Bosanski film

Održava se
01.01.1901.

Filmski prizor koji opisujem izgleda ovako. Uz mutnu, blatnjavu rijeku nalazi se naselje polusrušenih kuća među kojima se koči blještava palača novog bogataša. Prometnice su razrovane, lice zauzimaju šverceri.

Policija je potkupljena, caruje šverc, prostitucija i nasilje, ore se narodnjaci, a u općoj mizeriji iščezla je bazična solidarnost, pa su ljudi jedni drugima postali vuci.

Prizor koji sam opisao izgleda kao da je izišao iz nekog od davnih filmova Živojina Pavlovića, kao iz neke od onih pesimističkih, razornih drama crnog vala kakve su kasnih šezdesetih u bjesnilo tjerale lokalne komitete. Ali, slike koje opisujem nisu iz srpskog nego iz hrvatskog filma, i nije ih načinio neki vječni rabijatni disident, nego Branko Schmidt, hrvatski redatelj čiji se filmovi u ovih petnaestak godina baš i nisu odlikovali nekom plamtećom odvažnošću. Pa ipak, taj i takav redatelj u svom je filmu “Put lubenica” prikazao ljude i prostore koji kao da izlaze iz srca balkanskog imaginarija strahote. Samo ta gluha, blatna, teška nedođija iz Schmidtova filma nije Hrvatska. To je Bosna, točnije - bosanska Posavina.

Schmidtov film “Put lubenica” samo je jedan od niza projekata novije hrvatske filmske industrije koji se izravno bave Bosnom i bosanskim prostorom. Osim Schmidtova, još jedan film s ovogodišnje Pule bavi se BiH: “Sve džaba” debitanta Antonija Nuića. U “Karauli” Rajka Grlića, glavni junak je Bosanac, oficir JNA u garnizonu u zabiti. U filmu “Armin” Ognjena Sviličića koji je pred dovršenjem dvojica glavnih junaka su Bosanci, otac i sin koji dolaze u Zagreb na audiciju za film. Film “Živi i mrtvi” Kristijana Milića čitav se odvija u hrvatskom ambijentu srednje Bosne, a “Buick Riviera” Gorana Rušinovića bavi se bosanskim imigrantima u SAD-u.

U hrvatskom filmu Bosna kao da je postala opsesivna tema. Dio razloga, naravno, počiva i u biografijama tvoraca filma: u slučaju “Puta lubenica” ideator filma bio je Posavac Ivo Gregurević, Antonio Nuić rođen je u Sarajevu, u slučaju “Živih i mrtvih” i “Buicka Riviere” Bosanci su autori književnih predložaka, Josip Mlakić i Miljenko Jergović. Pa ipak, cijela fiksacija na Bosnu koja trenutno trese filmsku proizvodnju ne može se objasniti isključivo biografskim razlozima. Očito mora postojati neki sistemski razlog zašto je Bosna hrvatskim autorima najednom tako zanimljiva.

Hrvatska i BiH čak su i za zajedničke države živjeli više jedna uz drugu nego jedna s drugom, a za većinu Hrvata ta bliska Bosna bila je bijela pjega, slično onako kako je za mnoge Triještine sve od Ville Opicine pa do Vladivostoka bilo ne-mjesto, anonimna Slavija. Rat i pomicanja stanovništva, a kasnije i kulturna imigraciju u Zagreb kao medijski centar, promijenili su takvo stanje. Rat i etnička čišćenja bili su uzrok tolikih nesreća, ali i popravili zagrebačke ćevape i hrvatsku kulturnu scenu.

Bosanska imigracija u posljednjoj se dekadi snažno utisnula u hrvatski kulturni krajobraz, u rasponu od Crvene jabuke do Jergovića i od Ede Maajke do Tarika Filipovića. Od nepoznate sive pjege Bosna je najednom postala prostor o kojem građani Hrvatske nešto znaju, ili barem misle da znaju. Točnije - bar kad je Zagreb posrijedi - o njoj često znaju više nego o Lici, Slavoniji ili Podravini. Pa ipak, to još uvijek ne objašnjava zašto posljednjih godina Bosna više potpiruje kreativnu maštu nego bilo koji dio Hrvatske. Vjerujem da je glavni razlog taj što Hrvatska ima trajni problem samopredočavanja. Ni bogata ni siromašna, ni Balkan ni nebalkan, ni divlja ni pitoma, Hrvatska je zemlja koju se teško predočava u jezgrovitim i jednostavnim slikama. Stoga se (naročito, ali ne samo) filmaši utječu prostoru u kojem su situacije, ikonografija i socijalni trendovi ekstremniji, opipljiviji, žešći.

Priče i situacije koje bi mogli naći u Sisku, Splitu, Lapcu, autori smještaju u Bosni jer su tamo destilirane na više gradi alkohola. Istodobno, eto paradoksa, bosanska kultura sebe tako ne predočava. Filmovi poput “Grbavice” ili “Gori vatra” prikazuju zemlju punu problema, ali bez egzotičnog radikalizma koji dominira hrvatskom slikom Bosne. Na svega stotinjak kilometara tako nalazimo fine nijanse kolonijalnog predočavanja, strategije brisanja i prekrajanja o kakvima bi se dala napisati slatka studija na kakvom tečaju “cultural studies”.

S jedne strane, domaći interes za Bosnu dobrodošlo je kulturalno otvaranje preko kojeg Hrvatska preuzima svoju (nerijetko neželjenu) ulogu u balkanskom kulturnom prostoru. S druge strane, Hrvatska se još uvijek teško i s puno blokada bavi svojim vlastitim mračnim stražnjim dvorištem - a to dvorište, da se razumijemo, nisu samo “omraženi” gorski predjeli, nego i golemi pojasevi zagrebačke konurbacije.

A da egzotični interes za Bosnu ide pod ruku s bijelom mrljom prešućivanja, lijepo se vidi i iz sudbine Bosni parnjačke i politički pripadne regije. Za hrvatsku kulturu u kratici BiH kao da postoji samo B, H nikada. Hercegovina ne postoji u knjigama, nema je u filmovima, nisam još vidio hercegovačke toponime na fast food kiosku. Kao u nekoj preradbi Doriana Graya, umiveni multikulturalni interes za Bosnu pod ruku prati negativni blizanac, potpuna šutnja koja obvija Hercegovinu.

Naravno, za Hrvate odnos prema Hercegovini neusporedivo je pipaviji od onog prema Bosni. U Hercegovini mi smo uhvaćeni s prstima u pekmezu. Za razliku od Sarajeva, mi STVARNO jesmo bombardirali Mostar. Za Hrvate, odnos prema Hercegovini smjesa je grižnje savjesti, prešućivanja i agresivnih stereotipova isključivanja.

U našoj kulturi, hercegovački se Hrvati pojavljuju kao gorštaci tvrdog štokavskog akcenta, ratni profiteri i parajlije, dok se hercegovački Bošnjaci u njoj ne pojavljuju nikako. Spram Bosne postoji patronizirajući interes. Spram Hercegovine ne postoji ni potreba da se nešto dozna. Sve me ovo ne bi nerviralo da ne dolazim iz Dalmacije koja je i sama postala predmetom slične kulturalne fabrikacije. Da nema mletačke katedrale i zidine, Dalmacija bi i sama bila druga Bosna, predmet negativne fascinacije kojom se hrani tuđa kultura.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )