Borat

Uoči nogometne utakmice između Hrvatske i Engleske odigrane nedavno u Zagrebu, velik dio hrvatske javnosti (uključujući i novinarske kolege) s neskrivenom je ljutnjom komentirao medijsko “pumpanje” koje su uoči zagrebačke utakmice provodili britanski mediji.

Britanski su mediji tada Hrvatsku opisivali kao fašistoidnu zemlju, metropolu rasizma i fašizma, zlehudu palanku u kojoj svi puše, sjenke vas prate u mraku, a europska su strujanja daleko. Tiskom je ječao mračni paket stereotipova, nastao iz tipkovnica ljudi koji su u našu zemlju stigli s kovčegom predrasuda, i samo ih punili “građom” sabranom za šetnje od Zrinjevca do Maksimira.

Među onima koji su se tada zgražavali nad britanskom kolonijalnom bahatošću, postoje mnogi koji će kupiti ulaznicu i otići pogledati film “Borat” kad on ovog tjedna krene u hrvatska kina. Platit će svojih dvadeset i koju kunu, sjest će u mrak, smijat će se neprijeporno duhovitom Sachi Baronu Cohenu i njegovu ludo smiješnom filmu. Neće im, međutim, ni jednog trenutka pasti na pamet da lik i djelo Borata Sagdijeva imaju puno veze upravo s onom kolonijalnom arogancijom koja ih je nepuna tri tjedna ranije ljutila iz petnih žila. Hrvati će se, ukratko, u kinu smijati sirotom Boratu i ne sluteći da su na svoj način bili i još jesu borati, te da Hrvatska jest i bit će “Kazahstan”.

Svjetski tisak, pa i naš list, godinama već prati šaljivo-tužni klinč između Barona Cohena i države Kazahstan. Onog časa kad je Cohen u svoj TV show uveo lik neotesanog, politički nekorektnog, antisemitskog i mačističkog kazahstanskog novinara, srednjoazijska je republika Kazahstan počela svoj uzaludni rat protiv “difamacije” koju joj Baron/Borat nanosi. Kazahstanci su prosvjedovali, objavljivali plaćene oglase, višestranične priloge, pisali službene note i javna priopćenja.

Nisu razumjeli ono što razumije svaki prosječni Splićanin, i što Franjo Tuđman nije nikad razumio kad je posrijedi bio “Feral Tribune”: da je, kad netko uhvati u đir, najgora stvar koju možeš napraviti pokazati ljutnju. Onog časa kad pokažeš da te ismijavanje dira, upleo si se u živo blato zajebancije i postaješ redikul. Kazahstancima je dugo trebalo da to shvate, a kad su shvatili, promijenili su ploču. Kazahstanski se ambasador nacrtao na premijeri, pozvali su Sachu Barona u svoju domovinu, tako da me ne bi čudilo da ta priča završi nesvakidašnjim prijateljstvom.

Kazahstan je, iz Cohenove perspektive, odabran zato što je naprosto bio laka žrtva. Nitko nikad nije čuo za kazahstansku emigraciju, ne postoji kazahstanski lobi, nitko nikad nije jeo u kazačkom restoranu, Kazahstan nikad nije igrao na svjetskom prvenstvu, a o toj (usput - pregolemoj) azijskoj državi prosječni Englez (ili Hrvat) zna tek da je bila dio SSSR-a, a možda ni to. U takvom vakuumu, obrazovani i inteligentni cambridgeski doktor od Kazahstana je napravio ono što teoretičari postmoderne zovu “zona” - fikcionalni prostor izgrađen u mreži općih predodžbi. Borat Sagdijev i njegova domovina u toj se mreži sastoje od svega onog što je za Engleza i Zapadnjaka Drugi: Borat i Kazahstan su Istok, oni su bivši komunistički svijet, oni su Islam, ali oni su i Balkan.

Gledao sam film “Borat” prošlog tjedna na zagrebačkom filmskom festivalu, u gomili svjetine koja se grohotom smijala, jer je film stvarno furiozno duhovit. Među publikom su brojčano dominirali nabrijani klinci koji bi te vjerojatno ubili da pisneš protiv Gotovine ili Glavaša. Kad je film, međutim, počeo, urlali su od smijeha i ne razmišljajući da se Sacha Cohen zapravo ismijava i s njima. Projekciji je prethodilo instrumentalistički show naše zemljakinje Belinde Bedeković koja repertoarom, virtuoznošću i imidžem cajke zapravo nudi prenapuhanu predodžbu Balkana. Boratovo selo snimano je u Rumunjskoj, u romskim naseljima koja oličavaju “balkanstvo”. Izvorni Borat zvao se Kristo i u početku i nije bio iz Kazahstana, nego iz - znakovito - Albanije. Da bude sasvim jasno što je i kakav je taj Baronov Kazahstan, film “Borat” prate najveći Bregovićevi hitovi, uključujući i neke na nama ne sasvim nepoznatu jeziku.

Sacha Cohen tako u “Boratu” eksploatira zapravo iste one klišeje koji su propupali po Daily Mirroru i Guardianu početkom listopada. Borat je antisemit, on je islamist, on je Rus koji drži prst na plinovodu, on je crnogorski švercer duhanom, on je poljski vodoinstalater, albanski trafikant droge, on je srpski warlord, ali na kraju, i hrvatski fašistoidni navijač. Razularni klinci koji su tog petka u kinu Europa rikavali od smijeha nisu ni shvaćali da bi im smijeh zapravo trebao prisjesti. Jer, Borat - to smo svi mi.

Naravno da u humoru Barona Cohena ima mnogo nepoštenog. Osobno mi nije posebno simpatično što se Cohen - bogati, privilegirani Englez iz židovske middle-class obitelji, student Cambridgea i obrazovani doktor povijesti - slasno izruguje onima koji nisu bogati ni privilegirani, koje je užasno lako etiketirati jer su ionako predmet zazora. Što je najvažnije, Cohenove žrtve, stvarni borati sagdijevi, ne mogu mu odgovoriti istom mjerom jer iza njih ne stoji ono što Baron ima: medijska snaga, moć dominantne kolonijalne kulture. Ali, unatoč tomu, treba biti iskren i priznati da Baronov/Boratov humor funkcionira iz istih onih razloga iz kojih i svaki dobar humor: jer stereotipi dijelom počivaju na zbilji. Slušajući Boratov ekspoze o akademiku doktoru Yamuku “koji je dokazao da je ženski mozak manji nego od vjeverice” odmah su mi na pamet pali naši liječnici kojima je “Biblija glavna medicinska knjiga”.

Ne razlikuje se Borat toliko od prosječnog hrvatskog patrijarha sazdanog po Mišinom obrascu “nosim-lančić-oko vrata”. Pola hrvatskih, bosanskih i srpskih političara na razini ispod ministarske slika su i prilika Borata, a obično ih nalazimo u novinskim vjesticama kako su zloupotrijebili dužnost, pronevjerili, provodili samovolju, tukli supruga ljubavnice ili sami sebi namjestili posao. Kad čovjek čita pjesmu čovjeka koji je ove godine organizirao naš frankfurtski štand, ili obrazloženja sudskih presuda po kojima je “prst u čmar kao rukovanje”, a osuđenik kriv “za petsto godina turskog zuluma”, na čas ima dojam kao da je po srijedi Boratova masna šala. I dok je god tako, bojim se da nam ne preostaje nego privinuti šiju i pustiti da nas lupaju k'o mazge.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )