Branka Primorac : Treba pokušavati, iznova ponavljati, ukazivati na predrasude

Poznata hrvatska novinarka i književnica Branka Primorac objavila je u izdanju Alfe svoj najnoviji roman namijenjen djeci i mladima, pod naslovom "Zvonka Zmaj i Tri kavalira". To je i povod da s njome porazgovaramo o književnosti, književnoj kritici i odnosu pisaca prema mladim čitateljima.

Razgovor vodi Ana Ðokić.

Ana Ðokić:  Svi znamo koja je razlika u pisanju novinskog članka i proznog teksta. Ali mene zanima ima li i nekih sličnosti, nekih dodirnih točaka u pisanju novinskog članka i proze?

Branka Primorac: Kada su nas u novinarskoj školi učili novinarstvu, da bi istaknuli razliku između novinarskog i književnog stila, naši su nam učitelji s ironijom, skoro kao o pošasti u novinarskim redovima, spominjali pisce. U smislu, pisci imaju visoko mišljenje o svom pisanju, izgrađen stil koji žele manifestirati na stranicama novina. Uvjerena sam, to mišljenje - u kojem ima istine, ali mu se mogu naći i mane - lansirali su, lošim tekstovima iznervirani, redaktori koji su nekada odgovarali za strukturu i stil novinskog teksta. Dakle, morali su obuzdati prekomjernu autorsku lepršavost, izbaciti nepotrebne epitete i usporedbe, a pojačati jasnoću. Kako danas u novinama nema redaktora, pisci s te strane mogu biti mirni, ali zato čitatelji itekako mogu biti zabrinuti za kvalitetu. E, sad, ako je stil ono po čemu se razlikuju novinarstvo i lijepa književnost, što su im dodirne točke?

Moje je mišljenje da je svatko u književnom radu primijenio ono što mu je u novinarsvu bila jača strana. Tako pojedini novinari novinskog čitatelja vješto uvlače u članak od prve rečenice, prvog pasusa, pa tu vještinu primjenjuju i u proznom tekstu. Netko precizno odvaja bitno od nebitnog i tako s malo daje puno.Onda se toga drži i u prozi pa roman od 150 stranica ostavi jači dojama od onog od 600. Pojedinci pak znaju s jednom pravom riječju čitatelju novina dočarati atmosferu s nekog događaja i eto vještine zahvalne i u književnosti, prave riječi na pravom mjestu. Netko pak zna dobro poentirati na kraju, a to je, znamo, jednako važno i u novinarstvu i u književnosti.

Osobno pak mislim da sam se, uza sve navedeno, u novinarstvu najviše naučila disciplini, a ona pomaže na nekoliko frontova - kako na strukturiranju knjige tako i u poštovanju rokova koje si zadam sama ili mi ih diktira izdavač.

Gdje u tom lancu, na kojem je s jedne strane pisanje informativnog članka, a s druge rad na književnom tekstu, stoji književna kritika?

Taj je nekada prirodni lanac prekinut. Najdrastičniji progon kritika je doživjela u dnevnim novinama. Tu za nju više nema mjesta. To, prema novinskim mogulima, nije štivo koje zanima velik broj čitatelja. Skupi prostor treba prepustiti drugim sadržajima, recimo tzv. slavnima i reklami. I tako knjiga biva prepuštena stihiji. Autori popularni iz tko zna kojeg razloga bivaju još popularniji, a izdavač će se po izlasku knjige iz sebičnih razloga potruditi da mu popularnost podeblja reklamom na TV-u, što dobri pisci rijetko dožive. I tako se vrtimo u začaranom krugu u kojem nema tko oblikovati ukus publike na pravim vrijednostima. Ostaje radio i TV. Tu se emisije iz kulture bore s mnogo drugih sadržaja. Kad izaberete dobar film ili vijesti, a na drugom kanalu se govori o knjigama, za vas je taj sadržaj zauvijek izgubljen. Ostaju časopisi i portali. No, što vrijedi piscu da ga netko neviđeno ishvali u časopisu tiskanom u tiraži od 500 primjeraka kad taj časopis dolazi do uskog kruga ljudi. Još je bolnije to da ni oni koji bi htjeli kupiti tu vrstu publikacije ne mogu doći do nje, jer otkako smo obznanili slobodno tržište, časopisi su u najvećem mraku i neslobodi valjda od svog postanka. Izlazi ih sve manje, a oni koji još vegetiraju sretni su s jednim sveskom godišnje. I to časopisa što je ostalo knjižare uglavnom ne drže, ne isplati im se njima popunjavati police kad ne donose profit. Web portali su opet nešto drugo. Kritike ima, ali se ona izgubi u moru informacija, u tisućama postova koje čovjek uhvati ili ne. Opet se sve svodi na uski krug ljudi koji ciljano odlaze na specijalističke portale. K tome je problem i to što je cyber svijet neka vrsta vježbaonice za svakog tko misli da zna sve o knjigama i da je portal mjesto na kojem se može pisati svašta, i to neobavezno: nesmiljeno se iživljavati na autoru, ili ga neumjereno hvaliti. A znalca urednika koji bi to sve usmjeravao i izbalansirao - niotkud. Čast iznimkama.  

Pokriva li književna kritika u Hrvatskoj sva područja literature, osobito onu za djecu i mlade?

Ako je stanje u književnoj kritici knjiga za odrasle loše, a većina se slaže da je tako, onda je stanje u kritici knjiga za djecu katastrofalno. Na predstavljanje knjige za djecu rijetko će se odazvati više od jednog, dva medija, jer tko još mari za dječju knjigu. Koji će to urednik objaviti? Većina ih neće objaviti ni kad neka dječja knjiga dobije nagradu, dakle kad je već neko stručno tijelo ocijeni dobrom. Kad se govori o djeci, tu nije loše samo kad se radi o knjizi. Mediji s djecom rado manipuliraju. I ne samo mediji.

Iz vašeg odgovora naslućujem mnogo dublji društveni problem kad su mladi posrijedi. Prelijeva li se ignorantski odnos prema dječjoj knjizi i na opći stav prema djeci?

U jednom trenutku djeca su nam sve na svijetu, ali u svakodnevici pokazujemo neviđeno licemjerje. Da, društvo se na čudan način odnosi prema svemu što se tiče djece. A društvo nije neka imaginarna masa već svi mi zajedno. Umjetnici koji pridonose kulturnim potrebama djece uvijek su u očima odraslih manje vrijedni. Na sve se načine omalovažava njihov rad. Ne znam zašto je to tako. Je li nevrijedno sve što se nudi djeci pa otud prezir, ili se od šume, zbog izostanka vrijednosnog suda, ne vidi drvo? Pitam se gdje su roditelji (koji su digli neviđenu paniku oko zdravstvenog odgoja) kad statistike pokažu da ta ista djeca vise dnevno po nekoliko sati na internetu i pred televizorom, a knjigu pročitaju s takvim otporom kao da im je smrtni neprijatelj. I tko je za to kriv? Lektira?

Je li prednost ili mana biti književnica, a supruga književnoga kritičara?

Kad sam objavila prvu knjigu, moje su kolege u redakciji znali reći: „Lako tebi, imaš Strahimira". Na tu zajedljivu rečenicu ja bih odgovarala: „Da, on mene toliko voli da je sve napisao, a ja sam se samo potpisala". Sav taj zločesti eho s godinama je nestao. Raspisujem natječaj i dat ću nagradu onome tko nađe kritiku moje knjige potpisanu imenom moga supruga ili spomen moga imena u njegovim rezimeima godišnje književne produkcije, čak i u godini kad je moja knjiga bila nagrađena. Da, moglo bi se reći da je to za književnicu mana, no ne i za moj osobni integritet. A prednost? Njegovo mišljenje, koje ostaje među nama.

Uz novinarski rad kao osnovno zanimanje, bavili ste se sve vrijeme i pisanjem proze. I za djecu i za odrasle. Napisali ste, među mnogim drugim romanima, i romansiranu biografiju „Perešin, život i smrt". Je li to bio naručeni roman? I koliko je u tom slučaju bila Vaša umjetnička sloboda? Jesu li u tom romanu najviše surađivale novinarka i književnica Branka Primorac i kakvo je bilo to spisateljsko iskustvo prožimanja informacije i književne nadgradnje?

Od ljudi koji su me poznavali, koji su znali i za moj novinarski i književni rad, dobila sam poziv da sudjelujem u izradi monografije o Perešinu. Moj je doprinos trebao biti tekst koji će zajedno s fotografijama spasiti od zaborava ime i djelo legendarnog pilota. Nitko pa ni ja nisam znala što će to na kraju biti. Zapravo sam se nećkala jer sam bila svjesna izazova koji objedinjuje i dokumentarno i fikcionalno. Rane su još svježe, dijelovi zemlje još su te 2000. bili okupirani, a ja pišem o jednom od najpoznatijih događaja iz Domovinskog rata. Čak i piloti tiho negoduju: zašto bi žena, koja nikad nije vidjela nadzvučni avion, pisala o tome? Prvo mi je bilo na pameti ne pogriješiti u činjenicama. To je iz mene progovarala novinarka, a kad sam se uhvatila posla, proradio je i književni nerv. Materijal koji mi je na raspolaganje dalo naše Ratno zrakoplovstvo nudilo je previše štofa a da bih ja iz njega uzela samo ključne datume i imena. Iz dvije velike vreće fotokopiranih novinskih članaka, čak jedne drame nikada izvedene, izvadila sam sve što sam mislila da je važno, pogotovo imena prijatelja, rodbine, kolega, i krenula od jednog do drugog s popisa.

Naravno, mnogo mi je u tome pomogla Ljerka Perešin, Rudijeva supruga. Pomogla mi je da dođem do svakog tko je mogao imati priču o Rudiju, iz djetinjstva, iz mladosti, školovanja, profesionalnog života. Nizali su se susreti, mislim da sam bila u posjetu barem četrdesetorici ljudi. Sve sam bilježila na magnetofonsku vrpcu. Nevjerojatno je kako neki ljudi zapamte detalje iz života drugih osoba, a neki ništa osim neiskoristivih fraza. Na kraju sam imala više od dvjesto sati snimljenog razgovora. Tek tada me uhvatila panika. Što sada s tim? Perešin, kojega nisam poznavala, meni se svojim karakterom i profesionalnom etikom nametnuo kao dobrica, idealan za glavni lik romana. Tim zaključkom riješila sam sve dvojbe koje sam imala prije početka rada na rukopisu. Nitko me  nije sputavao, a kada sam završila prva dva poglavlja, oni koji su ih pročitali ohrabrili su me da nastavim baš tako kako sam počela. Od stotinjak prvotno zamišljenih kartica moj se rukopis popeo na tristo.

Za psihologiju lika najdragocjeniji mi je bio jedan intervju, od ukupno tri koliko je Perešin dao novinama. U njemu je novinaru dosta škrto, no meni dovoljno poticajno, opisao kako se osjećao u trenutku kada se konačno odlučio da će s MIG-om 21 napustiti JNA, sletjeti u Austriji i predati se austrijskim vlastima. Dugo sam bila pod dojmom te teme, čak i kad sam završila rukopis. Morala sam se dobro ohladiti prije negoli sam počela pisati nešto drugo, sasvim novo. Nikada nisam požalila što sam prihvatila ponudu i, kako kažete - narudžbu.

Vaš najpopularniji i najčitaniji roman, uz koji je u Hrvatskoj odraslo već dvadeset generacija mladih, jest „Maturalac". Što je toliko magnetično u njemu?

Prije svega tema. Maturalno putovanje, maturalac, ekskurzija, kako god to zvali, prvo je veliko putovanje na koje idemo u društvu svojih vršnjaka, i bez roditelja. Očekivanja su velika, prije svega zabava i zafrkancija moraju biti urnebesni, da bi se po povratku imalo o čemu pričati. A što mladi vole nego dobar provod (a mislim da ni odraslima nije mrzak). Maturalac vole sve generacije. I one koje su davno okusile njegovu draž, i ona koja će na najvažnije osnovnoškolsko putovanje baš ove godine, kao i ona koja se s njega netom vratila. Najuzbuđeniji su petaši - znam iz susreta s njima - koji jedva čekaju da dođe njihovo vrijeme maturalca. I tako neprestance. Tema mi je godinama bila pred nosom kao i drugima, a otvorila mi se zahvaljujući - novinarstvu i mom sinu. Pisala sam o školi i reformi odgoja i obrazovanja, suočavala se s dobrim, ali i lošim stranama maturalaca. Tema mi se tako reći nudila. Ali čekala je jednu moju lošu fazu u profesionalnom poslu, kada mi se književni rad učinio svojevrsnim lakmus-papirom za nezadovoljstvo.

Nikada prije nisam ozbiljno razmišljala o uranjanju u književnost. „Maturalac" je moj prvi rukopis, a kad sam počela, otkrila sam rudnik. U sebi (dosad sam objavila devet knjiga, što za djecu što za odrasle). Ako pokušam odgovoriti na pitanje što je magično u maturalcu, rekla bih da je magija u ljudskom postojanju, u radosti sazrijevanja i otkrivanja, iskustvu za koje smo s godinama stigli na red. Ljepota je u tome što nitko drugi ne može proći kroz tu spoznaju osim nas samih i rekla bih da je maturalac izazovan isto koliko i prvi poljubac, tajanstven kao prva menstruacija, uzbudljiv kao prvo seksualno iskustvo. Sad tražim sličnu uzbudljivu temu, no sretna sam da sam pogodila makar s jednom.

Budući da gostujete po školama predstavljajući svoje romane, jeste li primijetili neku razliku između današnjih generacija tinejdžera i onih od prije deset, petnaest godina? Je li pristup prema knjizi ostao isti? Je li pristup prema životu ostao isti? Ili se nešto ipak promijenilo?

Promijenilo se, promijenilo. Djeca su uvijek draga, nevina i u razigranosti, ali život ih navikava da budu kao mali automati. Kad zazvoni zvono, skaču bez obzira što radili: pričali, razgovarali, smijali se ili samo veselili. Sve prekidaju, hvataju torbe i u trku žure napustiti prostoriju, čak i onda kad ne moraju žuriti i kad im je susret izvan nastave ili pak zadnji sat. Oni će skočiti na zvono i početi uobičajeni postupak u pola moje rečenice ili neke priče koja ih je u osnovi zaintrigirala... To im čini kabinetska nastava, to stalno seljenje iz jedne u drugu prostoriju u samo pet minuta za koje vrijeme moraju pokupiti sve što su izvadili iz torbe i otrčati u novi kabinet. Taj nametnuti ritam prati ih od jaslica, vrtića. Dijete više nema djetinjstvo bez žurbe, trke i vike.

Osim toga otprije desetak godina mnogo je tehnike koja ih zaokuplja - od televizije, PlayStationa, mobilnih telefona, interneta i s njim pristiglih društvenih mreža koje simuliraju prijateljstvo i druženje. Gdje tu ima mjesta za književnost? Tko se od njih može koncentrirati na čitanje od sat-dva?

Oni ne pitaju pisca o čemu je njegova knjiga, već koliko ima stranica. Dobro, oni su generacija novoga doba, ali oni ne čitaju knjige ni u elektroničkom obliku. Naprosto oni po habitusu novoga doba nemaju strpljenja za knjigu. Dakle, naučiti ih da zavole čitanje, da u knjizi nađu odgovore na ona pitanja na koja im neće nitko drugi odgovoriti, danas je mnogo teže nego prije dvadeset, pa i deset godina. Konkurencija je sve veća, knjiga naprosto gubi utrku s novotarijama koje iziskuju manji mentalni napor. Problem nije nerješiv, ali iziskuje mnogo veći napor i angažman cijelog društva. Već se odavno spominje program za unapređivanje čitanja na nacionalnoj razini, ali ne samo da nema novca nego nema ni volje. To rješenje spada u onu kategoriju naše brige za djecu koja je idealna samo u papirnatu obliku. Neće biti dobro ako tako nastavimo.

Koje je Vaše mišljenje, koliko se u literaturi namijenjenoj mladim čitateljima treba pisati o nasilju, smrti, seksu? (Čini se kako je u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade jedino bolest kao tema uspjela izboriti svoje mjesto pod literarnim suncem. Kao da se u književnosti najmanje bojimo pričati o bolestima?)

Ja sam od onih koji drže da nema zabranjenih tema. Nije važno koliko je tema delikatna, već kako je obrađena. I najružije stvari mogu se reći na prihvatljiv način, ali treba znati. Ozbiljan je to zadatak za svakoga tko se želi zvati piscem, k tome piscem za djecu. A što se tiče teme bolesti u našoj književnosti, ona mi se uklapa u davnu spoznaju da mi u startu cijenimo više žalopojku nego humor, suze nego smijeh, tragediju nego komediju. No pitajte specijaliste, glumce, pisce, što je teže: rasplakati ili nasmijati ljude?

Vaš najnoviji roman „Zvonka Zmaj i Tri kavalira" govori o nasilju među mladima. Vaša je „poruka" da se nasilju treba aktivno suprotstaviti, što upravo čine junaci knjige. Funkcionira li takav pristup samo u literaturi ili je primjenljiv i na život?

Ja bih voljela da može funkcionirati u životu. A tko ne bi, reći ćete. Da pojačam poruku o udruživanju dobrih snaga protiv zlih, u pomoć sam pozvala  jednog mladog Kineza. On je samo romaneskni lik, ali slijedila sam parafrazu one šale na račun naše malobrojnosti (i kineske brojnosti) a koja kaže „mi i Kinezi možemo sve". No, prije toga morali bismo nešto i naučiti o toj velikoj zemlji, kulturi kojoj smo dužni mnogo toga. Za početak makar kako se na kineskom kaže dobar dan. Hrvati ne znaju ni to, odnosno rijetki su oni koji znaju.

Iako je riječ o stvarnosnoj prozi,  čitatelj stječe dojam kako je simbolika pojedinih riječi iznimno bitna. Dakle, iako se u romanu ne radi ni o kakvim zmajevima, zmaj u metaforičnom smislu igra veoma bitnu ulogu. Koja je njegova simbolika u romanu?

Zmaj u europskoj mitologiji ima posve drugačije značenje od značenja u Kini. Za nas je on nasilan, ružan, opasan, bljuje vatru i ubija, prijetnja je vladarima, prelijepoj kraljevni, zapravo svakome tko mu se suprotstavi. Mora doći netko nevin i čist kao suza, neki siromašak koji će se pretvoriti u princa kad ubije neman. Kinezi su svojim zmajevima dali posve suprotne karakteristike, on je njima dobar, zaštitnik je ugroženih, zaigran je i veseo. Jedina zajednička karakteristika istočne i zapadne varijante tog bića s velikom glavom i brojnim krakovima jest snaga. S tom razlikom što je Europljanima ona simbol razorne sile, a Azijcima pokretač dobrih djela. Zato je moja Zvonka - Zvonka Zmaj.

A što za Vas osobno predstavlja simbol zmaja?

Kako kada. Ako razmišljam kao Europljanka, priznat ću, ne bi mi se svidjelo da me netko makar i u šali zove Branka Zmaj. Možda ne bih prepoznala dobre namjere, koje mogu postojati i u kontekstu naše kulture. Zapela bih na prvoj asocijaciji koju imamo iz bajki Starog kontinenta. Kad bih se pak u nekom životu mogla vidjeti Kineskinjom, sigurno bi mi to imponiralo. Ali to govorim opet kao europocentrički obrazovana osoba. Zapravo ne znam kako bi Kinezi reagirali na to da im netko uz ime prišije zmaja. Možda im to uopće ne pada na pamet, jer bi mogla biti uvreda za zmaja kojem se oni toliko dive. No, u nas nije rijedak slučaj da ženu na pozicijama časte baš tim atributom. Mislim da to proizlazi iz muške dominacije koja ne trpi da žena šefuje. Da bi je makar u svojim očima prizemljili, moraju joj dodati nešto ružno. To nema veze s njezinom pameću, možda tek s izgledom ili profesionalnim gardom, neću reći muškim.

Iako je smještena u naš milje i glavni junaci su mlađi tinejdžeri, cijela knjiga „Zvonka Zmaj i Tri kavalira" prožeta je kineskom filozofijom. To je, koliko sam ja upućena, nešto sasvim novo u hrvatskoj literaturi. Taj susret i prožimanje dviju samo na prvi pogled sasvim različitih kultura i životnih filozofija.

Drago mi da ste to zamijetili. Potvrdila je to i prof. dr. Dubravka Težak koja ima dječju književnost u malom prstu. Naime, uvijek se trudim pronaći novu temu za novu knjigu - temu još neobrađenu u našoj književnosti. O tome sam malopije govorila i kad ste me pitali za „Maturalac". Zapravo volim eksperimentirati. To nije uvijek zahvalno, ali je dobro na duže staze.   

U knjizi čitatelj nailazi na velik broj podataka o kineskoj filozofiji, religiji, sportu. Ti podaci podastiru mu se nenasilno, često iznimno duhovito, i nimalo didaktički. Iz knjige se iščitava kako to nije tek nekakva puka koketerija pisca već rezultat Vašeg velikog poznavanje kineske filozofije i života. Odakle Vam to znanje?

Nešto od toga sam znala otprije, a nešto sam naučila pripremajući se za pisanje, razgovarajući s ljudima koji znaju o Kini više od mene. Ne smijem zaboraviti i internet. No, prišla sam svim tim podacima s velikim oprezom i provjeravanjem na više strana. Nevjerojatno, ali kada počnete razgovarati s ljudima o nekoj temi, otvaraju vam se mnoga vrata. Tako sam slučajno saznala od Alfine prodajne predstavnice da upravo prevodi knjigu I Ching. Dala mi je neke korisne savjete. Sudski tumač za kineski upozorio me na veliku netrpeljivost između Japanaca i Kineza, jer sam bila smetnula s uma da su ratovali u nekoliko ratova. A ja sam neke japanske borilačke vještine „predala" u ruke jednog od likova u romanu. Odmah sam to promijenila.

Usput ću reći da kad djecu pitam znaju li kako se kineski kaže dobar dan, oni odgovaraju na japanskom. Naučili su gledajući japanske crtiće. Njima je to isto. Sav taj posao oko upoznavanja Kine i njezine bogate tradicije trajao je duže nego sve ostalo pisanje. Iziskivao je velik trud oko provjere. Imala sam i golemih problema s autorizacijom rečenica na kineskom jeziku. Dugo bi trajalo da ispričam o svim peripetijama koje su se valjale cijelu godinu oko jedne kartice jednostavnog kineskog teksta. U ovom slučaju Google prevoditelj se pokazao začuđujuću pouzdanim. 

U romanu na nenametljiv način progovarate i o odnosu sasvim mladih muškaraca prema ženskom rodu. „Ona je samo djevojčica", premisa je koju na nekoliko mjesta izgovaraju neki od muških junaka. Postoje li doista i dalje rodne predrasude među mladim generacijama i može li tu literatura nešto promijeniti?

Naravno da je u nas taj problem još jako izražen. Nisam bez razloga potencirala odlučnost jedne djevojčice da se bori za opću stvar. I da se stavi na čelo muške ekipe. Njezina je prednost što su njezini kompanjoni razumni momci, koji znaju cijeniti vrline bez obzira na to iskazuje li ih biće ženskog ili muškog roda. S druge pak strane, kad bismo knjizi negirali moć da promijeni bilo kakve zacementirane odnose, u startu bismo se predali. Treba pokušavati, iznova ponavljati, ukazivati na predrasude. A predrasude su duboko ukorijenjene u svijesti, tako da ih se i oni najpomirljiviji teško oslobađaju.

Iako je roman namijenjen prvenstveno mladima, koji su i glavni akteri priče, ono što ovaj tekst čini još šarmantnijim jest duhovita galerija penzionera. Možete li ih ukratko opisati našim čitateljima? I objasniti otkuda oni u jednom dječjem romanu?

Koliko su neiskorjenjive predrasude o ženama, toliko su teško iskorjenjive predrasude o ljudima u visokim godinama. U startu im se odriču vještine. Ðurin djed ne bježi od kompjutora, iako se očekuje da ne zna ni upaliti tu spravicu. Kad se pokaže da je on taj sveznajući i tajnoviti Biber Potter, prijatelj s fejsa, to izaziva čuđenje, nevjericu. Tko bi očekivao starca za kompjutorom! Glazba je isto po nekom nepisanom pravilu domena mladosti. Zašto? Dobar roker u mladosti zašto ne bi bio i dobar roker u starosti? Zato lik namćorastog profesora matematike iznenađuje sve kad se prihvati gitare.  „Gle kako stari praši!", ili „Kaj je on nekad bio mlad?" - čuli smo toliko puta. Netko je naprosto u nekom području dobar bio mlad ili star. 

Često smo skloni  i u životu i u literaturi raditi „čistku" likova one generacije koja nije „ciljana čitateljska publika". Vi ste u „Zvonki Zmaj" sjajno ukomponirali i povezali mlade i stare. Međutim, nema srednje generacije, roditelja djece i sinova i kćeri staraca. Jesu li oni nevidljivi jer su nevidljivi u životu djece i ostarjelih roditelja?

Roditelji su djeci sve manje vidljivi. Danas manje nego ikad prije. Malo treba da skype bude jedini zaslužan za poznastvo djece i roditelja. Malenima više nema tko ispričati priču, pomaziti ih, odigrati partiju Čovječe, ne ljuti se... No, kako se u romanu ne bavim roditeljima, jer je fokus na drugim dobnim skupinama, ne bih duljila s tom tezom. No blizu je istini da mnogi problemi potječu od potpune otuđenosti svih od svakoga. Nasilje je jedan od takvih.

Za kraj, jedno pitanje koje i mene kao spisateljicu muči. U vrijeme kada mladi u Hrvatskoj imaju prilično dramatičan život (svako malo u novinama čitamo o ubojstvu ili premlaćivanju nekog tinejdžera), kakvu bi im literaturu mi pisci trebali ponuditi? Je li nesretan svršetak romana za djecu i mlade još uvijek kod nas tabu? Ili je možda naizgled sladunjavi svršetak romana poruka nas pisaca mladima da život usprkos svemu ima smisla i da mu se treba radovati?

Mlade za početak treba zainteresirati za bilo koju vrstu literature, za čitanje. Ako steknu naviku, ubrzo će posegnuti za kvalitetnijim štivom jer će njihovi apetiti rasti. Zato se ja ne bih bavila preporukama. To je pogubno. Lektira ima loš imidž zato jer se mora pročitati, a ne zato jer je loša. Sjećam se jedne prijateljice koja je namjerno djeci skrivala neke dobre knjige, ali tako skrivala da su ih lako pronalazili. Njima je to zabranjeno voće bilo najslađe. Mislim da je postupila mudro, pametnije nego da im je prijetila kaznama. A što se tiče sretnog kraja, mislim da je preživjelo pravilo da knjiga za mlade mora završiti sretno. U našoj dječjoj književnosti imamo roman „Zeleni pas" Nade Mihelčić, nagrađen svim postojećim nagradama za dječju knjigu, koji završava smrću sestre glavne junakinje. I nikome nije palo na pamet da kritizira kraj, jer on je logičan završetak jedne teške i tužne priče. Samo se treba ohrabriti i odabrati takvu temu koja ne vodi u sladunjavi hepiend.

Uostalom život diktira da djecu ne treba dugo držati kao kap vode na dlanu. Svijet je okrutan i njih na to treba pripremiti, pa i knjigama. 

Gospođo Primorac, nadam se da pišete novi roman, o kome ćemo uskoro imati priliku nešto više čuti. Hvala Vam na ovom razgovoru.

Branka Primorac voli:

1. Strahimira, Ladu, Dražena, Lauru i Mariu

2. Zagreb i Jadranasko more

3. kuhati, a najviše peći kruh i onda namazati maslacem

Branka Primorac ne voli:

1. ulizice

2. štake

3. biti bez novca