Božidaru Petraču nagrada Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja 2022.
Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja objavljenu od rujna 2021. do rujna 2022. godine prijavljeno je osam knjiga. U uži izbor ušla su tri naslova: "Potemkinove ruševine i drugi eseji" Borisa Becka (Leykam international, Zagreb, 2021.) "Galerija" Pavla Pavličića (Umjetnička organizacija Lađa od vode, Zagreb, 2022.) i "Čitanje tradicije. Kroatološke teme" Božidara Petrača (DHK, Zagreb, 2022.).
Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Antun Pavešković (predsjednik), mr. sc. Vanesa Begić (članica) i prof. dr. sc. Evelina Rudan (članica), jednoglasno je odlučilo ovogodišnjim dobitnikom proglasiti Božidara Petrača i njegovu knjigu "Čitanje tradicije. Kroatološke teme" (pod uredništvom dr. sc. Ivice Matičevića).
Obrazloženje
Knjiga Božidara Petrača „Čitanje tradicije“, u podnaslovu „Kroatološke teme“, strasno je zaokupljena sadržajima nacionalne književnosti i kulture. Mada naizgled pretendira na znanstvene uvide, a s obzirom na mjestimični popratni znanstveni instrumentarij, mogli bismo je svrstati i u kategoriju znanstvenih i teorijskih diskurzivnih promišljanja, više je čimbenika svrstava u oblast esejistike. Prije svega, ako je ogled slobodno su-postavljanje osobne duhovne vizure s predmetom kojim je spisateljski subjekt zaokupljen, tada u Petračevu pisanju nalazimo niz elemenata, ne treba reći subjektivnog, jer je ta riječ, ma koliko legitimna, no ipak makar i dijelom opravdano proskribirana, ali možemo mirne duše kazati, osobnog promišljanja djelā, stvaralaca, pojedinaca i razdoblja značajnih za hrvatsku književnost i kulturu. U ovome segmentu, u vizuri auktora koji se ne krije iza metajezične i metadiskurzivne fokalizacije svoga teksta, kojima se, doduše, može stvoriti privid onoga tipa jezičnosti koji je još Bahtin osporavao tvrdeći da je i nepostojeća i nemoguća, a značila bi da legitimno postoji nulta stilistička razina teksta, dakle teksta obilježena apsolutnom objektivnošću, pa bismo ga morali bogohulno definirati uzvišenim govorenjem Apsoluta, Boga, neosporiva savršenstva i neupitne danosti, Petrač vrlo učinkovito uspijeva kreativno sinkronizirati prepoznatljivo osobni glas i mjeru osobne neutralnosti nužne da bismo povjerovali njegovu sudu.
Njegova je knjiga podijeljena u četiri dijela. Ta podjela, promotrimo li raznorodnost njenih segmenata, proizišla je iz njegova uvjerenja o dijalektičnom odnosu tradicije i suvremenosti. Kada pročitamo njegovu tvrdnju da se te dvije komponente kulturnog i književnog života međusobno isprepliću, opiru, niječu i poništavaju, mogli bismo pristati na prvi tip suodnosa, preplitanje dakle. Zaista, mi današnji ne postojimo u zrakoprazju apsolutne sadašnjosti, mi smo ishod svega što je u nas utkala genealoška, kolektivna i globalna prošlost, do te mjere da je od njih nemoguće pobjeći. Odnosno, kako bi ludi i kongenijalni (nije li i taj odnos dijalektički nužan) Andrićev junak iz Proklete avlije fatafistički ustvrdio: Od sebe se ne može pobjeći. Da, sebe se može i mrziti, može se samome sebi ne vjerovati, može se naknadno kajati i sporiti s vlastitim izborima, ali se ne može reći kako je moguće damoklovski presjeći svaki čvor u kome se sabire naše prošlo i naše sadašnje.
U prvome dijelu knjige Petrač se bavi zrinsko-frankopanskim temama, drugi započinje dvama tekstovima o Ivanu Mažuraniću, promišlja Nikolu Andrića kao književnoga povjesničara, razmatra književno djelovanje Antuna Radića, Jovana Hranilovića i Mihovila Nikolića te propituje Nehajevljevu Rakovicu. U trećemu se okreće modernima – Tijanu i Brajnoviću. Četvrti, posvećen suvremenicima, prikazuje opus Slamniga, na inovativan način važe Šoljana, Kaštelana i zagrebačku Bibliju, bavi se Horvatićem, Čuićem i Mirom Gavranom.
Naravno, svaki je od ovih tekstova i sadržajem, donekle i stilom različit, nastao raznim povodima, pisan u razne svrhe. Ono što ih, kao uostalom i sve studije u ovoj knjizi, krasi jest auktorova sposobnost prepoznati specifičnost svakog idiolekta, ali, ponad svega, uvjeriti čitatelja da je duhovno isplativo upustiti se u avanturu zaranjanja u svakog od njih. Petrač uspijeva superiornim, nadasve lijepim stilom, ući pod kožu svakome od auktora o kojima piše, afirmirati djelo afirmirajući čovjeka, potvrditi opus propitujući predpostavke na kojima je nastao. Tu rijetku sposobnost superiorne aksiološke prosudbe i toplog psihološkog ocrta, spojenih profinjenim stilom znalca i estete, treba nagraditi i zato da bismo ovim priznanjem skrenuli pozornost širega čitateljskog općinstva.
Za Povjerenstvo: dr. sc. Antun Pavešković