‘91. Zapadna Europa pametnije je zaključila da nema puno fajde od toga da zbližavaš stočare, trgovce ili vodoinstalatere. Umjesto njih, fluktuirati treba elita, obrazovani, oni koji će ubuduće imati utjecaj, donositi odluke i posjedovati novce - dakle, današnji studenti. Dio ove utopije ugrađen je u ono što se zove “bolonjski proces”. Domaći akademski građani već dvije godine ispunjaju nepregledne formulare što će ih u Bruxellesu čitati Nepoznat Netko. Bič Božji Primorac tjera ih na kuluk marom puritanskog fanatika, a jedan akademski građanin nedavno mi je rekao da su mu od svega omrznuli čak i spaghetti bolognese. Ono što bi trebalo proizići kao cilj te preobrazbe jasno je ko pekmez. To bi trebao biti ujednačeni sustav europskog univerziteta, s maksimalnom fluktuacijom.

Ma koliko god domoroci i Tonči Tadić zdvajali, u svijetu kojem idemo će middle class Englez Ryanairom letjeti do svoje vikendice u Komiži, a visokoškolske učionice bit će etnički šarenije od Benettonova kalendara. Oni preostali Hrvati koji neće biti konobari ući će u žrvanj paneuropskog visokog školstva. A ta “benettonovska” učionica imat će svoju cijenu: engleski.

U tom svjetlu treba shvatiti neobični zahtjev što ga je polovicom ovog tjedna podnijelo Predsjedništvo HAZU, a na poticaj Razreda za filologiju. HAZU, naime, traži da se u Hrvatskoj “u visokom školstvu i znanosti u službenoj upotrebi bude hrvatski jezik”, te predlažu da se takva uredba uglavi u preambulu zakona o istraživačkoj djelatnosti. U skladu s tipičnim hrvatskim mentalitetom “odlučnog možda” HAZU, međutim, predviđa i dopuštene iznimke. Tako akademici vele da hrvatski ne bi bio obavezan ako je nastavnik stranac, ako je riječ o programu u međunarodnoj suradnji, ako se nastavni program nudi strancima, te ako je riječ o nastavi stranog jezika ili kulture. S ovolikim brojem osigurača i iznimki, nije uopće jasno čemu bi ovakva uredba imala služiti, osim ako akademici ne žele spriječiti scene slične onim iz milenarističkih horora, gdje opsjednutoj osobi najednom izbije pjena na usta, promijeni joj se timbar glasa, te iz čista mira počnu govoriti koptski ili aramejski. Da smo isti ili sličan ovakav dokument dobili u ruke pred petnaest ili trideset godina, bilo bi jasno protiv koga je on upućen.

U ta vremena, hrvatski se branio od srpskog, a cijela se hrvatska jezična osjetljivost svodila na to da se Jovu ili Stevu spriječi da iziđe pred dični hrvatski pulpit i progovori da ga ceo svet razume. Hrvatski su jezični suverenisti, međutim, tjerali lisicu a istjerali medvjeda. Umjesto Srba - njihovih najmilijih neprijatelja - na horizontu se pomolio novi jezični zavojevač, ali ovaj put takav da s njim nema pregovaranja u Novom Sadu. Taj imperator je, naravno, engleski, jezik koji je do jučer dominirao zahvaljujući pop albumima i Hollywoodu, ali danas vlada nečim mnogo jačim: informatičkom tehnologijom i internetom. Što nije u Wikipediji kao da ne postoji, što nije na engleskom pogotovo ne postoji. Što se Europa više premrežuje, više joj treba jezik mrskog američkog konkurenta. Isto vrijedi i za univerzitete: bilo kojem hrvatskom profesoru sutra ujutro može na vrata zakucati student iz Salamance ili Louvaina i uljudno ga zamoliti da predavanje zbog njega održi na engleskom. Unutar europske sveučilišne reforme, student na to naprosto ima pravo.

Istodobno se u visokom školstvu odvija drugi, jednako bizaran i zanimljivi proces. Pritjerani u kut novim kriterijima izvrsnosti koji od njih traže publiciranje i predavanje u inozemstvu, domaći su se znanstvenici dosjetili onog najpraktičnijeg inozemstva - eks-jugoslavenskog. Tako danas domaće programe recenziraju inozemni eksperti iz Ljubljane, a jučerašnji žestoki šoveni tuku faturete predavajući u Mostaru i Sarajevu. I - gle čuda, tamo vas nitko ne gnjavi s tim đavlijim engleskim, nego možete pričati lijepo po naški da vas “cijeli svijet rjazumije”.

I - eto ti vraga! Kao i u mnogo čemu drugom, i ovdje se najednom dojučerašnji dušman pretvara u nenadana i neželjena saveznika. To ti je paradoks hrvatske kulturne suverenosti! Premda Josip Pavičić i Milan Ivkošić još uvijek vode ljuti boj s Karađorđevićima i ćirilicom, prava je istina da nas danas mnogo efikasnije akulturiraju Disney, Lidl, Google i RTL. Možda je istina da smo “uvijek bili Europa”, ali je isto tako istina da se od tog novog, anglofonog monstruma mali jezik brani volumenom, to jest količinom i moći simboličke proizvodnje. A sviđalo se to nekom ili ne, tu volumen i moć hrvatskom ne pruža Zapad, nego bližnji nam Balkan.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )