Bundes

Tijekom osamdesetih često sam kao student odlazio u velebnu, ali teutonski nelijepu zgradu Goethe instituta u današnjoj Vukovarskoj ulici u Zagrebu. U sivom zdanju organizirali su se u to doba odlični filmski ciklusi koji su u to filmski gladno doba imali pristojan posjet. U samoj zgradi vladao je tipično njemački red, tako da je među ostalim garderoba bila besplatna, ali obavezna.

U ta vremena kazališne su garderobe pružala više-manje slične prizore kakve pružaju i danas: po završetku priredbe ljudi bi se nagurivali kao da se dijeli kruh, u općem metežu solidno bi građanstvo mjedenim i plastičnim brojevima nadmahivalo preko tuđih glava i priječilo prolaz onima koji su se svoje odjeće dokopali. Samu u Goethe institutu nije bilo tako. Ista ona publika koje se u drugim prostorima gušala i laktarila ne bi li se dokopala hostesina pažnje, u Goethe institutu spontano bi formirala uljuđenu filu i strpljivo čekala red. Kao da je simboličko nijemstvo kojim su ti zidovi isijavali naše ljude pretvaralo u sasvim drukčije građana. Ovaj dojam jednom sam prilikom ispričao ocu, koji je u ta vremena kao inženjer često putovao u Njemačku. On mi je ponudio inverzni primjer. Svi tadašnji jugovići koji su letjeli za domovinu u aerodromskoj su se auli ponašali sjevernjački dolično i diskretno. Onog časa kad bi kroz aerodromsku cijev ušli u JAT-ov avion, počelo bi nadvikivanje i balkanska pretjerana prisnost.

Neovisno o ideologiji i naciji, za zapadne Balkance su Nijemci i nijemstvo uvijek imali ulogu mađioničarske sile, omamljujuće supstancije koja ih pretvara u nešto što nisu. Dio razloga vjerojatno leži i u posvemašnjih hrvatskoj fasciniranosti svime što je njemačko. I koliko god puta azijski automobilski bum pregazio Zapad, za tipičnog Arvata jedino će postojati njemački dizelaši. «Nema ti do Švabe!» rečenica je koju ćete svako malo čuti u Hrvatskoj. Preko estriha, šalunga, šneke, šarfera, pikštele, fergazera i kuplunga njemački je jezik ušao u hrvatski kao jezik ozbiljnih i muških stvari: tehnike, strojarstva, građevine, zanata. Dodajte tu još malo našeg mitteleuropskog kompleksaštva i eto vam opojne smjese koja Hrvate kao štapićem pretvara u Europljane. U Njemačkoj se Hrvati ponašaju kao najuzorniji štreberi: najradišniji su, najomiljeniji, najpredanije rade da postanu Nijemci i najbrže se asimiliraju. Marifetluke obično štede za matičnu domaju gdje je, kako i mi ovdje znamo, sve dozvoljeno i ništa nije zazorno. U Njemačkoj neće varati na porezu, ovdje hoće. U njemačkoj neće graditi na divlje, ovdje hoće. U Hrvatskoj će odjenuti povijesni spomenik u PVC stolariju, u Njemačkoj - u susjedstvu Fritza, Dietmara i Juergena - pazit će da krivo ne preboje ni štokove.

Zlatno doba našeg gastarbajterstva (od šezdesetih do osamdesetih) koincidiralo je (možda ne slučajno) sa zlatnim dobom Bundeslige. Bilo je to doba kad u Imotski ili Sinj kao po traci stizali friški Audiji i Bemvejci, ali i doba kad su i po četiri njemačka kluba znala igrati u polufinalu UEFA-e. U toj eri gastarbajter iz Švabije bio je pojam uspješnog čovjeka, a momčadi s polovice njemačke tabele razbijale bi Real i Juve kao od šale. U to doba «Bundesliga» je bila riječ magične moći, baš kao Mercedes ili Messerschmitt. Sociolozi su davno napisali da je u poratnoj Njemačkoj «merdžan» bio vrijednosna zamjena za Reich, ali to je krivo: prava zamjena za Reich bila je Bundesliga, tada najmoćnija i najpoštenija loptačka liga poznatog svijeta, liga koju se k tomu zvala tako opasno i prijeko.

A onda je Bundesliga počela propadati. Za nogofile osamdesetih bio je pravi šok kad su talijanski šminkeri sredinom osamdesetih počeli dobivati nedodirljive Germane. Njemačka liga počela je tonuti, klubovi su se napunili stranaca, njemački je taktički genij presušio, bundesligaške ekipe počele su igrati perifernu ulogu u post-bosmanovskom cirkusu gdje su glavnu ulogu preuzeli Latini. Od bundesligaške moći samo je jedno ostalo: neprikosnoveno poštenje. Sve dok i to nije pošlo kvragu. Točnije: dok se nisu umiješali Hrvati.

Premda još mnogo toga nije jasno, izgleda da stvari stoje ovako: skupina naših gastića koja je ubijala vrijeme ispunjajući tikete u perifernom berlinskom bircu uspjela je srušiti zadnji stup njemačkog nogometnog Reicha – poštenje. Kvartovski klipani u trenirkama uspjeli su komično malim svotama novca zaljuljati Bundesligu tako da joj nitko više neće vjerovati. A ironija unutar ironije je mjesto s kojeg je muljaža krenula. Kad čovjek na fotkama gleda kafić «King», točno ima dojam da gleda komad Hrvatske presađen u Berlin. Isto glupo pokondireno internacionalno ime, isti bezlični štekat i tenda, isto siromaštvo sadržaja i vakuum identiteta. Onako kako su na asfalt Marlene Dietrich, Brechta i Wendersa Arvati prenijeli ugostiteljski sadržaj i formu, tako su prenijeli i mafijaški sadržaj i formu – iste kvartovske wettpunkte, mizerne iznose mita, prizemne muljaže kakve kroje naš nogomet (ali i našu opću društvenu praksu) već punih 15 godina. Je li moguće da je taj crv tako lako progrizao imperij reda? Je li moguće da je ušao tako lako, kao kroz otvorena vrata, i srušio desetljetno neporočnog diva?

Naravno da je moguće – jer, zaboga, to se i u nas dogodilo! I u nas su (sad već, doduše, davno) postojala vremena kad se utakmice nisu namještale, kad se doktore nije potkupljivalo, kad se prostor nije divlje urbanizirao, kad se institucijama vjerovalo onako kako se do jučer vjerovalo nogometnom Reichu. Ali, mi smo svoje dečke iz «Kinga» prvi put pustili na povijesna vrata, pa drugi i treći put. Razmnožili su se poput caulerpe taxifolije i sad je ovo društvo podešeno po njima, ne po nama. Alga nereda i meteža namnožila se našim društvenim podmorjem i odavno pogušila sav društveni život. Gastarbajtersko sidro sad je nametnicu bacilo i u čisto more. Zna se što slijedi.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )